Kažu da su prvi utisci najvažniji. U svijetu šou bizniza jesu. Sudeći po ovoj teoriji, novi album Hank Von Hell - pod poetičnim nazivom „Dead“ - je namjenjen publici od 12.3 do cca. 16.8 godina životne dobi. Daleko od toga da omalovažavam jer sam i ja bio momčić. I ja sam isto kao i ove današnje mlade generacije istraživao, tražio i vario sve i svašta, ali imajući takođe u vidu Hankov muzičku ostavštinu sa bendom Turbonegro, te prethodni album i prvi solo, ovo je poražavajuće za publiku sa imalo zrelijim ukusom. Počnimo od uvoda i izjave „you can’t kill me. I’m already dead”. Kao klinci smo se palili na to ali je to jedan zelen i providan manifesto nezrele generacije koja traži svoj put (i uvjek ima onih koji to iskorištavaju za svoje pohlepne materijalne potrebe. Sada bih mogao da nastavim o dječijoj psihologiji, modernom muzičkom biznisu, navlačenju, uvaljivanju sranja publici, modernom konzumerizmu, globalnom robovlasništvu ... ahhh, materijala na pretek).

Nakon kratkog uvoda ide naslovna pjesma „Dead“ koja je ... pa pjesmica za osnovce. Nakon nje sam se ponadao da je tako samo na početku albuma i da će kasnije ipak biti bolje. I naredna, „Danger, Danger“ počinje bolje, ali, avaj, Nikola, prevario si se (sise ☺ ). Opet dječija kozmetika i bebi food za uši. U istom tonu album se nastavlja sa pjesmom „Disco“ kojoj je mjesto u taman u nekom noćnom klubu za mlade. Vrhunac ljigavosti album dostiže u pjesmi Crown (duet sa Guernica Mancini) i tu me supruga zajebava i kaže „aaa, slušaš Evroviziju?“. Niti malo nije pogriješila. Situacija se donekle mijenja na drugoj polovini albuma. Samo markantna promjena u produkciji gitara i manje koketiranje efektima već izvlači pjesme iz žabokrečine tako da su pjesme „Velvet Hell“ ili „Forever Animal“ lakše za svariti.

Donekle je mučno slušati ovaj album jer je i više nego očigledno snimljen za publiku koja je željna prosjeka i laganih mentalnih nebuloza koje održavaju privid zabave bez posljedica. Album je sniman sa ciljem da prodaje, ne da se sluša. Tekstovi su Hankove uobičajene teme i dileme života i sasvim su korektni, ali čovjek ne uspjeva da ih stavi u prvi plan ispred ove ustajale atmosfere. Na kraju, „Dead“ je odlična muzička podloga za plažne barove. Taman je album objavljen na samom početku kalendarskog i astronomskog ljeta pa se i taj tajming lijepo uklopio.

No, moram biti iskren i reći da ima i pozitivna strana, mada dobro maskirana. Naime, nakon ipak bolje analize, vrlo jasno se mogu razaznati odlične ideje i aranžmani. Ima vrlo pjevljivih i energičnh pjesama, ne samo djelova, koje su u ravni prethodnog albuma. Ipak ne u ravni Turbonegro. To mu je za sada izgleda nedostižno. Problem leži u kozmetici. Suviše mekana produkcija i mnogi studijski zahvati sa kojim je dobijen mekši i prijemćiviji zvuk, te su agresivnije pjesme svedene na parodiju i pjesmice za Evroviziju i slične fešte o’debil.

Zašto se Hank Von Hell odlučio na ovaj potez, da mu pola albuma zvuči kao karaoke a drugi kao blijeda kopija rock albuma? Da li zbog para, da li zato što je htjeo da se našali, da li iz nedostatka ideja, da li pod pritiskom izdavača??? Pitanja, pitanja, pitanja, a ostavljeni smo sa slušanjem pjesamam, koje su u ovoj formi, vrlo prosječne, sa mnogo potencijala, ali opet prosječne.

Nikola Franquelli