Piksar „done it again“, tj. posle par godina kreativne i finansijske krize, uslovljene pre svega Diznijevom odlukom da prebacuje njihove filmove na striming, isporučili su jedan pametan, kreativan, ultraisplativ (da ne kažemo globalno gledan i popularan) i nastavak koji ni po čemu ne izgleda kao samo još jedan obični „keš greb“ industrijski prozvod, već kao jedan prirodan i neusiljen produžetak priče koja je nastavila da se grana i usložnjava.

Prvi deo je već kamen-međaš Piksarovog modela po kome se neka apstraktna ideja uobličava u antropomorfnu strukturu, tj. u ovom slučaju ljudske emocije dobijaju ljudski oblik i ponašaju se u skladu sa svojim određenjem.

Iako ovaj drugi deo nije toliko svež i kreativno neobičan kao prvi koji je našao neka sjajna vizuelna rešenja da predstavi unutrašnjost emotivnog spektra, ipak je dovoljno „nov“ ubacivanjem novih emocija koje odjednom kreću da upravljaju Rajlinim životom (anksioznost, stid i sl.) i da slojevito razlaže nove procese u emotivnom usložnjavanju ličnosti, kao što su suzbijena sećanja ili potreba za socijalizacijom među tinejdžerkama.

Ipak je neobičan Piksarov uspeh kako su u sat i po vremena uspeli da spakuju toliko novih ideja, dinamizuju ih u jednu radnju „potrage sa preprekama“ i pruže svim emocijama iz prvog dela više prostora za protagonizam i udruženo i individualno delovanje, čega je malo falilo u prvom delu gde su tuga i radost ipak kolo vodili.

Bez ikakve skromnosti, Inside out 2 je jedan neobično uspeo nastavak i možda i jedan od najboljih nastavaka nekog animiranog filma uz Toy story 2.
Slobodan Novokmet