Uvek sa posebnim zadovoljstvom pristupam čitanju novog dela Mladena Milosavljevića. Postoje autori koji, bez obzira na tematiku, imaju stil koji mi leži i gde uživam u svakoj reči, svakom sklopu rečenice. To bi, iz horor branše, bio Ligoti, a van horora možda Den Simons („Crna Brda“ i dalje stoje ponosno kao najzanimljiviji roman o meni apsolutno nezanimljivoj temi), a od domaćih – upravo Mladen.

Možda zbog toga, a možda i zbog činjenice da sam bio deo ekipe odgovorne za drugo pojavljivanje „Naprate“, znao sam da ću u ovoj knjizi uživati i pre početka čitanja. Ali, prvo kratko da pojasnim zašto je ovo veoma specifičan treći čin epa o Naprati.

Film „Naprata“ (na koji smo se osvrnuli), u maniru found footage (kvazi-dokumentarca) izašao je 2013. godine, pre bilo kog Mladenovog literarnog uratka i počivao je na priči o nekolicini nesrećno spojenih reportera, koji odlučuju da odustanu od prvobitne teme reportaže i istraže lokalnu legendu, a usput i na filmskoj traci zabeleže stvarno prizivanje ovog demonskog bića. Film je, verovatno zbog finansija, ali i neiskustva učesnika, ostao poludorečen, ali dovoljno zanimljiv i drugačiji da ostavi utisak.

Povodom deset godina od snimanja filma, puštena je specijalna projekcija na velikom platnu, u Kikindi, u okviru malog horor festivala „Noći Ludaje“, uz posebno obraćanje režisera Milosavljevića.

Te godine, nešto pre obeležavanja desetogodišnjice filma, izašao je i treći broj jedinog domaćeg horor fanzina ’Crnoslovlje: Trilogija’, gde je objavljena priča „Naprata“, prva verzija literarne obrade filma, iako je nepisano pravilo da je proces upravo obrnut – knjige postaju filmovi, zar ne?

U toj priči imamo sada već proširen svet prvobitne ideje, imamo lik starice-vidarke, prizivanje Naprate više nije samo zbog potreba reportaže, već ima daleko zloslutnije razloge, a sam kraj ove pripovetke se nadovezuje na film i stoji kao ’prikvel’ istom.

Kao što ste do sada mogli i da zaključite, ovo nije kritika romana „Naprata“, već preporuka i mala vožnja kroz istoriju ovog multidisciplinarnog dela. Nije kritika iz dva razloga – ovo delo je sa posebnom pažnjom već obradio Miloš Mihailović u svom pogovoru ’Na ovom kao i na onom svetu’, gde se dotakao tačaka koje bih možda, na daleko manje stručan način i ja pomenuo. Urbano VS ruralno, dolazak gradske dece u selo sa stavom ’hoću sve i hoću odmah’ i sile koje bude iako su više puta upozoreni i dolazak provincijalke u veliki grad koji je potpuno obuzima i troši dovoljno da, kada bude bilo najpotrebnije, ona više nema snage da se odupre. Odnos nasleđenog i prenetog zla, kao i odnos dve glavne celine, samostalne, ali i međusobno zavisne koje čine ovaj roman.

Drugi razlog zbog čega ovo nije kritika je taj što sam loš kritičar. Jednostavno, nešto mi se ili svidi ili ne. Kod kulture, za razliku od profesionalne delatnosti, više dopuštam da me vodi emotivno, umesto kritičkog razmišljanja. Toj umetnosti, koju ’trošim’ u slobodno vreme, lako i brzo zaboravljam mane i greške ukoliko mi se celokupno delo sviđa. Stoga ne pišem recenzije filmova, nema me na Goodreads-u, a i osvrte pišem ili kao preporuke (kao ovde) ili kao anti-recenzije (Crnoslovlje), odnosno negativne osvrte na dela koja mi se nisu svidela i zbog kojih sam osećao žal za minutažom provedenom nad njima. A već je jasno da mi se „Naprata“ itekako svidela.

Posle kratkog skretanja sa teme, dolazimo do treće, najozbiljnije varijacije i nadogradnje. Roman „Naprata“ se sastoji iz dva dela, dve duže pripovetke – ’Napraćeni’ i ’Šojmanka’. I upravo tu leži uspešnost ove ’invokacije’. ’Napraćeni’ počinju krajem, fatalističkom sudbinom mladih reportera, time zatvarajući krug film-pripovetka-roman. Mladen je s pravom pretpostavio da će veći broj čitalaca ovog romana znati, makar okvirno, radnju filma Naprate, te odlazi korak dalje. Izlaže nam sam kraj, a zatim, kada znamo šta se desilo glavnim junacima, mi ulazimo u priču kako je do toga došlo. Mladen nadograđuje bukvalno svaki segment ranijih radova, od međuljudskih odnosa, preko nesrećnog sela, načina kako saznaju za Napratu, vračaru i prizivanje, kao i same posledice. A zatim sledi ’Šojmanka’! Po mom mišljenju možda i za nijansu bolje napisana, potpuno novo poglavlje u ovom univerzumu. Šojmanka mi je bila poput onih fan-fantasy priča, kada drugi autori obrađuju postojeće svetove, pa se ponekad nađe i neko bolji od samog prvobitnog autora. Mladen je gledao Napratu, koja ga prati ali ne stiže već 11 godina, i odlučio da da sebi slobodu van tih granica utvrđenih davne 2013. godine.

Neću lagati ni vas ni Mladena – „Jezava“ i dalje stoji kao skoro pa nedostižno delo moderne folklorne fantastike, ali i šire od toga. Kompleksnost i brojnost motiva i obreda, pletena viševremenska radnja i odnosi likova, sve to čini nezahvalnim porediti „Jezavu“ sa drugim radovima, ne samo Mladena, već bilo koga ko piše ovu ili sličnu prozu, stoga, nisam ih ni poredio, iako na momente Šojmanka klizila u taj narativ.

Posle „Večne Kuće“, koja temom pripada univerzumu Jezave, dobili smo Napratu – ona bivstvuje u tri različita umetnička oblika, i postaje više nego što je bila sa svakim novim unosom. I za kraj, jedno razmišljanje, koje će bolje oslikati koliko su različiti, a opet bliski ovi svetovi. Sa „Jezavom“, nisam ni pomislio da bi želeo da čitam ’nastavak’, pa me je iznenadila ’Večna Kuća’. Sada, voleo bih da čitam o recimo drevnom vremenu kada se po prvi put ukrštaju putevi Naprate i ove porodične linije. Kletva postoji i širi se, ali pod kojim uslovima, zbog kakvog nanetog zla, neko odluči da po prvi put prizove Napratu, bacajući proklestvo na sve svoje potomke. Sve ima svoju cenu, koja je cena apsolutnog zla?

Knjigu možete naručiti preko Bedem knjige izdavaštva, kao i od samog autora.



Ÿ̶̨͖͉̖̝̝̝̩̖̳͎̼̪̻̫̤́̃̀̋̉̊̈́͘õ̶̢̡̗̘̪̥͎͍̫̦͖̼̌̽͛̇̿̈́͒̌g̷̨̖̘͙͚͈̤̰̘̠͈͕̑͑