BABYGIRL (2024)
Helly Cherry
Ovaj wannabe pokušaj kakve relevantne psiho-seksualne drame mogao bi se tretirati kao zakaseneli i svakako manje superiorni nastavak filma "Eyes wide shut", u kome bismo sada pratili šta se desilo sa lik Nikol Kidman 25 godina kasnije da se razvela od Kruza i nastavila život sa Banderasom.
Kidmanova je i ovde pod kakvom frustracijom i nezadovoljstvom u braku, naizgled uspešna i kontrolisana poslovna žena koja drži u šaci celu kompaniju za robotiku, a kod kuće priželjkjue da deo te kontrole izgubi tako što će u intimnim odnosima biti ponižavana i stavljena u podređen položaj.
Iako naizgled nalazi to što je tražila u sugestivnom i manipulativnom mladom pripravniku koga glumi Dikinson, ubrzo čitav taj odnos klizi u spiralu samodestrukcije i nečega što može da joj uništi ceo život i karijeru.
Iako se "Babygirl" "prodao" kao jedan hrabar i inovativan film o ženskoj seksualnosti i pre svega pritisku koje žene na poziciji moći osećaju na poslu i kod kuće, ništa od toga nije preterano rezonovalo sa mnom niti me povezalo s temom koja je na momente izgledala kao najobičnija telenovela, sa tek par scena koje su kao bile edži, ali su zapravo prepisane iz boljih filmova.
Zapravo, sve u ovom filmu deluje nekako beživotno i artificijelno, od Nikol koja je i u životu u fazi robotike do njenog odnosa sa ljubavnikom koji je totalno bez hemije.
Dok je recimo Kjubrik napravio jedan ultimativan film o seksualnim fantazijama koje što razaraju što spasavaju (malo)građanski brak, ovde kao sve treba da bude nekako sirovo i na tragu poente o tome kako dinamika dominacije može da bude destruktivna za ženu, međutim jedina antipoenta ovde priče koju ja vidim jeste da svoju junakinju, koja bi trebalo da bude jedna omoćena žena na poziciji autoriteta, predstavlja kao psihički slabu osobu koja je spremna da baci ceo život u kantu da bi iživela neke fantazije. A možda to i jeste bila poenta, kako fantazije dominiraju našim bićem i podsvesno naviguju naše odluke i ponašanje? Ili je sve bila neka adrenalinska zavisnost od rizika, samodestrukcija sporta radi bez prave ponete? U svakom slučaju, film je mogao da bude mnogo hrabriji.
Ocena 3
Iako naizgled nalazi to što je tražila u sugestivnom i manipulativnom mladom pripravniku koga glumi Dikinson, ubrzo čitav taj odnos klizi u spiralu samodestrukcije i nečega što može da joj uništi ceo život i karijeru.
Iako se "Babygirl" "prodao" kao jedan hrabar i inovativan film o ženskoj seksualnosti i pre svega pritisku koje žene na poziciji moći osećaju na poslu i kod kuće, ništa od toga nije preterano rezonovalo sa mnom niti me povezalo s temom koja je na momente izgledala kao najobičnija telenovela, sa tek par scena koje su kao bile edži, ali su zapravo prepisane iz boljih filmova.
Zapravo, sve u ovom filmu deluje nekako beživotno i artificijelno, od Nikol koja je i u životu u fazi robotike do njenog odnosa sa ljubavnikom koji je totalno bez hemije.
Dok je recimo Kjubrik napravio jedan ultimativan film o seksualnim fantazijama koje što razaraju što spasavaju (malo)građanski brak, ovde kao sve treba da bude nekako sirovo i na tragu poente o tome kako dinamika dominacije može da bude destruktivna za ženu, međutim jedina antipoenta ovde priče koju ja vidim jeste da svoju junakinju, koja bi trebalo da bude jedna omoćena žena na poziciji autoriteta, predstavlja kao psihički slabu osobu koja je spremna da baci ceo život u kantu da bi iživela neke fantazije. A možda to i jeste bila poenta, kako fantazije dominiraju našim bićem i podsvesno naviguju naše odluke i ponašanje? Ili je sve bila neka adrenalinska zavisnost od rizika, samodestrukcija sporta radi bez prave ponete? U svakom slučaju, film je mogao da bude mnogo hrabriji.
Ocena 3
Slobodan Novokmet