Nije mi lako pisati o ovom albumu. U meni je konflikt. Sa jedne strane, album je prepun odličnih ideja i pjesama i sami finalni proizvod je na jako visokom nivou manufakture. Tu bih izdvojio nevjerovatno prijatno igranje sa melodijama na pjesmama „Follow the Blind Man“ i „Animal Inside“. Sa druge strane, malo je suviše perfekcije – perfektan zvuk, perfektna izvedba, perfektna produkcija, studijski posao je urađen perfektno ... sve je perfektno, a u toj perfekciji se donekle izgubila duša. Kažem donekle, ne u potpunosti, da me ne shvatite pogrešno.

Dino Jelusić nije novo ime na sceni i već više od decenije ima vrlo zapaženu karijeru koju je okitio i sa upadom u Whitesnake. Malo li je? Njegov muzički ukus i rast su lako vidljivi iz albuma u album. To je progressive rock/metal sa mnogo virtuoznosti i instrumentalnih egzibicija. Ipak, sve je upakovano i više nego primjereno pa je sav materijal (na ovom albumu) i više nego slušljiv. Mogao bih navesti mnogo bendova koji su debelo pretjerivali. Dino Jelusić na ovom albumu balansira na toj finoj ivici, i iako sa produkcijom dolazi do same ivice, ipak je ne prelazi, ili barem malo samo, što je uvjek pohvalno i pokazatelj karaktera i ozbiljnosti.

Kao što sam već napisao, politički korektan zvuk albuma i vrlo oštar zvuk instrumenata ostavlja malo dojam suvišne mehanizacije, automatike i trenutnih tehničkih klišea. Bilo bi interesantno čuti ovaj materijal u drugačijem ambijentu, sa malo prirodnijom produkcijom. Ko zna kako bi to zvučalo? No, kako god, album u ovakvom obliku ima svoju publiku a Dino Jelusić ima što i da ponudi. Da li će album uspjeti da nađe svoje mjesto na muzičkom nebu je još za vidjeti jer sličnih albuma ima podosta i to od imena koja su mnogo duže na sceni. Ne treba trčati za lovorikama. Album je dobar (bez obzira na sve moje prigovore), biće publike da ga sluša a ostalo je sve sreća.

Nikola Franquelli