Nil Gejman & Dejv Mekin - Od signala do šuma (Darkwood)
Helly Cherry
Od signala do šuma prati priču o filmskom režiseru koji saznaje da umire od neizlečive bolesti. Dok se suočava sa neminovnim krajem, zatvoren u svom stanu u Londonu, u mislima stvara film koji nikada neće snimiti - priču o poslednjim danima godine 999, kada ljudi, suočeni sa krajem milenijuma, očekuju apokalipsu.
Kako mu zdravlje propada, režiser reflektuje o smrti, umetnosti i prolaznosti života, dok se granica između stvarnog sveta i filma u njegovom umu sve više briše. Ideja "signala i šuma" postaje ključna tema stripa - koliko je naše postojanje smisleno (signal), a koliko je samo haotični šum u univerzumu?
Gejman istražuje način na koji ljudi procesuiraju neizbežnu smrt. Kroz protagonistu, vidimo čoveka koji nije toliko uplašen od umiranja koliko ga muči činjenica da neće završiti svoje umetničko delo. Time se postavlja pitanje: Šta nas zaista definiše, naš život ili ono što ostavljamo iza sebe?
Režiser ne može snimiti film, ali ga može osmisliti u mislima. Gejman ovde istražuje snagu umetnosti i njenu sposobnost da nadživi svog autora. Strip sugeriše da umetnost može biti način da se pobedi prolaznost, ali takođe postavlja pitanje da li je to samo iluzija.
Dejv Mekin koristi kolažne tehnike, eksperimentalne rasporede stranica i mračnu paletu boja, što nam donosi melanholičnu atmosferu. Njegov stil nije realistično pripovedanje, već apstraktna vizuelna poezija gde se slike stapaju, tekst se lomi, stvarajući osećaj vizuelnog haosa koji odražava mentalno stanje protagoniste.
Od signala do šuma je remek-delo vizuelne umetnosti i introspektivne naracije, ali nije strip za svakoga. To je delo koje se ne čita brzo, već zahteva vreme i promišljanje. Ako volite eksperimentalne, filozofske priče sa umetničkim pristupom, ovo je obavezno štivo. Međutim, ako preferirate jasniju radnju i konvencionalnu strip estetiku, možda će biti teško da uđete u njegov svet. Takođe, Mekinov crtež, iako je impresivan, može otežati razumevanje priče.
Kako mu zdravlje propada, režiser reflektuje o smrti, umetnosti i prolaznosti života, dok se granica između stvarnog sveta i filma u njegovom umu sve više briše. Ideja "signala i šuma" postaje ključna tema stripa - koliko je naše postojanje smisleno (signal), a koliko je samo haotični šum u univerzumu?
Gejman istražuje način na koji ljudi procesuiraju neizbežnu smrt. Kroz protagonistu, vidimo čoveka koji nije toliko uplašen od umiranja koliko ga muči činjenica da neće završiti svoje umetničko delo. Time se postavlja pitanje: Šta nas zaista definiše, naš život ili ono što ostavljamo iza sebe?
Režiser ne može snimiti film, ali ga može osmisliti u mislima. Gejman ovde istražuje snagu umetnosti i njenu sposobnost da nadživi svog autora. Strip sugeriše da umetnost može biti način da se pobedi prolaznost, ali takođe postavlja pitanje da li je to samo iluzija.
Paralela između kraja 20. veka (kada režiser umire) i kraja prvog milenijuma (kada ljudi u filmu očekuju smak sveta) govori o tome kako se ljudska bića oduvek suočavaju sa strahom od kraja, bilo da je reč o ličnoj smrti ili o apokaliptičnim predviđanjima.
Strip nije klasična, linearna priča. Umesto toga, Gejman koristi fragmentirani, introspektivni stil, gde se misli režisera prepliću sa vizijama njegovog nepostojećeg filma. To stvara osećaj unutrašnjeg monologa i refleksije, što odgovara atmosferi priče, ali može biti izazovno za čitaoce koji preferiraju tradicionalni narativ.
Strip nije klasična, linearna priča. Umesto toga, Gejman koristi fragmentirani, introspektivni stil, gde se misli režisera prepliću sa vizijama njegovog nepostojećeg filma. To stvara osećaj unutrašnjeg monologa i refleksije, što odgovara atmosferi priče, ali može biti izazovno za čitaoce koji preferiraju tradicionalni narativ.
Dejv Mekin koristi kolažne tehnike, eksperimentalne rasporede stranica i mračnu paletu boja, što nam donosi melanholičnu atmosferu. Njegov stil nije realistično pripovedanje, već apstraktna vizuelna poezija gde se slike stapaju, tekst se lomi, stvarajući osećaj vizuelnog haosa koji odražava mentalno stanje protagoniste.
Od signala do šuma je remek-delo vizuelne umetnosti i introspektivne naracije, ali nije strip za svakoga. To je delo koje se ne čita brzo, već zahteva vreme i promišljanje. Ako volite eksperimentalne, filozofske priče sa umetničkim pristupom, ovo je obavezno štivo. Međutim, ako preferirate jasniju radnju i konvencionalnu strip estetiku, možda će biti teško da uđete u njegov svet. Takođe, Mekinov crtež, iako je impresivan, može otežati razumevanje priče.
Nikola Nikolin