O bože! O sve snage prirode! O Bogovi željeza i čelika! Što je ovo ljudi?! Kopajući po meandrima svjetske muzičke mainstream i underground scene, čovjek ponekad naleti na albume koji obaraju sa nogu. Deathraiser su mladi, tj. na ovom albumu iz 2011 godine su bili mladi, golobradi, ali i razulareni, gladni, žedni i prepuni testosterona. Ovako agresivan, brz i razbijački pristup thrashu nisam čuo ... pa slobodno od prva tri albuma Kreatora. Mogu se slobodno povući paralele između Deathraiser i mnogo poznatijeg pandana, međutim, iako ima dosta sličnoga, mora se odati veliko priznanje ovom mlađem bendu. Napravili su čudo!

Album pršti od odličnih pjesama, neviđenog tamburanja instrumentima i energijom. Mislim da su nakon snimanja mogli slobodno da instrumente škartiraju koliko su ih izmaltretirali. Ljudima svaka čast jer su napravili album koji će izdržati test vremena. Nažalost, do slave je izgleda potrebno i malo više sreće, ali nikada nije kasno jer ovakvi albumi se ne prave svaki dan. I sami znate da thrash bendova ima kao salate. Izdaju na desetine albuma tokom godine i svi su opaki i ovakvi i onakvi, ali je vrlo mali broj koji stvarno uspijeva da napravi album koji vrijedi. Čujem redovno bendove koji zvuče fantastično, koji su instrumentalno potkovani kao da su svi odreda iz najboljih škola, i izdaju pristojne albume, ali većini nedostaje ovaj žar Deathraisera, ova vatra, ova suva energija mladosti koja nema ništa da izgubi a sve da dobije. To je ogromna razlika! „Violent Aggression“, koji je snimljen 2011 je najbolji thrash album 2019 godine. Albumčina!

Nikola Franquelli