Strip fanzin koji je pred nama danas bi mogao podjednako da iznervira oba pola teorije potkovice. Možda su upravo time uboli pravo mesto.

Dve godine, dva broja i vrlo malo informacija o njima na internetu. Pa smo pomislili da je prava prilika da saznate nešto više o ovom opskurnom glasilu. Ono što sledi nije baš „životni intervju“ kakve sami priređuju u svom fanzinu ali je u nedostatku gotovo ikakvih informacija, razgovor dovoljno informativan. Povukli smo paralele sa nekim domaćim sličnim fanzinima pa se nadamo da ćete steći pravu sliku. Sa nama je danas jedna polovina uredničkog dvojca Dario Kukić. Druga je Tomislav Tikulin koji je opravdano odsutan. Idemo...


Na početku ovog razgovora, prvo pitanje se samo nameće a to je – kada, kako i zašto kod vas dolazi do ideje o novom fanzinu? Šta vama lično znači ovaj fanzin?

Kolonoskopija je zamišljena da izgleda kao fanzini koji su izlazili 90-ih godina. U njima se objavljivalo ono što se nije moglo drugdje, a tehničke mogućnosti su bile ograničene. Dakle, Kolonoskopija nama omogućuje da radimo točno ono što želimo, a čitaocu pruža iskustvo čitanja autentičnog i sirovog underground stripa i teksta.

Sam naziv (pa i logo) „Kolonoskopija“ sugeriše na nešto neugodno. Ništa manje provokativno nije ni unutra. Ali čini se da ima još prostora da se ode „dalje“. Postoji li neki vid (auto)cenzure?

Sam naziv će nekoga asocirati na nešto neugodno, nekoga možda i na ugodno, ali u osnovi on je metafora za pogled u ono što je prisutno, ali skriveno jer je ružno. Kolonoskopija kao konkretna tema nas ne zanima. U tom smislu zanimljiv nam je strip, ljudi koji se bave stripom (i ne samo stripom), a prije svega humor. I to humor koji je smiješan i životan. A kod nas je takvog malo. To se odlično vidi u hrvatskom filmu, a nažalost i u stripu.

Mi se ne bavimo velikim temama kao ni politikom ili religijom. Ali ni pornografijom i bezrazložnom vulgarnošću. Seksualne teme su često upletene na ovaj ili onaj način, ali bez namjere da se nekog vrijeđa i da budu same sebi svrha. Tako da jedina cenzura koja nam se nameće je cenzura našeg dobrog ukusa.

Kako birate čije ćete radove objaviti? Da li postoji neki konkurs, zadata tema o kojoj interno razgovarate dok pripremate broj ili autori imaju potpunu slobodu da prilože rad?

Naši suradnici nemaju zadane teme, ali postoje neki signali je li strip ili tekst dobar za Kolonoskopiju. Autor prije svega mora osjećati sram ili strah zbog onog što će objaviti, bilo da se u stripu radi o njemu ili o nekom drugom. Ako mu je svejedno, onda je svejedno i nama i ne zanima nas. Tema može biti najbolja na svijetu, ali ako nije ispunio prva dva kriterija, nije za nas. Treći element je humor. On nije obavezan i bolje ga je izostaviti nego gurati na silu. Također treba izbjeći razvlačenje teme. Odmah na stvar i četiri table maksimalno. Crtež ne mora biti savršen, ali je važno da bude pregledan i čitak. To je samo naša lista želja, jer mi ne plaćamo autore, ne objavljujemo redovito, sami nismo u stanju proizvesti to što želimo i petljamo se u tuđi autorski rad. Ali ako se neki mazohist prepoznao, neka nam se slobodno javi na Facebook.

Na internetu sem profila na fejsbuku nema puno toga o vama. Čini se da se fanzin više širi „od ruke do ruke“ i na preporuku. Da li vas mrzi da se bavite nekom aktivnijom promocijom ili prosto puštate da fanzin sam nađe svoj put do čitalaca?

Kolonoskopija se ne reklamira. Mi nemamo promocije, ne odlazimo na festivale, ne primamo novac od države i nemamo sponzore. Ipak, broj čitaoca raste i do nas su uglavnom došle izuzetno pozitivne reakcije. Istini za volju, nekolicina je ostala ravnodušna dok se nekima nije svidjela underground estetika. Ali nismo čuli da je netko baš bio zgrožen. Nitko nije imao primjedbu na sadržaj ili je barem nije rekao nama. Više je bilo pitanja oko smisla ovakvog projekta. Odgovor se krije u imenu fanzina. Dakle, čisto uživanje.

Pretpostavljam da je fanzin stigao do ljudi koji kapiraju čitavu ideju oko Kolonoskopije. Ali sam siguran da je stigao i do ljudi koji baš i ne kapiraju ili nemaju želudac za ovo što radite. Mene interesuju komentari upravo tih ljudi jer kapiram da podjednako nervirate oba pola – konzervativnu i politički korektnu/sjw/woke javnost.

Konzervativna javnost i woke javnost su naša braća i prijatelji i mi, koliko jedan fanzin to može, širimo ljubav u oba smjera. Zato prema nama nema negativnosti ni s jedne strane. I jedni i drugi osjećaju da je humor na vlastiti račun jedini put.

Kakva je po vama hrvatska andergraund strip scena? Koje autore, sajtove ali i fanzine biste preporučili? Ono što do nas dolazi (što fizički, što putem interneta) su uglavnom Tihomirov „Endem“, „Striponaut“ ili „Komikaze“.

Hrvatsko strip tržište zasićeno je fanzinima, ali malo ih se može smatrati undergroundom. Većinom izgledaju kao strip magazini, jako su ušminkani, a u njima se može pronaći stvarno izuzetnih crtača svih spolova. Fanzinska scena nikad nije bila ljepša, što nama ne ide u prilog jer smo mi ružni.

Ovo što radite me podseća na ovdašnji fanzin sličnog usmerenja „Koprokomiks“. Samo ime dosta govori. Ili recimo pojedini Wostokovi stripovi poput „Ilegalnih imigranata“ koji su izazvali i javne polemike u domaćoj (i ne samo) strip javnosti. Koliko ste upoznati sa ovdašnjom scenom, postoje li kontakti i saradnja sa našim autorima?

Ne znamo kakva je situacija na srpskoj strip sceni. Srpski je humor uvijek kod nas bio na cijeni i ako ga netko zna prebaciti u strip, a da to pritom ostane pravi humor, a ne „stripovski“, bit ćemo sretni da ga objavimo. Naši dosadašnji suradnici već pokazuju znakove zamora, a prava igranka još nije ni počela.

Na kraju ovog razgovora vam ostavljam priliku da pomenete sve što nismo rekli a smatrate važnim...

Strip autori mogu pokušati provocirati svojim temama neke slojeve društva, ali mi nemamo iluziju da se stripom išta može postići. Može se izgubiti vrijeme na besmislene polemike s nekim pacijentima, ali oni koji imaju nekakav utjecaj, ne čitaju stripove. Ako i pročitaju, nije ih briga. Ali tko je upoznao ijednog autora stripa zna da je i bolje tako.
sa Dariom razgovarao Nenad