O ovoj zbirci već je mišljenje izrekao neko pametniji od mene. I dalje, ona opčinjava, čovek se zadiše dok je čita. Čini nešto što se ne da opisati banalnim rečima.

Brlek piše bez jasnih granica, bez numeracije, svrstavanja, njegove su strofe slične dužinom, ali razbijene kao nekakva pomirena i znojava ispovest lirskog subjekta. Lirski subjekat je ovde neko ko nema priliku da stvara vezan stih, neko udaren od života, neko ko i te kako može da se priseća, da stvara uništen u budućnosti.

Stihovi po meni nisu hermetični ‐ svaka strofa je slika za sebe. Ova slika vidi se vrlo jasno. Kada lirski subjekat peva o metaforičkom ,,odlasku iza reči“, čitaocu je jasno šta znači ovaj odlazak. Isto se događa u spominjanju plavetnila, škljocanju vilicom kroz vazduh, snovidnim stihovima koji i iz sećanja odjekuju dovoljno jasno.

Sadržajno, poema/pesnički ciklus/zbirka pesama objedinjuje uništen život stvaraoca, one koje voli, probleme u svakom od ovih pojedinačnih života koji su svi isti u sopstvenoj različitosti, spoznaje, sećanja i odjeke, i sve ono na čemu se lirikom može biti zahvalan.

Iskra Dejanović