Po ko zna koji put u životu sam pao na istu fintu isčekivanja. Za novi Black Star Riders sam saznao nekih mjesec dana prije izlaska. Pogledao sam par spotova koje su izbacili i u mojoj glavi je nivo isčekivanja i očekivanja automatski eksplodirao. Nakon nekog kraćeg vremena, i hlađenja, znao sam da ću biti i suviše subjektivan i o ovom albumu neću moći da rasuđujem čiste pameti. Ostavio sam ga namjerno da čeka. Ako tokom svih ovih godina nisam naučio da kontrolišem svoja osjećanja, barem sam naučio da čekam jer znam da se uvjek isplati – i isplatilo se, jer došlo je ovo popodne kada sam zavrtio „Wrong Side of Paradise“ i potpuno hladne glave, očišćen od emocija, imparcijalan i miran ga poslušao. I dobro da jesam, jer kada sam prvi put čuo objavljene singlove, pjesme mi nisu lijepo pale jer u mojoj glavi sam imao formiranu audio sliku onoga što očekujem od ovog novog albuma. Ovo nije moj bend, nije moja muzika, ja sam samo (sada imparcijalni) slušalac, i sve mentalne slike su samo smetnje koje treba očistiti. Kada se ta slika očisti i iskristališe, kada um stvarno imparcijalno sluša ovu muziku, onda se tek vidi prava slika.

„Wrong Side of Paradise“ je najiskusniji Black Star Riders album do sada. U osnovi, isto ono što su do sada radili sa ogromnom dozom Thin Lizzy šmeka, ali opušteno i sa potpunom nebrigom da li će to nekome odgovarati, da li će se to nekome svidjeti ili ne. Bend je ovaj album radio za sebe, bez ikakvih stega i komercijalnih pritisaka i ta jednostavnost i opuštenost se osjete na svakoj pjesmi. Da li je slučajnost ili ne, ali ovaj album je najbolji soundtrack za ovo ljeto. Jeste da pjesme opisuju život koji baca krive lopte, ali je muzički, sa svojom prijatnom atmosferom, u potpunosti idealan za svaku dnevnu i noćnu varijantu ovog ljeta.

Jako je nepošteno govoriti u terminima najbolji ili najgori, naj ovo ili naj ono. „Wrong Side of Pradise“ je jedan iskren i nepatvoren album koji je vrijedan slušanja, a bend je vrijedan svog poštovanja ovog svijeta jer slijede svoju intuiciju i uradili su jedan do bola iskren i pošten album na kome nema plastičnih hitova, koji nije rađen sa umišljajem, koji nije komercijalna pegla, već je jedan odličan, ogoljen i iskren rokenrol album, gdje je bend ogolio svoju dušu i predao je publici. Možda se neće svidjeti apsolutno svoj publici, ali to i nije poenta. Skidam kapu i pružam šaku ruke za svaku pjesmu na albumu.

Nikola Franquelli