A COMPLETE UNKNOWN (2024) - kompletno dilanovski
Helly Cherry
Biopik posvećen Bobu Dilanu najlakše je opisati kao korektan i neinspirativan film, odnosno film u kome je svaki detalj, od scenografije do glume, dotegnut do perfekcije, ali čija opšta priča, dramaturgija, pa i emocija ne diraju preterano nikakve strune u organizmu, osim ako niste hardkor Dilanov fan.
Nema ovde nekog preteranog dramskog naboja, čak ni nekih standarnih biografskih klišea o "neshvaćenom talentu" koji treba da prevaziđe neke prepreke do uspeha. Zapravo, najveći dramski sukob dešava se u vezi s tim da li će se Dilan osmeliti da uprkos svojim savremenicima inovira folk i nastupi na festivalu Njuport na električnim instumentima.
Tu je i slajdšou kroz njegove odnose sa ženama koje su ga inspirisale (između ostalih i Džoan Bajz), sa mentorom Piterom Sigerom, sa Džonijem Kešom koji je izdaleka kao autoritet bdio nad Dilanom i koga u nastupu kasting genijalnosti glumi Bojd Holdbruk.
Timi Šalame fizički ne podseća na Dilana, osim frizurom, ali kako film odmiče sve je više u njegovom glasu i manirima da do kraja filma više i ne razlikujemo glumca od uloge, ali to je jedna ubdeljiva, studiozna, ali emotivno prazna imitacija, te nije čudno što je Oskar ipak otišao Brodiju, a ne Šalameu.
Reditelj Džejms Mangolt već je snimio jedan životniji, vitalniji i zanimljiviji biopik o Džoniju Kešu sa Finiksom u glavnoj ulozi, pa ni sada ne ispušta dizgine tehničke potkovanosti, ali sam Dilan, i pored raspoložene ekipe na čelu sa Šalameom, očigledno mu ne pruža mnogo dramske i emotivne municije da film, osim beskrajnih muzičkih deonica, prodiše kao priča koja bi nas inspirisala preko toga da govori o njegovom umetničkom integritetu i mistici.
Ocena 3+/4-
Za nas "kežuale" ovo je jedna lepa razglednica Njujoka 60-ih, snimljena sa mnogo umeća, i jedan lep, glazirani pogled u mistiku Boba Dilana u tom periodu njegovog proboja na folk scenu, ali bez nekog produbljivanja onoga šta je on bio i odakle je crpeo inspiracuju "narodnog poete" čije je talenat odmah bio prepoznat i slavljen.
Nema ovde nekog preteranog dramskog naboja, čak ni nekih standarnih biografskih klišea o "neshvaćenom talentu" koji treba da prevaziđe neke prepreke do uspeha. Zapravo, najveći dramski sukob dešava se u vezi s tim da li će se Dilan osmeliti da uprkos svojim savremenicima inovira folk i nastupi na festivalu Njuport na električnim instumentima.
Tu je i slajdšou kroz njegove odnose sa ženama koje su ga inspirisale (između ostalih i Džoan Bajz), sa mentorom Piterom Sigerom, sa Džonijem Kešom koji je izdaleka kao autoritet bdio nad Dilanom i koga u nastupu kasting genijalnosti glumi Bojd Holdbruk.
Timi Šalame fizički ne podseća na Dilana, osim frizurom, ali kako film odmiče sve je više u njegovom glasu i manirima da do kraja filma više i ne razlikujemo glumca od uloge, ali to je jedna ubdeljiva, studiozna, ali emotivno prazna imitacija, te nije čudno što je Oskar ipak otišao Brodiju, a ne Šalameu.
Reditelj Džejms Mangolt već je snimio jedan životniji, vitalniji i zanimljiviji biopik o Džoniju Kešu sa Finiksom u glavnoj ulozi, pa ni sada ne ispušta dizgine tehničke potkovanosti, ali sam Dilan, i pored raspoložene ekipe na čelu sa Šalameom, očigledno mu ne pruža mnogo dramske i emotivne municije da film, osim beskrajnih muzičkih deonica, prodiše kao priča koja bi nas inspirisala preko toga da govori o njegovom umetničkom integritetu i mistici.
Ocena 3+/4-
Slobodan Novokmet