Moram reći – kada skandinavci misle da su ameri – eto. Zvuk, imidž, spotovi, pa čak i naglasak te fraze koje koristi pjevač Shady Blue, taman kao da su neki bajkeri iz Texasa. Mada, jedno im se mora priznati, ribe po spotovima ... au, oči poispadaše. Ovaj posljednji album je na istom nivou kao i prethodni, možda malo visočiji, bolji ipak. I dalje je to visokooktanski hard rock/heavy metal visoke kategorije sa dovoljno pjesama da im obezbjedi i publiku i velike bine, ali se meni to sve nekako čini izlizano. Zvuči debelo i dobro, nije da ne zvuči, ali mi nedostaje one iskrene emocije iza pjesama. Dobro je to zamaskirano instrumentalnim egzibicijama, debelom produkcijom, ali ko ima uši, čuće o čemu govorim. Slušajući ove pjesme, stvara mi se osjećaj kao da slušam Gluecifer i Turbonegro ali na nekim bolesnim steroidima, prenapumpano – tako nekako. Sve moguće instrumentalne finte su iskoristili, i iako to zna i te kako dobro da zvuči, ima šmeka, ali mi smeta pretjerivanje. Da primire sa produkcijom, uvjeren sam da bi svi njihovi albumi zvučali mnogo bolje. A znate što mi se najviše sviđa od svega na albumu – to što bubnjar koristi tzv. Cow Bell da naglasi pojedine momente i prelaze. Pa to tako dobro zvuči, pogotovo nakon nekog razjarenog Šagratovog rifa. Eto, za kraj, oprečna osjećanja. Ima mnogo dobrih elemenata ali ima i pretjerivanja, a na kraju se sve svodi na lični ukus. Jednostavnost je uvjek bila ključ.
Nikola Franquelli
