Možemo je slušati kao jednu od najboljih pesama u istoriji pop-muzike, kao najprodavaniji 12" singl svih vremena, kao dokaz da savršene pesme nastaju iz grešaka i eksperimenata (Džilijan je zapravo 'kasnila' sa sekvencerom u odnosu na bit, tu je i jedan greškom odsečen bit sa matrice, i tako tak-tak-takatakataka-tak-tak-tak dalje).

"Blue Monday" se može slušati i kao dokaz da mešanjem različitih elemenata mogu nastati remek-dela. Tu su i ritam-mašina sa b-strane singla Done Sumer ("Our Love"), ledeni hor iz Kraftverkovog "Uraniuma"; kao i Kurt Vonegat iz čije knjige "Doručak šampiona" su pozajmili naslov, iako se 'blue monday' ne pominje u tekstu.

No, sve to je zapravo nevažno. Bavljenje referencama prikriva mnogo važniju dimenziju.
"Blue Monday" se može slušati i kao tonski zapis trenutka u kojem su Bernard Samner, Piter Huk i Stiven Moris, tri godine nakon smrti Iana Kertisa, konačno dobili njegov blagoslov da nastave dalje i nateraju svet da zaigra.

Skinuvši konačno sa sebe teret imena Joy Division, oslobođeni, iskoračili su iz senke i stvorili pesmu koja se ne može izlizati ni nakon hiljada preslušavanja i protiv koje je "najtužniji ponedeljak u godini" nemoćan.

Tak-tak-takatakatakatakataka-tak-tak-tak...