Dve kuće od nas živeli su baba Roma, Romanija i deda Spasa, Spasoje. Čestiti, vredni, pošteni i omiljeni u komšiluku. Već tada su oboje bili vremešni. Život ih nije mazio. On se bavio poljoprivredom, a ona je vodila domaćinstvo.Veliki plac sa štalom i oborima za domaće životinje, kokošarnik, bašta, voda sa česme u dvorištu, poljski klozet i prizemna kuća sa dve prostorije: u jednoj se sprema, jede i spava, a druga, manja, je služila kao ostava. Sobu do ulice su izdavali stanarima. Kulatilo, frižider, električni šporet, tekuća voda, televizor, od njih su bili prilično daleko.

Ne mogu reći da su moji baba i deda uživali u blagodetima koje je pružao život početkom osme decenije 20. veka, ali su nešto i imali. Recimo, televizor.

Sa kredenca, u kujnici, tu, gde se najviše vremena provodilo, ponosno se šepurio veliki televizor marke Ei Niš. Sve nas je gledao sa visine. Kao da je želeo da pokaže koliko je važan. Doduše, drugo mesto u maloj prostoriji za njega nije postojalo. Sa bočnog zida, iznad stola i kreveta, svirao je radio.


Televizor je bio toliko veliki da je skoro dodirivao plafon. I nije mu bilo teško jer je kujnica bila niska. Ispod TV-a, pored kredenca, stajao je električni šporet a pored njega i "smederevac".

Dugačak kabl za napajanje strujom tog "čuda tehnike" u kome "žive mali ljudi", protezao se duž kredenca, sve do sprave koju su svi zvali "stabilizator". Kažu, tako mora jer samo uz njegovu pomoć televizor bolje radi. Mada, dobro se sećam da je taj stabilizator užasno "brujao", odnosno "zujao" i da je televizoru, čak i uz njegovu pomoć, trebalo prilično vremena da se zagreje i upali.

Voleo sam da sa babom i dedom gledam TV. Početkom sedamdesetih drugi program još nije krenuo. Sve se dešavalo na prvom kanalu. Tu sam upoznao i Majstor Laleta, i Zareta Zrića železničara iz Ralje, pa Burduša i njegove muzikante, Bulidžu, Bubuleju, Milorada i celu njegovu familiju ... Najviše sam voleo da sedim na prozorskom zidiću, sa nogama na krevetu, gledam košarku subotom od 17 časova, i navijam. A navijao sam za Zadar. Ćosić je bio čudo! Partizan je došao malo kasnije sa Kićom i Prajom.

Te, kasne jeseni 1974. godine, počelo je emitovanje nove serije. Otpisani! Ista pozicija. Ja na prozorskom zidiću sa nogama na krevetu gledam i ne trepćem. Prle i Tihi su već nakon dve, tri epizode postali moji heroji. Svi u kući smo jedva čekali novu epizodu. Serijski program emitovan je petkom u 20 časova. Posle dnevnika nikog na ulicama. Žirimo kući da gledamo Otpisane. A ujutro, puške od taraba, pištolji od letvica sa jednim ekserom da drži rukohvat, a ko uspe da napravi šmajser, bio je glavni.

Jedno veče pozovu baba i deda svoje komšije Romu i Spasu da zajedno gledaju Otpisane. Baba Roma je imala loš vid. Nosila je naočare i, sećam se, na jedno oko nije videla, pa su naočare na tom oknu bile zamagljene. Ne znam šta je ona mogla da vidi na ekranu, i to gotovo iz žablje perspektive? Ipak, krenula je pucnjava. Grmelo je iz sve snage. Stari ljudi, ne čuju dobro. Rade pištolji i šmajseri, pucaju puške, lete bombe ... Prle, Tihi, Paja i drugari obaraju Švabe kao snoplje. U jednoj sceni masovnog "ubijanja" okupatora baba Roma iznenada zavapi: "Kuku, pa di će ovolki narod da sarane!? Kuku, kuku!"

Nisam se trudio da dam odgovor na ovo pitanje. Učinili su to moji baba i deda: "Pa, nije to, komšika, izistinski. Oni to glume da su poginuli. To je kobajagi." Nisam sasvim siguran da su ubedili baba Romu jer je kući otišla sa nevericom.

Eto, prodje 50 godina od prvog emitovanja Otpisanih. Još uvek su mladi, sveži, zdravi i popularni. Znam svaku repliku oba serijala napamet. I sličice sam sakupljao. Uživam. Odmaram se gledajući srpski vestern usred Beograda, bolji od najboljih sa Divljeg zapada. Jedva čekam remasterizovanu i obojenu varijantu.

Ende!

Vladimir Milojević