Twister je 1996. godine bio jedan zabavan i nesvakidašnje dinamičan i poletan „disater“ letnji blokbaster sa zanimljivim likovima od krvi i mesa koji deluju kao da imaju realne životne probleme dok usput jure tornada.

Njegov kvazinastavak 28 godina kasnije manje-više ne donosi ništa novo čime bi opravdao svoje postojanje do nešto destrukcije i par novih likova koji ni izbliza nemaju tu autentičnost Bila Pakstona i Helen Hant.

Ako mislite da ste vidoviti jer vam se sve vreme čini da ste tri koraka ipred filma dok ga gledate, ne, samo ste pogledali dovoljno filmova da bukvalno možete da anticipirate sledeće rečenice iz usta junaka, kao i događaje koji deluju lenjo nalepljeni na ekran da bi se, eto, nešto dešavalo.

Sada je Dejzi Edgar Džons neka kombinacija likova koje su u prvom delu glumili Helen Hant i Bil Pakson, ona u isto vreme ima ličan razlog uvazan sa krivicom zašto se zanima za sve ovo (Hant), a i slučajno je meterološki parapsiholog koji predviđa oluje pomoću maslačaka (Pakston), dok Glen Pauel daje sve od sebe da kanališe ranog Mekonahija kao drčni i samouvereni „tornado čejser“ koji nije samo površni Jutjuber, već čovek koji zaista želi da pomogne unesrećenom življu Oklahome koje mora biti ludo što živi na terenu na kome tornado svaka dva minuta odnosi po jedan grad.

Oni su naravno u „love/hate“ odnosu dok ih okolnosti ne udruže da zajedno pokušaju naukom da „ukrote“ tornada, a tu je i neki nebitni podzaplet sa zlim kapitalistima koji jeftino otkupljuju zemlju od plebsa. Iako je bilo prilike, niko u filmu koji se 90% bavi olujama ne spomenu klimatske promene, globalno zagrevanje, zagađenje, ljudski faktor na prirodu i tako te trice i kučine.

Ono zbog čega smo se okupili, a to je holuvudska destrukcija, neobično je posna i svedena, snimljena nekako mutno i bez osećaja za ono bitno što treba da se nađe u kadru kada gledate „disaster flick“, pa tako i neka scena u kojoj tornado vršlja kroz zapaljenu rafineriju deluje tako da se na ekranu ne vidi ništa bitno. Ima tu nešto malo dinamike, jurnjave pikapovima praznim poljanama i klinča među likovima, ali sve je to vrlo stereotipno, ne preterano poletno režirano i poprilično bajato. Film koji može da popuni dva sata u praznom letnjem hodu, ali ne deluje da je bilo ikakve urgencije zašto bi se snimao.
Slobodan Novokmet