The Cure – Songs Of A Lost World (2024)
Helly Cherry
Nakon šesnaest godina, grupa The Cure nas je 16.11.2024. godine obradovala novim albumom.
Kao bend koji za skoro polovinu veka svog postojanja nije pravio kompromis sa svojom kreativnošću trudeći se da prati trendove, o čemu govori i činjenica da više od trideset godina nisu imali visokokotirani singl na top-listama, ni ovog puta nisu napravili izuzetak. Album Songs of a lost world je mogao da bude objavljen 1984. i 1994. i 2004. i 2014. godine uklopivši se u svoje prethodnike i imali bismo utisak da The Cure treba baš tako da zvuči.
Možda je jedino to što ga vezuje za 2024. godinu sam naziv jer se sve više čini da je svet danas iako naučno-tehnološko-civilizacijski napredniji nego ikada, paradoksalno izgubljen usled besmislenih ratova koji se vode na više njegovih krajeva, pandemija veštačkih virusa, pojave veštačke inteligencije, ekoloških katastrofa, ljudske otuđenosti, izveštačenih društvenih mreža i sličnih savremenih pošasti. Pored toga, reč „svet“ u nazivu ne mora nužno da se odnosi na svet kao celinu, već i na unutrašnje stanje šezdesetogodišnjeg Roberta Smita koji se pored pitanja mira u svetu, njegove prolaznosti i nesavršenosti i eventualnog kraja bavi i svojim ličnim svetom: Smrću svog brata, ljubavlju, ličnim identitetom, srećom i svojim detinjstvom.
Pored tekstova, Robert Smit potpisuje i produkciju i muziku. Iako je lirička tematika uglavnom pesimistična, muzika albumu daje izvesnu dozu svetla. Album je melanholičan i tužan, ali daleko od očaja i beznađa. Pesme su spore ili osrednje brze, ali melodične sa harmonijom gromoglasnih bubnjeva i naglašenih klavijatura i gitara. Usuđujem se da kažem, ali sve što više slušam album, sve mi se više uklapa u period kada je bend snimao Kiss me, kiss me, kiss me, Disintegration i Wish, po mom subjektivnom mišljenju najbolje albume. Štaviše, pored Smita, na albumu sviraju njegov prijatelj od osnivanja benda Sajmon Galup na bas gitari, a za klavijaturama je ponovo Rodžer O’donel koji je upravo i po prvi put bio u bendu u vreme snimanja gorepomenutih albuma. Bubnjeve lupa Džejson Kuper sa “stažom” u grupi od skoro dvadeset godina a drugi gitarista je Rivs Gebriels, inače bivši član pratećeg benda Robertovog prijatelja Dejvida Bouvija na čiju preporuku je i došao u The Cure.
Možda je jedino to što ga vezuje za 2024. godinu sam naziv jer se sve više čini da je svet danas iako naučno-tehnološko-civilizacijski napredniji nego ikada, paradoksalno izgubljen usled besmislenih ratova koji se vode na više njegovih krajeva, pandemija veštačkih virusa, pojave veštačke inteligencije, ekoloških katastrofa, ljudske otuđenosti, izveštačenih društvenih mreža i sličnih savremenih pošasti. Pored toga, reč „svet“ u nazivu ne mora nužno da se odnosi na svet kao celinu, već i na unutrašnje stanje šezdesetogodišnjeg Roberta Smita koji se pored pitanja mira u svetu, njegove prolaznosti i nesavršenosti i eventualnog kraja bavi i svojim ličnim svetom: Smrću svog brata, ljubavlju, ličnim identitetom, srećom i svojim detinjstvom.
Pored tekstova, Robert Smit potpisuje i produkciju i muziku. Iako je lirička tematika uglavnom pesimistična, muzika albumu daje izvesnu dozu svetla. Album je melanholičan i tužan, ali daleko od očaja i beznađa. Pesme su spore ili osrednje brze, ali melodične sa harmonijom gromoglasnih bubnjeva i naglašenih klavijatura i gitara. Usuđujem se da kažem, ali sve što više slušam album, sve mi se više uklapa u period kada je bend snimao Kiss me, kiss me, kiss me, Disintegration i Wish, po mom subjektivnom mišljenju najbolje albume. Štaviše, pored Smita, na albumu sviraju njegov prijatelj od osnivanja benda Sajmon Galup na bas gitari, a za klavijaturama je ponovo Rodžer O’donel koji je upravo i po prvi put bio u bendu u vreme snimanja gorepomenutih albuma. Bubnjeve lupa Džejson Kuper sa “stažom” u grupi od skoro dvadeset godina a drugi gitarista je Rivs Gebriels, inače bivši član pratećeg benda Robertovog prijatelja Dejvida Bouvija na čiju preporuku je i došao u The Cure.
Žanrovski, dobili smo dobro znanu mešavinu najboljeg engleskog gotik roka i post-panka iz zlatnog doba 80-ih sa alternativnim rokom i dream-popom, ovog puta sa spejs rokom, čak i ambijentalnom muzikom.
Govoreći o svemiru, omot albuma predstavlja kosmološki crni beskraj sa dominantnom kamenom skulpturom slovenačkog autora Janeza Pirnata.
Ako je izgubljeni svet okrnjeni kamen na kom se još uvek naziru obrisi ljudskog lica, ovaj album nam kaže da za naš svet i naše svetove još uvek ima nade da budu pronađeni dok plove u vremenu i prostoru.
Govoreći o svemiru, omot albuma predstavlja kosmološki crni beskraj sa dominantnom kamenom skulpturom slovenačkog autora Janeza Pirnata.
Ako je izgubljeni svet okrnjeni kamen na kom se još uvek naziru obrisi ljudskog lica, ovaj album nam kaže da za naš svet i naše svetove još uvek ima nade da budu pronađeni dok plove u vremenu i prostoru.
Ilija Najdanović