DEAF HOUR — found footage na bosanski način | INTERVJU
Helly Cherry
Sve veće festivalsko prisustvo žanrovskih filmova ukazuje na činjenicu koja se više ne može uzimati kao slučajnost. Horor na Balkanu življi je nego ikada, kristališe se i sazreva, a u prilog tome govori i to da se autori sve češće oslanjaju na domaće, lokalno, regionalno, autohtono, ne više toliko na omažiranje zapadnih kolega. Ogroman žanrovski potencijal Balkana dugo je bio neiskorišćen, u najboljem slučaju – radilo se o slučajnostima koje bi povremeno isplivale, ali bez jasnog kontinuiteta. Međutim, ti smeli pokušaji su dovoljno utrli stazu za neke nove crne zvezde horora, a kako broj realizovanih projekata raste brže no ikada ranije, možemo da govorimo o jasnom formiranju regionalne scene.
Deaf Hour je samo poslednji u nizu pomenutih projekata, film koji je krajem prošle godine dobio nagradu za najbolji na festivalu Odraz Strave, održanom u Beogradu. Po mnogo čemu, ovaj film je vredan pažnje. Pre svega, to je prvi bosanski found footage uradak, sa originalnom pričom i sjajnim mini OST-om. Budući da se oslanja na lokalni folklor i legendu o Mehi lampiru (bosanska verzija Save Savanovića), predstavlja uspešan pokušaj dostavljanja autentične balkanske strave, uz puno originalnog humora.
Film se može svrstati i u horor komediju, tako da ovaj tridesetominutni projekat sadrži mnoštvo žanrovskih prepletaja, omaža na sve strane, ali i dobro upakovanu originalnu priču koja bi jednako funkcionisala i pre sto, kao i za još sto godina, svojstveno liku i delu Mehe lampira. Ono što je svakom kratkom filmu neophodno jeste brzi kick in momenat, što režiser Adnan Kičin uspeva da uradi bez problema. Ekspozicija je brza - mala filmska ekipa je bačena u bosansku nedođiju, u potrazi za selom Blervići (da, radi se o omažu prvom found footage filmu koji je probio podžanr, uz dužno poštovanje Deodatovom masterpisu koji to, ipak, nije uradio). Reportaža o lokalcu, poznatom kao Meho lampir trebala bi da bude jedna kulinarska gerila avantura – naime, Meho ima tajni recept za poznati Blervićki lonac, a ekipa je tu da ga proba i pokuša da od domaćina izvuče recept. Međutim, Meho je neko ko ima više od jedne tajne, a druge, iako možda i dalje kulinarske, nisu baš tako bezazlene.
Niz komičnih situacija je tu da postavi pitanja i stvori sumnju u dobre namere domaćina, ali sve se to nekako prekasno ukapira, kada već padne noć, a nevreme udari taman toliko da kao jedina logična solucija ostaje noćenje u Blervićima. Ovde se tempo menja, a dinamika kadriranja postaje furiozna, potpuno se poklapajući sa događajima pred kamerom, ali i sa emocijama koje karakteri ispoljavaju u momentima krajnjeg užasa. Minimalistička, ali znalački korišćena rasveta je tu da pojača saspens, kako i dobro dizajnirani zvuk horora u ataru planinskog sela.
A sada da pređemo na napajanje sa samog izvora. Moj sagovornik je tvorac i reditelj Deaf Hour-a, Adnan Kičin.
Ako se u Blervićima dešavaju takvi užasi, šta bi putnika namernika dočekalo ako bi se našao u Tenebrama? Neki poludeli kopiket slešer lokalac, ili neka lavkraftovska abominacija? Drugim rečima, da li će Deaf Hour biti prvi u franšizi, da li je u planu feature verzija, ili možda tek otvara univerzum u kojem je puno toga moguće? Kakvi su ti planovi za nastavak rada?
Pogrešno je skretanje gdje god skrenuli na raskrsnici između sela Blervići i Donje Tenebre. Narodna vjerovanja nam poručuju da samim prelaskom preko raskrsnice možemo „naograjisati“.
Trenutno pišem još tri scenarija, od kojih je jedan upravo vezan za Tenebre i taj Deaf Hour univerzum. Možda sam trebao više vremena posvetiti samom nazivu filma - "Deaf Hour" nije dovoljno upečatljiv da bi nosio čitav filmski univerzum ("Deaf Hour-verse" nije baš catchy brend). Taj novi projekat je zamišljen kao mockumentary film koji prati posljednjeg vampirdžiju – profesionalnog lovca na vampire. Kroz njegov lik želimo istražiti kako tradicionalna vjerovanja i običaji opstaju, ili ne opstaju, u modernom svijetu.
Što se tiče budućnosti samog „Deaf Hour“ filma, postoji nekoliko opcija. Kao što sam i spomenuo ranije, razmišljam o dugometražnoj verziji filma, ali i o opciji napuštanja found footage formata u tom remake-u. To bi omogućilo drugačiji pristup vizuelnom pripovijedanju i možda dublju karakterizaciju likova.
Posebno me intrigira ideja o filmu koji bi istražio porijeklo Mehe lampira. Međutim, to bi bio veoma zahtjevan projekat s produkcijske strane, s obzirom na to da bi radnja morala biti smještena prije više od 100 godina, i za takav film bi bilo potrebno značajno ulaganje u kostime, scenografiju i lokacije koje vjerodostojno dočaravaju to vrijeme.
Kraj našeg trenutnog filma namjerno smo ostavili dovoljno otvorenim za potencijalni nastavak, iako moram priznati da mi je ta opcija trenutno najmanje privlačna. Čini mi se da bi bilo zanimljivije istražiti nove priče i likove unutar istog univerzuma, nego direktno nastaviti postojeću priču.
Ko zna, možda odemo i do nekog drugog lokaliteta, čujem da selo Onibabe krije zanimljive priče o vilinim kolima.
Prema nekim izvorima, Meho lampir je stariji od Save Savanovića. Palo mi je na pamet, možda ti znaš odgovor, da li je Meho Bosneratu, u nekom momentu, pred hajkom pobegao u Srbiju i tamo promenio ime? Misliš li da se radi o istom krvopijcu, obojica su mi jako sumnjivi?
Dok sam radio istraživanja u vezi s mitom Mehe lampira, saznao sam da postoji predaja da se u mjestu Međeđa kod Ruda takođe pojavio vampir po imenu Meho, koji je došao u to mjesto kao putnik. Priča se da je bio toliko lijep da ljudi nisu vjerovali svojim očima, svi su bili očarani njegovom ljepotom. Blijede puti, neobičnog naglaska i hipnotičnih očiju. Zadržao se par dana u tom mjestu – danju se nije pojavljivao među ljudima, dok je noću, kad se niko nije usuđivao izaći, slobodno lutao Međeđom. Nakon njegovog odlaska, uslijedila je serija neobjašnjivih bolesti među mještanima. Nekoliko ljudi je umrlo sa simptomima upale pluća, što je samo po sebi bilo dovoljno uznemirujuće. Međutim, pravi horor uslijedio je kada su pokušali ukopati umrle - na groblju su zatekli nekoliko oskrnavljenih grobnica, što je odmah pripisano Mehinom djelovanju. Nekoliko godina kasnije je ubijen negdje u Srbiji.
S obzirom da je usmena predaja, teško je provjeriti njenu autentičnost, ali priča je svakako interesantna i postavlja se pitanje da li su Meho i Sava ista osoba. Ne znamo Mehino prezime, ali ako se ispostavi da je Mehanović, onda ću ozbiljno posumnjati!
U Blervićkom loncu sve je transparentno i pred očima kamere naseckano i prokrčkano. Svemu se zna poreklo, osim mesu, a tajni sastojak je upravo vrsta mesa koje Meho sam lovi i sprema. Dakle, ono što se ne vidi i ne sme da se pomene poimence, metafizička drugost je ono što generiše jezu usred (ne)prijatnog ćaskanja na Mehovom imanju. To je sjajno upotrebljen momenat pojačavanja strave i psihološkog terora. Koji je tajni sastojak tvog filma? Ono što se ne vidi dok se gleda, a prisutno je poput izvora mesa za Mehov specijalitet? Odakle inspiracija, u smislu, da se baš ovako i u ovom formatu upakuje i ponudi publici?
Kao prvo, zahvalio bih se Navidu koji je spremio ovaj lonac kojeg smo kasnije degustirali. Nije bila tolika kriza za budžet, koliko je lonac stvarno bio ukusan!
Tajni sastojak našeg filma je upravo ta tanka linija između stvarnosti i predanja, a found footage format nam je poslužio kao savršen alat da tu granicu između stvarnog i natprirodnog učinimo još nejasnijom. Smještajući radnju u današnje vrijeme, pokušali smo publici nametnuti pitanje - šta ako te „strašne“ priče koje su nam naši djedovi i nane pričali nisu bile samo priče?
Trudili smo se da kroz običnu, svakodnevnu interakciju s Mehom da gradimo napetost, a to je bilo najlakše i najefektivnije postići koristeći premisu da je neka lokalna televizijska ekipa došla da snimi reportažu o običnom seoskom životu. Posebno sam ponosan na način na koji smo struktuirali film kroz postepenu transformaciju njegovog tona - od dominantno humoristične prve trećine, preko sve nelagodnije atmosfere u drugom dijelu, pa do potpunog sunovrata u horor u završnici.
Hvala ti puno na razgovoru. Želim gledaocima širom sveta da saznaju za Blervićki lonac, ali uz upozorenje da sastojke radije nabavljaju u lokalnim mesarama, nego da se oslanjaju na intuiciju. Nadam se da će film dobiti još puno nagrada, feature verziju, nastavak, spinoff i šta god da ti je u planu. Srećno!
Hvala ti puno na interesantnim pitanjima, izdvojenom vremenu i lijepim riječima! Nadam se da ćemo ubrzo opet pričati o nekom novom projektu!
Biografija:
Adnan Kičin je rođen 1992. godine u Sanskom Mostu (BiH). Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, na smjeru Računarstva i informatike. Trenutno radi kao softverski inženjer, a vikendima obitava na sceni izvodeći svoju stendap komediju. Režiser je filma "Deaf Hour", koji je njegov prvi film, a trenutno piše scenarije za još nekoliko filmova. Živi i radi u Sarajevu.
Film se može svrstati i u horor komediju, tako da ovaj tridesetominutni projekat sadrži mnoštvo žanrovskih prepletaja, omaža na sve strane, ali i dobro upakovanu originalnu priču koja bi jednako funkcionisala i pre sto, kao i za još sto godina, svojstveno liku i delu Mehe lampira. Ono što je svakom kratkom filmu neophodno jeste brzi kick in momenat, što režiser Adnan Kičin uspeva da uradi bez problema. Ekspozicija je brza - mala filmska ekipa je bačena u bosansku nedođiju, u potrazi za selom Blervići (da, radi se o omažu prvom found footage filmu koji je probio podžanr, uz dužno poštovanje Deodatovom masterpisu koji to, ipak, nije uradio). Reportaža o lokalcu, poznatom kao Meho lampir trebala bi da bude jedna kulinarska gerila avantura – naime, Meho ima tajni recept za poznati Blervićki lonac, a ekipa je tu da ga proba i pokuša da od domaćina izvuče recept. Međutim, Meho je neko ko ima više od jedne tajne, a druge, iako možda i dalje kulinarske, nisu baš tako bezazlene.
Niz komičnih situacija je tu da postavi pitanja i stvori sumnju u dobre namere domaćina, ali sve se to nekako prekasno ukapira, kada već padne noć, a nevreme udari taman toliko da kao jedina logična solucija ostaje noćenje u Blervićima. Ovde se tempo menja, a dinamika kadriranja postaje furiozna, potpuno se poklapajući sa događajima pred kamerom, ali i sa emocijama koje karakteri ispoljavaju u momentima krajnjeg užasa. Minimalistička, ali znalački korišćena rasveta je tu da pojača saspens, kako i dobro dizajnirani zvuk horora u ataru planinskog sela.
A sada da pređemo na napajanje sa samog izvora. Moj sagovornik je tvorac i reditelj Deaf Hour-a, Adnan Kičin.
Adnane, snimanje horora, pa još u found footage formatu, nije baš čest izbor na našim prostorima. Zadnji film tako tretiran bio je Naprata, Mladena Milosavljevića. Da li si u startu film video baš u tom žanru i na taj način izveden, sa puno dokumentarističkih i kvazidokumentarističkih dinamičnih kadrova iz ruke?
„Naprata“ je odigrala značajnu ulogu u mojoj odluci da krenem u realizaciju ovog projekta. Film me je inspirisao da svoje vlastite ideje konačno pretočim u konkretan scenario.
Ljubitelj sam horor žanra u svim formatima, a posebno mjestu u srcu je rezervisano za found footage i folk horor filmove.
Tokom razvoja scenarija razmatrao sam različite pristupe pripovijedanju, ali found footage format se prirodno nametnuo kao najbolje rješenje - sva voda je išla prema toj vodenici. Sa produkcijske strane, ovakav stil bio je idealan jer nam je omogućio da maksimalno iskoristimo minimalni budžet.
Sve u svemu, ovo je jedan zreli i žanrovski beskompromisno vođen film. Za pola sata trajanja, niti jednom nisam stekao utisak da si negde bio nedorečen, da je bilo praznog hoda, ili pak da je negde isečen jer nije bilo vremena ili budžeta da se izvede do kraja. Deluje kao dobro promišljen projekat, koji je imao tačnu egzekuciju. Kako je sve to izgledalo iz prve ruke?
Prilično sam zadovoljan sa finalnom verzijom filma, iako prvi rez sadrži neke scene koje bi dale dodatnu dubinu priči. Te scene čuvamo za potencijalnu director's cut verziju ili možda kao inspiraciju za neki budući dugometražni remake našeg filma.
Naša inicijalna ambicija da film snimimo u jednom danu pokazala se preoptimističnom. Vratili pokisli, smrznuti i poraženi u gluho doba, iako smo uspjeli snimiti skoro dvije trećine filma, što je i više nego zadovoljavajuće s obzirom na mogućnosti i iskustvo. Nakon toga smo posvetili još dvije noći snimanju, kada smo snimili preostale scene, ali i dorade i popravke gdje je bilo potrebno.
Budžet je bio skroman, oprema posuđena i dostupnost glumaca ograničena, pa smo snimanje morali unaprijed detaljno isplanirati i svaki minut maksimalno iskoristiti. Scenarij nam je služio kao vodilja, ali smo bili fleksibilni kada bi osjetili da se određene scene ili dijalozi nisu činili baš prirodni ili uvjerljivi. Tu nam je definitivno pomoglo to što se Navid, Filip i ja bavimo stendap komedijom (odakle se i poznajemo), pa nam je improvizacija pošla za rukom. U svakom slučaju, naučio sam mnogo toga kroz snimanje svog prvog horor filma i nadam se da ću biti još spremniji za sljedeći projekat.
Navid Bulbulija je zaista besprekorno portretisao Meha lampira. Često je u centru kadra i deluje kao da je sve podređeno njegovom performansu. To je, verujem, bilo rizično za izvesti, jer je pri takvom tretmanu sva odgovornost na njemu. Čini se da je Navid to sjajno uradio i dodao jednu dublju dimenziju filmu. Zapravo je odličan potez uvesti stand-up komičara u ulogu arhi-negativca, pojačava žanrovski ukus i čini Blervićki lonac još više privlačnim. Kako si zadovoljan Navidovom karakterizacijom i da li si baš njega imao od početka u planu za ovu ulogu?
Navid je od samog početka bio moj prvi izbor za ovu ulogu. Kada sam tek dovršio scenarij, javio sam se Harisu (direktor fotografije i kamerman/glumac u našem filmu) da mu ispričam koncept i da vidim da li bi bio zainteresovan da sudjeluje u projektu na bilo koji način. Rado je pristao, pa smo odmah počeli razmišljalti o ulogama, lokacijama i ostalim tehnikalijama. Već tada sam mu rekao da imam nekog u vidu za Mehu lampira, i ako on ne pristane, casting će biti dug i bolan. Ubrzo sam se našao sa Navidom, ispričao mu ideju filma i prije nego što sam završio s pitanjem da li on želi da glumi Mehu, on me je prekinuo svojim glasnim i oduševljenim „Hoću!“. Poslije toga su se stvari same posložile. Navid se pokazao kao pravi multitalenat. Osim što ponekad pomislim da je zaista vampir (baš me zanima ko će snimiti Shadow of the Lampir o Navidu), bio je zaslužan za kostimografiju i maske, ali i za muziku koju je sam napisao i izveo. To što je majstor Ninjutsua takođe nije odmoglo kada nas je ganjao kroz šumu! Svjestan sam da je nosio veliki teret, ali nisam sumnjao ni u jednom momentu da je Navid dorastao zadatku. Njegova posvećenost projektu i višestruki talenti koje je unio u produkciju pokazali su se kao ključni faktori u realizaciji filma.
„Naprata“ je odigrala značajnu ulogu u mojoj odluci da krenem u realizaciju ovog projekta. Film me je inspirisao da svoje vlastite ideje konačno pretočim u konkretan scenario.
Ljubitelj sam horor žanra u svim formatima, a posebno mjestu u srcu je rezervisano za found footage i folk horor filmove.
Tokom razvoja scenarija razmatrao sam različite pristupe pripovijedanju, ali found footage format se prirodno nametnuo kao najbolje rješenje - sva voda je išla prema toj vodenici. Sa produkcijske strane, ovakav stil bio je idealan jer nam je omogućio da maksimalno iskoristimo minimalni budžet.
Sve u svemu, ovo je jedan zreli i žanrovski beskompromisno vođen film. Za pola sata trajanja, niti jednom nisam stekao utisak da si negde bio nedorečen, da je bilo praznog hoda, ili pak da je negde isečen jer nije bilo vremena ili budžeta da se izvede do kraja. Deluje kao dobro promišljen projekat, koji je imao tačnu egzekuciju. Kako je sve to izgledalo iz prve ruke?
Prilično sam zadovoljan sa finalnom verzijom filma, iako prvi rez sadrži neke scene koje bi dale dodatnu dubinu priči. Te scene čuvamo za potencijalnu director's cut verziju ili možda kao inspiraciju za neki budući dugometražni remake našeg filma.
Naša inicijalna ambicija da film snimimo u jednom danu pokazala se preoptimističnom. Vratili pokisli, smrznuti i poraženi u gluho doba, iako smo uspjeli snimiti skoro dvije trećine filma, što je i više nego zadovoljavajuće s obzirom na mogućnosti i iskustvo. Nakon toga smo posvetili još dvije noći snimanju, kada smo snimili preostale scene, ali i dorade i popravke gdje je bilo potrebno.
Budžet je bio skroman, oprema posuđena i dostupnost glumaca ograničena, pa smo snimanje morali unaprijed detaljno isplanirati i svaki minut maksimalno iskoristiti. Scenarij nam je služio kao vodilja, ali smo bili fleksibilni kada bi osjetili da se određene scene ili dijalozi nisu činili baš prirodni ili uvjerljivi. Tu nam je definitivno pomoglo to što se Navid, Filip i ja bavimo stendap komedijom (odakle se i poznajemo), pa nam je improvizacija pošla za rukom. U svakom slučaju, naučio sam mnogo toga kroz snimanje svog prvog horor filma i nadam se da ću biti još spremniji za sljedeći projekat.
Navid Bulbulija je zaista besprekorno portretisao Meha lampira. Često je u centru kadra i deluje kao da je sve podređeno njegovom performansu. To je, verujem, bilo rizično za izvesti, jer je pri takvom tretmanu sva odgovornost na njemu. Čini se da je Navid to sjajno uradio i dodao jednu dublju dimenziju filmu. Zapravo je odličan potez uvesti stand-up komičara u ulogu arhi-negativca, pojačava žanrovski ukus i čini Blervićki lonac još više privlačnim. Kako si zadovoljan Navidovom karakterizacijom i da li si baš njega imao od početka u planu za ovu ulogu?
Navid je od samog početka bio moj prvi izbor za ovu ulogu. Kada sam tek dovršio scenarij, javio sam se Harisu (direktor fotografije i kamerman/glumac u našem filmu) da mu ispričam koncept i da vidim da li bi bio zainteresovan da sudjeluje u projektu na bilo koji način. Rado je pristao, pa smo odmah počeli razmišljalti o ulogama, lokacijama i ostalim tehnikalijama. Već tada sam mu rekao da imam nekog u vidu za Mehu lampira, i ako on ne pristane, casting će biti dug i bolan. Ubrzo sam se našao sa Navidom, ispričao mu ideju filma i prije nego što sam završio s pitanjem da li on želi da glumi Mehu, on me je prekinuo svojim glasnim i oduševljenim „Hoću!“. Poslije toga su se stvari same posložile. Navid se pokazao kao pravi multitalenat. Osim što ponekad pomislim da je zaista vampir (baš me zanima ko će snimiti Shadow of the Lampir o Navidu), bio je zaslužan za kostimografiju i maske, ali i za muziku koju je sam napisao i izveo. To što je majstor Ninjutsua takođe nije odmoglo kada nas je ganjao kroz šumu! Svjestan sam da je nosio veliki teret, ali nisam sumnjao ni u jednom momentu da je Navid dorastao zadatku. Njegova posvećenost projektu i višestruki talenti koje je unio u produkciju pokazali su se kao ključni faktori u realizaciji filma.
Ako se u Blervićima dešavaju takvi užasi, šta bi putnika namernika dočekalo ako bi se našao u Tenebrama? Neki poludeli kopiket slešer lokalac, ili neka lavkraftovska abominacija? Drugim rečima, da li će Deaf Hour biti prvi u franšizi, da li je u planu feature verzija, ili možda tek otvara univerzum u kojem je puno toga moguće? Kakvi su ti planovi za nastavak rada?
Pogrešno je skretanje gdje god skrenuli na raskrsnici između sela Blervići i Donje Tenebre. Narodna vjerovanja nam poručuju da samim prelaskom preko raskrsnice možemo „naograjisati“.
Trenutno pišem još tri scenarija, od kojih je jedan upravo vezan za Tenebre i taj Deaf Hour univerzum. Možda sam trebao više vremena posvetiti samom nazivu filma - "Deaf Hour" nije dovoljno upečatljiv da bi nosio čitav filmski univerzum ("Deaf Hour-verse" nije baš catchy brend). Taj novi projekat je zamišljen kao mockumentary film koji prati posljednjeg vampirdžiju – profesionalnog lovca na vampire. Kroz njegov lik želimo istražiti kako tradicionalna vjerovanja i običaji opstaju, ili ne opstaju, u modernom svijetu.
Što se tiče budućnosti samog „Deaf Hour“ filma, postoji nekoliko opcija. Kao što sam i spomenuo ranije, razmišljam o dugometražnoj verziji filma, ali i o opciji napuštanja found footage formata u tom remake-u. To bi omogućilo drugačiji pristup vizuelnom pripovijedanju i možda dublju karakterizaciju likova.
Posebno me intrigira ideja o filmu koji bi istražio porijeklo Mehe lampira. Međutim, to bi bio veoma zahtjevan projekat s produkcijske strane, s obzirom na to da bi radnja morala biti smještena prije više od 100 godina, i za takav film bi bilo potrebno značajno ulaganje u kostime, scenografiju i lokacije koje vjerodostojno dočaravaju to vrijeme.
Kraj našeg trenutnog filma namjerno smo ostavili dovoljno otvorenim za potencijalni nastavak, iako moram priznati da mi je ta opcija trenutno najmanje privlačna. Čini mi se da bi bilo zanimljivije istražiti nove priče i likove unutar istog univerzuma, nego direktno nastaviti postojeću priču.
Ko zna, možda odemo i do nekog drugog lokaliteta, čujem da selo Onibabe krije zanimljive priče o vilinim kolima.
Prema nekim izvorima, Meho lampir je stariji od Save Savanovića. Palo mi je na pamet, možda ti znaš odgovor, da li je Meho Bosneratu, u nekom momentu, pred hajkom pobegao u Srbiju i tamo promenio ime? Misliš li da se radi o istom krvopijcu, obojica su mi jako sumnjivi?
Dok sam radio istraživanja u vezi s mitom Mehe lampira, saznao sam da postoji predaja da se u mjestu Međeđa kod Ruda takođe pojavio vampir po imenu Meho, koji je došao u to mjesto kao putnik. Priča se da je bio toliko lijep da ljudi nisu vjerovali svojim očima, svi su bili očarani njegovom ljepotom. Blijede puti, neobičnog naglaska i hipnotičnih očiju. Zadržao se par dana u tom mjestu – danju se nije pojavljivao među ljudima, dok je noću, kad se niko nije usuđivao izaći, slobodno lutao Međeđom. Nakon njegovog odlaska, uslijedila je serija neobjašnjivih bolesti među mještanima. Nekoliko ljudi je umrlo sa simptomima upale pluća, što je samo po sebi bilo dovoljno uznemirujuće. Međutim, pravi horor uslijedio je kada su pokušali ukopati umrle - na groblju su zatekli nekoliko oskrnavljenih grobnica, što je odmah pripisano Mehinom djelovanju. Nekoliko godina kasnije je ubijen negdje u Srbiji.
S obzirom da je usmena predaja, teško je provjeriti njenu autentičnost, ali priča je svakako interesantna i postavlja se pitanje da li su Meho i Sava ista osoba. Ne znamo Mehino prezime, ali ako se ispostavi da je Mehanović, onda ću ozbiljno posumnjati!
U Blervićkom loncu sve je transparentno i pred očima kamere naseckano i prokrčkano. Svemu se zna poreklo, osim mesu, a tajni sastojak je upravo vrsta mesa koje Meho sam lovi i sprema. Dakle, ono što se ne vidi i ne sme da se pomene poimence, metafizička drugost je ono što generiše jezu usred (ne)prijatnog ćaskanja na Mehovom imanju. To je sjajno upotrebljen momenat pojačavanja strave i psihološkog terora. Koji je tajni sastojak tvog filma? Ono što se ne vidi dok se gleda, a prisutno je poput izvora mesa za Mehov specijalitet? Odakle inspiracija, u smislu, da se baš ovako i u ovom formatu upakuje i ponudi publici?
Kao prvo, zahvalio bih se Navidu koji je spremio ovaj lonac kojeg smo kasnije degustirali. Nije bila tolika kriza za budžet, koliko je lonac stvarno bio ukusan!
Tajni sastojak našeg filma je upravo ta tanka linija između stvarnosti i predanja, a found footage format nam je poslužio kao savršen alat da tu granicu između stvarnog i natprirodnog učinimo još nejasnijom. Smještajući radnju u današnje vrijeme, pokušali smo publici nametnuti pitanje - šta ako te „strašne“ priče koje su nam naši djedovi i nane pričali nisu bile samo priče?
Trudili smo se da kroz običnu, svakodnevnu interakciju s Mehom da gradimo napetost, a to je bilo najlakše i najefektivnije postići koristeći premisu da je neka lokalna televizijska ekipa došla da snimi reportažu o običnom seoskom životu. Posebno sam ponosan na način na koji smo struktuirali film kroz postepenu transformaciju njegovog tona - od dominantno humoristične prve trećine, preko sve nelagodnije atmosfere u drugom dijelu, pa do potpunog sunovrata u horor u završnici.
Hvala ti puno na razgovoru. Želim gledaocima širom sveta da saznaju za Blervićki lonac, ali uz upozorenje da sastojke radije nabavljaju u lokalnim mesarama, nego da se oslanjaju na intuiciju. Nadam se da će film dobiti još puno nagrada, feature verziju, nastavak, spinoff i šta god da ti je u planu. Srećno!
Hvala ti puno na interesantnim pitanjima, izdvojenom vremenu i lijepim riječima! Nadam se da ćemo ubrzo opet pričati o nekom novom projektu!
sa Adnanom razgovarao Dejan Sklizović (Crnoslovlje)
Biografija:
Adnan Kičin je rođen 1992. godine u Sanskom Mostu (BiH). Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, na smjeru Računarstva i informatike. Trenutno radi kao softverski inženjer, a vikendima obitava na sceni izvodeći svoju stendap komediju. Režiser je filma "Deaf Hour", koji je njegov prvi film, a trenutno piše scenarije za još nekoliko filmova. Živi i radi u Sarajevu.