Peti album ovih veterana prastare i novije rock istorije dolazi nakon nekoliko godina nerada i svađa ko je što snimio, pisao, uzeo ili nije uzeo pare i sl. Čim su se složili okolo detalja, eto i muzike za novi album, i isto kao i prethodni albumi, paralele sa starijim rock and rollom sedamdesetih godina stoje i dalje. Nemojte da vas ovo obeshrabri. Samo je basista Glen Hughes iz one najstarije garde, ali i on se osjeti vrlo mlad kao i ostatak benda jer i pjeva i komponuje i svira kao neki mlađahni pulen. Samo ću vam spomenuti pjesmu „Stay Free“, jednu funky, veselu, pjevljivu, plesnu pjesmu koja obara sa nogu i plijeni svojom energijom. Ova je pjesma majstorski odrađena.

Ostatak albuma je ipak malo ... pa ne bih se usudio reći slabiji, to nikako. Ostatak je pola stepenika iza, da se tako izrazim, ali i dalje tu ima pjesama koje će svim ljubiteljima ovakvog zvuka itekako zavrtiti pamet. Odličan primjer su pjesme „Too Far Gone“ koja iz mekanog uvoda nenadano kreće u vrlo čvrsto rifovanje. Ili spori blues klasik „Restless“. „Joe Bonamasa je jedan od najcjenjenijih gitarista današnjice i iako na ovom albumu nema nezaboravnih melodija ili solaža, ima materijala za uživanje sasvim dovoljno. Ima malo i klišea, i to se mora spomenuti, ali, što je tu je, i ovako je ovaj album svjetlosne godine ispred mnogih sličnih izdanja.

Nemam što dalje da vam kažem jer je već sve poznato. Ako ste u ovom obliku blues rocka, ovo je album za vas i ne propuštajte ga.
Nikola Franquelli