Kako sam postao… Mile Kekin

Mile Kekin je svakako jedan od najvećih pank-rok pesnika sa ovih prostora. Najpoznatiji je kao pevač i frontmen “Hladnog Piva”, ali u poslednje vreme i kao kantautor sa sve uspešnijom solo karijerom. Pored muzike, Mile se oprobao i kao glumac. Glumio je u hrvatskoj seriji „Bitange i princeze“ Sašu, a u epizodi serije „Zakon!“ vozača kombija. Igrao je i u filmovima „Max Schmelling“, „Vjerujem u anđele“, „Nije kraj“, „Ta tvoja ruka mala“ i u filmu „Pjevajte nešto ljubavno“, nazvanom po istoimenoj pesmi Hladnog piva.

Uprkos velikom broju projekata u koje je uključen, Mile je našao vremena da pred koncert u Nišu, koji će ove subote, 08. juna održati sa “Hladnim Pivom” u Banovini, a uz podršku “Crvenog Kartona”, otkrije za naš magazin koji su to muzičari, albumi, filmovi, reditelji stripovi, pisci, knjige i događaji, izvršili najveći uticaj na njega, i učinili da postane Mile Kekin!

Ograničit ću se se ovdje samo na Yu rock jer bih inače otišao previše u širine: Azra - Ravno do dna. Sjećam se kad sam Džonija prvi put čuo s nekih 14, 15 godina i bio mi je naslušljiv. Trebalo mi malo da provarim vokal i shvatim o čemu on to pjeva. Dobro možda pretjerujem, nisam ni danas shvatio baš sve o čemu on to pjeva, onda Miladin Šobić, crnogorski Dylan koji me naučio da se može i bez električnih gitara, zatim naravno Kud Idijoti oni su mi bili i ostali velemajstori velikih refrena njihov live album iz Švicarske sam navijao do besvijesti i naravno Pušenje - Das ist Walter mi je prvi pravi domaći pank album, čak mi je bolji od Never Mind The Bollocks od Pistolsa a Dok čekaš sabah sa šejtanom je remek djelo. Onda slijede Partibrejkersi, prva tri albuma Čorbe, Haustor i njihov Treći svijet, Film i još puno toga što čuo, ukrao pa zaboravio. 

Down by law - Jim Jarmusch, Tom Waits, John Lurie i Roberto Benigni i antologijska scena u kojoj Benigni gleda nacrtani prozor na zidu zatvorske čelije i pita jel se na engleskom kaže I look through the window ili I look at the window, pa mu Waits odgovara da bi u ovom specijalnom slučaju bolje bilo reći I look at the window, zatim Stranputice iliti Sideways, film o muškom prijateljstvu i crnom vinu nakon moraš popit butelju vina na eks i naravno Fargo braće Cohen, film koji te uvuče instantno svojim tupavo simpatičnim likovima, otužnim, čemernim američkim vukojebinama i hrabrim ženama. Prve dvije sezone seriju Fargo bih isto toplo preporučio. Uf i jako volim The Office i općenito sve što je ikad napravio Ricky Gervais. Od starih domaćih filmova prvo mi padaju na pamet Balkanski špijun, Otac na službenom putu, Tko pjeva zlo ne misli i Sabirni centar. A od novijih hrvatskih Metastaze. 

Zagor - Duh sa sjekirom i Blek Stena i ovdje ću spomenuti i Gustava , nije strip ali je crtani animirani , ko klinac sam jako volio i Tin Tina i Marti Misteriju. 

K’o svaki klinac koji izučava zanat budućeg boema sam naravno prvo pročitao sve od Bukowskog, poslije sam logički nastavio s ništa manje eksplicitnim Henry Millerom, onda su došli sumorni američki dramatičari od Williamsa do Edward Albeea naravno usput i Hermann Hesse da shvatim kako je plemenito patiti i biti neshvaćen, Philippe Djian i njegova Betty Blue me oborila s nogu, nju sam pročitao valjda desetak puta. Ta me knjiga inspirirala da napišem Trening za umiranje. Jako volim i Ericha Kastnera koji nije pisao samo dječje romane nego i ozbiljno dobru liriku. Ovdje bi naveo i feralovce Dežulovića, Lucića i giganta Ivančića koji su mi pomogli da ostanem normalan u nenormalnim vremenima. Čitam stalno ali sporo i zbrda-zdola. 

Dva koncerta Tom Waitsa u jednom malom kazalištu u Amsterdamu i jedan solo nastup Bruce Springsteena u Berlinu su mi svirke koje bih izdvojio kao koncerte koji su me promjenili i oblikovali autorski. Tim se velikanima uvijek vraćam kad ne znam kamo dalje. Dylan u Beču me recimo totalno razočarao. Pamtim i Mano Chao od kojih nisam ništa očekivao a koji su totalno rasturili ljubljanske Križanke, zatim System of a Down u Milanu. Od predstava bih izdvojio Tri Zime Tene Štivčić, Cabares Cabarei Zijaha Sokolovića, Tko se boji Virginie Woolf od Albeea, Mrzim istinu Olivera Frljića, Blue Moon od Damira Karakaša.

____