Šort kats – TV serije: After Life, Things We Do in the Shadows, Acht Tage, Game of Thrones
Helly Cherry
Evo još tri nove TV serije koje sam izdvojio iz mora serija
kojima nas zasipaju TV kuće, a koje zaslužuju da bacite okce na njih. E
da, i kratak uvod u početak jedne malo poznate serije zvane „Igra
prijestolja“ čije je prikazivanje započelo danas…
Nisam baš nešto mnogo pratio životne i glumačke putešestvije Rickyja
Gervaisa, najpoznatijeg po sjajnoj britanskoj seriji „The Office“ koja
je početkom novog milenija uvela novi koncept mockumentaryja –
humoristične, kvazi dokumentarne serije u kojoj se glumci obraćaju
kameri koja k’o fol prati njihove svakodnevne živote. Koncept
mockumentaryja proširio se bespućima Interneta poput divlje vatre, no
Gervais se malo povukao u stranu da bi se prije mjesec dana vratio novom
serijom čiji je autor, redatelj, izvršni producent i glavni glumac.
„After Life“ nije mockumentary, već Gervais u njoj glumi Tonyja, udovca koji je izgubio suprugu Lisu zbog raka i cijeli svijet mu se srušio. Lik je toliko ovisio o svojoj ženi da ni psa ne zna nahraniti, a susret sa svakodnevnim obavezama za Tonyja je poput sudara s jurećom lokomotivom: nesposoban da si sam oduzme život, odlučio je nastaviti živjeti kao nepodnošljivi, cinični seronja koji gnjavi sve oko sebe i čija je misija, njegova supermoć kako ju zove, kazniti cijeli svijet zbog onoga što mu je učinio. Ali, dok muči i kinji sve oko sebe, svijet uzvraća udarac i pokazuje Tonyju da nije sve tako crno i da njegov život nije prestao smrću supruge.
Uloga Tonyja savršeno pristaje Gervaisu i djeluje kao logičan nastavak Davida Brenata iz „Ureda“, a tom dojmu pomaže i činjenica da se dobar dio serije odvija u uredu lokalnog lista koji vodi njegov šogor Tom, a gdje Tony radi kao novinar zadužen za lokalne vijesti koje uključuju, pazite ovo, lika koji ih zove kući da vide mrlju na zidu koja liči na glumca Kennetha Branagha ili obitelj koja želi izaći u medijima zato što im dijete ima brčiće kao Hitler (koje su mu sami nacrtali flomasterom). To je frustrirajuće i obeshrabrujuće čak i da nije imao situaciju sa ženom, no i takve banalnosti razlog su što Tony odluči da ostatak života provede jebajući majku svima po spisku.
Svaka od šest epizoda (u trajanju od 25 do 30 minuta) ima vrlo sličnu strukturu: počinje isječkom oproštajne video poruke njegove pokojne žene u kome Tonya ohrabruje da nastavi živjeti nakon nje; tu je rutinski odlazak na posao, posjeti gore opisanim lokalnim „celebrityjima“, posjet dementnom ocu u staračkom domu gdje upoznaje sestru Emmu, posjet ženinom grobu gdje upoznaje postariju ženu Anne čiji muž počiva odmah do Lise, posjet psihijatru koji mu ništa ne pomaže, a tu su i svakodnevni susreti s galerijom opićenih likova – lokalnim dilerom droge, prostitutkom meka srca, poštarom koji čita Tonyjevu poštu… Svaki od tih likova na svoj će se način potruditi vratiti Tonyju vjeru u život.
Iako je fokus usmjeren na Tonyja i njegov bezobrazni sarkazam kojim bode sve oko sebe, upravo to bogatstvo zanimljivih likova i njihova interakcija s Tonyjem izvor su mnogih duhovitih situacija koje će vas natjerati da se glasno smijete, ali će uvijek tu biti i jedna doza sjete i gorčine. Prvih pet epizoda su sjajne, dok šesta zaostaje kvalitetom jer upravo onda kada Tony počinje otkrivati ljepše stvari u životu prelazi u patetiku. Gervais je najbolji kada se zajebava sa svim i svačim, a toga u ovoj seriji ima u izobilju, ali ovdje je pokazao i drugu, ozbiljniju stranu, pa ako ste fan njegovog humora (ili dobrog humora općenito) obavezno ošacujte ovu seriju. (Ocjena: 4 oproštajne poruke)
Taika Waititi je novozelandski redatelj koji je režirao film „Hunt for the Wilderpeople“, moj No. 1 film za 2016.
Uspjeh toga filma omogućio mu je prelazak u Hollywood gdje je režirao
podnošljivog trećeg „Thora“ koji se može gledati utoliko što ima mnogo
više humora od prva dva nastavka, ali i zato što je Waititi pokazao
sklonost za poigravanje s konvencijama fantasy žanra i de-mitologizaciju
filmova o superjunacima.
A da ta sklonost nije od jučer, znaju svi pratitelji Waititijevog djela jer je upravo taj princip primijenio u filmu „What We Do in the Shadows“ kojeg je 2014. napisao, režirao i u kojem glumi s Jemaineom Clementom. Film je bio mockumentarac o grupi vampira u Novom Zelandu koji je na glavu izokrenuo sve uobičajene stereotipove horor filmova, a nešto slično su sada napravili i s istoimenom mockumentarističkom serijom koja, kako se čini, nema poveznica s likovima i događajima iz filma. Waititi je režirao uvodnu epizodu, Clement ostale, obojica su scenaristi i izvršni producenti serije, no ovoga puta u njoj ne glume. Barem ne u prve tri epizode koliko je do sada pušteno (objavljuju se u tjednom ritmu).
Priča ovoga puta prati bandu vampira koji žive u New Yorku, ali ne u glamuru Manhattana već u anonimnosti neke viletine u svemu samo ne glamuroznom Staten Islandu. Vođa čopora je Nandor the Relentless, vampir iz doba otomanskih osvajanja, muž i žena Lazslo i Nadja, gotičari iz doba romantizma, te Colin koji je nova vrsta vampira – energetski vampir. On se, naime, ne hrani krvlju već iz svojih žrtava isisava energiju i životne sokove tako što im nasmrt dosađuje. Stoga nije čudo što radi u jednom velikom uredu gdje takvih žrtava ima u izobilju (ako ste ikada radili u nekoj velikoj firmi onda ste se sigurno susreli s takvim vampirima koji vam osam sati dnevno dosađuju, samo što niste znali što su oni točno. Eto, sad znate!), a od ostalih vampira razlikuje se i po tome što može hodati po danu. Ovu veselu ekipu nadopunjuje njihov ljudski sluga Guillermo koji se potajno nada da će gospodari biti milostivi i njega „prekrstiti“ u vampira, međutim od toga ništa jer treba netko od krvi i mesa da vodi brigu o kućerini dok vampoši spavaju u sarkofazima.
Problem je u tome što su oni došli u Ameriku s Kolumbom i zadatak im je bio osvojiti novu zemlju, no oni su završili u fuckin’ Staten Islandu i nisu se makli iz njega. Njihov vođa, Baron, planira povratak i očekuje da dođe u pokorenu zemlju gdje vampiri vladaju, no ova grupa lezilebovića i nesposobnjakovića to ne može ostvariti. Najurnebesnija mi je druga epizoda u kojoj cijela delegacija vampira odlazi na sastanak mjesnog odbora da od tamo krenu s osvajanjem Amerike, no odmah se suoče s beskrajnom birokracijom u usporedbi s kojom se Nandorov nadimak (neumoljiv, nemilosrdan) doima kao loša šala.
Život im otežavaju i vukodlaci, naravno, i dok gledate seriju shvaćate da gledate skup klišeja iz milijun filmova i serija na ovu temu, ali ubačene u Waititijevsko- Clementovski mikser koji totalno dekonstruira horor žanr. Ima tu krvi k’o u priči, ima akcije i pičvajza, ali iznad svega ovo je totalna zajebancija, uvrnuta parodija u stilu Monty Pythona koja se poigrava s dobro poznatom vampirskom mitologijom. Koncept „The Officea“ gdje likovi govore u kameru dobio je sasvim novu vizuru zamijenivši uredske prostorije mračnim, gotičkim interijerom kuće, a najbolja stvar u seriji su glavni glumci koji se tako dobro zajebavaju da mogu pretjerivati s teatralnošću i preglumljivanjem, u ovom kontekstu sve prolazi.
Prve tri epizode, dakle, obećavaju. Doduše, tu još ima prostora za napredak: svaka epizoda doima se kao svijet za sebe i nisu nešto pretjerano povezane, a i ponekad mi se čini kao da je cilj serije nabacivati šalu za šalom što možda ima smisla na kraće staze, ali to rastegnuti na sezonu od deset epizoda stvarno nema smisla. Sigurno će se u nekom trenutku te različite niti priče početi fokusirati u neki konkretan i koherentan zaplet, a hoće li to seriji pomoći (ili odmoći), vidjet ćemo. Do tada, preporuka: zagrizite u prve tri epizode (svaka traje 20-25 minuta), vrijedi vašeg vremena. (Ocjena: 4 ugriza)
Tema udara meteora ili asteroida i kraj svijeta koji će on izazvati
čest je motiv, prvenstveno u holivudskim blockbusterima, a ovdje imamo
pokušaj da se tom temom pozabavimo iz jednog drugog, europskog (točnije:
njemačkog) ugla, u obliku mini serije od osam epizoda koji je
producirao njemački ogranak velikog Sky-a.
Tema je dobro poznata: 60 km širok meteor juri prema Zemlji i trebao bi udariti usred Europe. Šteta totalka, šanse za preživljavanje su nula. Sjedinjene Države su pokušale skrenuti meteor koristeći nuklearno oružje, ali bez uspjeha (očito im Bruce Willis i njegovi bušači nisu bili na raspolaganju). Nastaje panika, cijela Europa je u bijegu pokušavajući se domoći Amerike, Rusije, Azije, gdje god, a oni koji nemaju love ni načina za izbjeći nadolazeću kataklizmu, neka im bog pomogne.
Showrunner, mladi ali hvaljeni autor Rafael Parente, seriju je zamislio tako da svaka epizoda od njih osam prikazuje jedan dan do samog udara. Također ju je zamislio kao ansambl cast, odnosno serija nema glavnog lika već desetak glavnih likova kroz čiju vizuru pratimo događaje. Serija ima i dobrih i loših strana: među dobre svakako ubrajam berlinski setting koji je dobrodošlo osvježenje u odnosu na već prežvakane NY, LA i ostale „uobičajene sumnjivce“ kada su ovakvi filmovi u pitanju, premda se vidi da se ovdje baratalo s mnogo manje zelembaća, pa se tako snimke Berlina uglavnom svode na gomile papira po ulicama i kolica porazbacana ispred napuštenih i opljačkanih samoposluga.
Ono što mi je najzanimljivije to je svakako prikazivanje do koje mjere su ljudi spremni ići u borbi za golo preživljavanje i kako se, poput kore od naranče, gule razine ljudskosti i spuštamo se na razinu divljih životinja, pojačanih oružjem naravno. U jednoj od najefektnijih scena, u petoj epizodi, skupina naoružanih nasilnika upada u jedan od bunkera koji je njemačka vlada dala izgraditi kako bi se pokušalo spasiti što više ljudi i u mahnitom pohodu ubijaju sve pred sobom kako bi zauzeli taj bunker i eventualno si osigurali opstanak. Policajci zaduženi za kontrolu autoceste će istjerati obitelj iz automobila kako bi ga konfiscirali i njime odjurili u nepoznato, a scene tisuća i tisuća očajnih ljudi koji se nadaju dobiti propusnicu za neki od posljednjih letova prema Americi su izuzetno efektne. Jedna četveročlana obitelj, čiju sudbinu pratimo, također će proći sito i rešeto pokušavajući preživjeti, a to uključuje i uzimanje tuđih života kad dođe do one „mi ili oni“.
Zanimljiv je i način na koji se ljudi pripremaju za nastupajući kraj svijeta: skupina mladih ljudi okuplja se u vili jednog od njih na višednevnim orgijama gdje se bez ikakvih ograničenja i u ogromnim količinama konzumiraju divlji nezaštićeni seks, sve zamislive droge i alkohol koji teče u potocima (da mene pitate, čisto OK način za pripremiti se za apokalipsu), a imamo i policajca Turčina koji do posljednjeg dana obavlja svoj posao, sprečava pljačkanje napuštenih tvorničkih hala i, u jednoj od najbizarnijih scena u seriji, ostavlja kartu za nepropisno parkiranje na vjetrobransko staklo automobila čiji je vlasnik tko zna gdje.
Jedan ogranak priče prati i ambicioznog političara koji je bio govno i prije početka apokalipse, ali tek je predstojeći smak svijeta u njemu pobudio one najniže nagone. Naravno, sudnji dan ne može proći ni bez pojave mesije koji će odabrane odvesti u raj, a ovdje je ta uloga dopala jednog polu-retarda koji uspijeva okupiti respektabilnu sljedbu koja u njemu vidi velikog vođu pa se zapitate tko je tu zapravo retardiran. Gledajući takve prizore dođe vam gotovo drago što se ljudska rasa približava izumiranju…
Naravno, serija se može shvatiti i kao apokaliptična ZF serija, kao sociološka studija o tome kako se ljudi ponašaju kad im se približava kraj, a možda i kao zanimljiv twist na aktualnu situaciju s izbjeglicama gdje su sada Europljani postali izbjeglice u druge države i na druge kontinente. Među probleme s kojima se serija suočava, osim jeftine produkcije, tu je i na momente užasno predvidiv i klišeiziran scenario koji sve likove od samog početka zacementira u njihove sterotipne čahure i takvi ostaju do kraja. Neke akcijske scene totalno su nepotrebne i seriju odvlače u pravcu holivudske B ili čak C produkcije, a može se razgovarati i o racionalnosti svih likova koji, čini se, kao da se natječu tko će donijeti gluplju ili štetniju odluku. No, meni se serija ipak sviđa i mislim da smo dobili zanimljiv pokušaj reinterpretiranja istrošene teme kroz njemačku vizuru. (Ocjena: 3 i pol asteroida)
Započela je i posljednja, osma sezona trenutno najpopularnije i
najuspješnije TV serije koja je zaludjela milijarde diljem svijeta.
Obzirom da je riječ o pop-kulturnom fenomenu koji zaslužuje širi osvrt,
to sam odlučio ostaviti za kraj sezone kad se podvuče crta, a za prvu
epizodu mogu reći da je, nažalost, jedna od najgorih i najdosadnijih u
cijeloj dugoj povijesti ove serije. Mislim, jasno mi je da se priprema
teren za dva velika fajta: kod Winterfella i kod King’s Landinga, ali
cijela epizoda mogla bi se opisati naslovom stare pjesme Kuruze Kesovije
„Prijatelj stari gdje ste?“. Tako imamo 50 minuta reuniona svakog sa
svakim, pri čemu je najzanimljiviji reunion, onaj Jamieja Lannistera i
Brana Starka, ostavljen za sam kraj, prije odjavne špice. I svaki traje
pola minute do minutu, bez obzira na godine razdvojenosti likova.
Najveći problem „GoT“-a još od pete sezone, kada je showrunnerima ponestalo originalnog materijala iz knjige, jest neujednačenost: peta i šesta sezona su imale nekoliko sjajnih epizoda (Battle of the Bastards, Hodorova smrt, Cerseino dizanje u zrak svih svojih neprijatelja), ali kao cjelina bile su prerazvučene i zamorne. Sedma je, s druge strane, bila toliko ubrzana jer su događaji vrijedni deset ili čak više epizoda nagurani u njih sedam. Nešto slično ćemo izgleda imati i ovdje. Znam da nas čekaju dvije spektakularne bitke koje će konačno odrediti tko će zasjesti na željezno prijestolje, međutim kao netko tko nije die hard obožavatelj serije, ne mogu reći da me to prećerano zanima. „GoT“ je za mene nakon četvrte sezone izgubio dosta svojih draži, pa još kad vam ubace ovako dosadan i antiklimaktičan uvod u zadnju sezonu, teško mi je glumiti oduševljenje. (Ocjena: dajte to željezno prijestolje Cigošima, oni će valjda znati što s njime napraviti)
Zli Hadžo
After Life by Ricky Gervais (Netflix)
Nisam baš nešto mnogo pratio životne i glumačke putešestvije Rickyja
Gervaisa, najpoznatijeg po sjajnoj britanskoj seriji „The Office“ koja
je početkom novog milenija uvela novi koncept mockumentaryja –
humoristične, kvazi dokumentarne serije u kojoj se glumci obraćaju
kameri koja k’o fol prati njihove svakodnevne živote. Koncept
mockumentaryja proširio se bespućima Interneta poput divlje vatre, no
Gervais se malo povukao u stranu da bi se prije mjesec dana vratio novom
serijom čiji je autor, redatelj, izvršni producent i glavni glumac.„After Life“ nije mockumentary, već Gervais u njoj glumi Tonyja, udovca koji je izgubio suprugu Lisu zbog raka i cijeli svijet mu se srušio. Lik je toliko ovisio o svojoj ženi da ni psa ne zna nahraniti, a susret sa svakodnevnim obavezama za Tonyja je poput sudara s jurećom lokomotivom: nesposoban da si sam oduzme život, odlučio je nastaviti živjeti kao nepodnošljivi, cinični seronja koji gnjavi sve oko sebe i čija je misija, njegova supermoć kako ju zove, kazniti cijeli svijet zbog onoga što mu je učinio. Ali, dok muči i kinji sve oko sebe, svijet uzvraća udarac i pokazuje Tonyju da nije sve tako crno i da njegov život nije prestao smrću supruge.
Uloga Tonyja savršeno pristaje Gervaisu i djeluje kao logičan nastavak Davida Brenata iz „Ureda“, a tom dojmu pomaže i činjenica da se dobar dio serije odvija u uredu lokalnog lista koji vodi njegov šogor Tom, a gdje Tony radi kao novinar zadužen za lokalne vijesti koje uključuju, pazite ovo, lika koji ih zove kući da vide mrlju na zidu koja liči na glumca Kennetha Branagha ili obitelj koja želi izaći u medijima zato što im dijete ima brčiće kao Hitler (koje su mu sami nacrtali flomasterom). To je frustrirajuće i obeshrabrujuće čak i da nije imao situaciju sa ženom, no i takve banalnosti razlog su što Tony odluči da ostatak života provede jebajući majku svima po spisku.
Svaka od šest epizoda (u trajanju od 25 do 30 minuta) ima vrlo sličnu strukturu: počinje isječkom oproštajne video poruke njegove pokojne žene u kome Tonya ohrabruje da nastavi živjeti nakon nje; tu je rutinski odlazak na posao, posjeti gore opisanim lokalnim „celebrityjima“, posjet dementnom ocu u staračkom domu gdje upoznaje sestru Emmu, posjet ženinom grobu gdje upoznaje postariju ženu Anne čiji muž počiva odmah do Lise, posjet psihijatru koji mu ništa ne pomaže, a tu su i svakodnevni susreti s galerijom opićenih likova – lokalnim dilerom droge, prostitutkom meka srca, poštarom koji čita Tonyjevu poštu… Svaki od tih likova na svoj će se način potruditi vratiti Tonyju vjeru u život.
Iako je fokus usmjeren na Tonyja i njegov bezobrazni sarkazam kojim bode sve oko sebe, upravo to bogatstvo zanimljivih likova i njihova interakcija s Tonyjem izvor su mnogih duhovitih situacija koje će vas natjerati da se glasno smijete, ali će uvijek tu biti i jedna doza sjete i gorčine. Prvih pet epizoda su sjajne, dok šesta zaostaje kvalitetom jer upravo onda kada Tony počinje otkrivati ljepše stvari u životu prelazi u patetiku. Gervais je najbolji kada se zajebava sa svim i svačim, a toga u ovoj seriji ima u izobilju, ali ovdje je pokazao i drugu, ozbiljniju stranu, pa ako ste fan njegovog humora (ili dobrog humora općenito) obavezno ošacujte ovu seriju. (Ocjena: 4 oproštajne poruke)
What We Do in the Shadows by Taika Waititi i Jemaine Clement (FX)
Taika Waititi je novozelandski redatelj koji je režirao film „Hunt for the Wilderpeople“, moj No. 1 film za 2016.
Uspjeh toga filma omogućio mu je prelazak u Hollywood gdje je režirao
podnošljivog trećeg „Thora“ koji se može gledati utoliko što ima mnogo
više humora od prva dva nastavka, ali i zato što je Waititi pokazao
sklonost za poigravanje s konvencijama fantasy žanra i de-mitologizaciju
filmova o superjunacima.A da ta sklonost nije od jučer, znaju svi pratitelji Waititijevog djela jer je upravo taj princip primijenio u filmu „What We Do in the Shadows“ kojeg je 2014. napisao, režirao i u kojem glumi s Jemaineom Clementom. Film je bio mockumentarac o grupi vampira u Novom Zelandu koji je na glavu izokrenuo sve uobičajene stereotipove horor filmova, a nešto slično su sada napravili i s istoimenom mockumentarističkom serijom koja, kako se čini, nema poveznica s likovima i događajima iz filma. Waititi je režirao uvodnu epizodu, Clement ostale, obojica su scenaristi i izvršni producenti serije, no ovoga puta u njoj ne glume. Barem ne u prve tri epizode koliko je do sada pušteno (objavljuju se u tjednom ritmu).
Priča ovoga puta prati bandu vampira koji žive u New Yorku, ali ne u glamuru Manhattana već u anonimnosti neke viletine u svemu samo ne glamuroznom Staten Islandu. Vođa čopora je Nandor the Relentless, vampir iz doba otomanskih osvajanja, muž i žena Lazslo i Nadja, gotičari iz doba romantizma, te Colin koji je nova vrsta vampira – energetski vampir. On se, naime, ne hrani krvlju već iz svojih žrtava isisava energiju i životne sokove tako što im nasmrt dosađuje. Stoga nije čudo što radi u jednom velikom uredu gdje takvih žrtava ima u izobilju (ako ste ikada radili u nekoj velikoj firmi onda ste se sigurno susreli s takvim vampirima koji vam osam sati dnevno dosađuju, samo što niste znali što su oni točno. Eto, sad znate!), a od ostalih vampira razlikuje se i po tome što može hodati po danu. Ovu veselu ekipu nadopunjuje njihov ljudski sluga Guillermo koji se potajno nada da će gospodari biti milostivi i njega „prekrstiti“ u vampira, međutim od toga ništa jer treba netko od krvi i mesa da vodi brigu o kućerini dok vampoši spavaju u sarkofazima.
Problem je u tome što su oni došli u Ameriku s Kolumbom i zadatak im je bio osvojiti novu zemlju, no oni su završili u fuckin’ Staten Islandu i nisu se makli iz njega. Njihov vođa, Baron, planira povratak i očekuje da dođe u pokorenu zemlju gdje vampiri vladaju, no ova grupa lezilebovića i nesposobnjakovića to ne može ostvariti. Najurnebesnija mi je druga epizoda u kojoj cijela delegacija vampira odlazi na sastanak mjesnog odbora da od tamo krenu s osvajanjem Amerike, no odmah se suoče s beskrajnom birokracijom u usporedbi s kojom se Nandorov nadimak (neumoljiv, nemilosrdan) doima kao loša šala.
Život im otežavaju i vukodlaci, naravno, i dok gledate seriju shvaćate da gledate skup klišeja iz milijun filmova i serija na ovu temu, ali ubačene u Waititijevsko- Clementovski mikser koji totalno dekonstruira horor žanr. Ima tu krvi k’o u priči, ima akcije i pičvajza, ali iznad svega ovo je totalna zajebancija, uvrnuta parodija u stilu Monty Pythona koja se poigrava s dobro poznatom vampirskom mitologijom. Koncept „The Officea“ gdje likovi govore u kameru dobio je sasvim novu vizuru zamijenivši uredske prostorije mračnim, gotičkim interijerom kuće, a najbolja stvar u seriji su glavni glumci koji se tako dobro zajebavaju da mogu pretjerivati s teatralnošću i preglumljivanjem, u ovom kontekstu sve prolazi.
Prve tri epizode, dakle, obećavaju. Doduše, tu još ima prostora za napredak: svaka epizoda doima se kao svijet za sebe i nisu nešto pretjerano povezane, a i ponekad mi se čini kao da je cilj serije nabacivati šalu za šalom što možda ima smisla na kraće staze, ali to rastegnuti na sezonu od deset epizoda stvarno nema smisla. Sigurno će se u nekom trenutku te različite niti priče početi fokusirati u neki konkretan i koherentan zaplet, a hoće li to seriji pomoći (ili odmoći), vidjet ćemo. Do tada, preporuka: zagrizite u prve tri epizode (svaka traje 20-25 minuta), vrijedi vašeg vremena. (Ocjena: 4 ugriza)
8 Tage by Rafael Parente (Sky Deutschland)
Tema udara meteora ili asteroida i kraj svijeta koji će on izazvati
čest je motiv, prvenstveno u holivudskim blockbusterima, a ovdje imamo
pokušaj da se tom temom pozabavimo iz jednog drugog, europskog (točnije:
njemačkog) ugla, u obliku mini serije od osam epizoda koji je
producirao njemački ogranak velikog Sky-a.Tema je dobro poznata: 60 km širok meteor juri prema Zemlji i trebao bi udariti usred Europe. Šteta totalka, šanse za preživljavanje su nula. Sjedinjene Države su pokušale skrenuti meteor koristeći nuklearno oružje, ali bez uspjeha (očito im Bruce Willis i njegovi bušači nisu bili na raspolaganju). Nastaje panika, cijela Europa je u bijegu pokušavajući se domoći Amerike, Rusije, Azije, gdje god, a oni koji nemaju love ni načina za izbjeći nadolazeću kataklizmu, neka im bog pomogne.
Showrunner, mladi ali hvaljeni autor Rafael Parente, seriju je zamislio tako da svaka epizoda od njih osam prikazuje jedan dan do samog udara. Također ju je zamislio kao ansambl cast, odnosno serija nema glavnog lika već desetak glavnih likova kroz čiju vizuru pratimo događaje. Serija ima i dobrih i loših strana: među dobre svakako ubrajam berlinski setting koji je dobrodošlo osvježenje u odnosu na već prežvakane NY, LA i ostale „uobičajene sumnjivce“ kada su ovakvi filmovi u pitanju, premda se vidi da se ovdje baratalo s mnogo manje zelembaća, pa se tako snimke Berlina uglavnom svode na gomile papira po ulicama i kolica porazbacana ispred napuštenih i opljačkanih samoposluga.
Ono što mi je najzanimljivije to je svakako prikazivanje do koje mjere su ljudi spremni ići u borbi za golo preživljavanje i kako se, poput kore od naranče, gule razine ljudskosti i spuštamo se na razinu divljih životinja, pojačanih oružjem naravno. U jednoj od najefektnijih scena, u petoj epizodi, skupina naoružanih nasilnika upada u jedan od bunkera koji je njemačka vlada dala izgraditi kako bi se pokušalo spasiti što više ljudi i u mahnitom pohodu ubijaju sve pred sobom kako bi zauzeli taj bunker i eventualno si osigurali opstanak. Policajci zaduženi za kontrolu autoceste će istjerati obitelj iz automobila kako bi ga konfiscirali i njime odjurili u nepoznato, a scene tisuća i tisuća očajnih ljudi koji se nadaju dobiti propusnicu za neki od posljednjih letova prema Americi su izuzetno efektne. Jedna četveročlana obitelj, čiju sudbinu pratimo, također će proći sito i rešeto pokušavajući preživjeti, a to uključuje i uzimanje tuđih života kad dođe do one „mi ili oni“.
Zanimljiv je i način na koji se ljudi pripremaju za nastupajući kraj svijeta: skupina mladih ljudi okuplja se u vili jednog od njih na višednevnim orgijama gdje se bez ikakvih ograničenja i u ogromnim količinama konzumiraju divlji nezaštićeni seks, sve zamislive droge i alkohol koji teče u potocima (da mene pitate, čisto OK način za pripremiti se za apokalipsu), a imamo i policajca Turčina koji do posljednjeg dana obavlja svoj posao, sprečava pljačkanje napuštenih tvorničkih hala i, u jednoj od najbizarnijih scena u seriji, ostavlja kartu za nepropisno parkiranje na vjetrobransko staklo automobila čiji je vlasnik tko zna gdje.
Jedan ogranak priče prati i ambicioznog političara koji je bio govno i prije početka apokalipse, ali tek je predstojeći smak svijeta u njemu pobudio one najniže nagone. Naravno, sudnji dan ne može proći ni bez pojave mesije koji će odabrane odvesti u raj, a ovdje je ta uloga dopala jednog polu-retarda koji uspijeva okupiti respektabilnu sljedbu koja u njemu vidi velikog vođu pa se zapitate tko je tu zapravo retardiran. Gledajući takve prizore dođe vam gotovo drago što se ljudska rasa približava izumiranju…
Naravno, serija se može shvatiti i kao apokaliptična ZF serija, kao sociološka studija o tome kako se ljudi ponašaju kad im se približava kraj, a možda i kao zanimljiv twist na aktualnu situaciju s izbjeglicama gdje su sada Europljani postali izbjeglice u druge države i na druge kontinente. Među probleme s kojima se serija suočava, osim jeftine produkcije, tu je i na momente užasno predvidiv i klišeiziran scenario koji sve likove od samog početka zacementira u njihove sterotipne čahure i takvi ostaju do kraja. Neke akcijske scene totalno su nepotrebne i seriju odvlače u pravcu holivudske B ili čak C produkcije, a može se razgovarati i o racionalnosti svih likova koji, čini se, kao da se natječu tko će donijeti gluplju ili štetniju odluku. No, meni se serija ipak sviđa i mislim da smo dobili zanimljiv pokušaj reinterpretiranja istrošene teme kroz njemačku vizuru. (Ocjena: 3 i pol asteroida)
Izvan konkurencije: Game of Thrones by David Benioff & D. B. Weiss (HBO)
Započela je i posljednja, osma sezona trenutno najpopularnije i
najuspješnije TV serije koja je zaludjela milijarde diljem svijeta.
Obzirom da je riječ o pop-kulturnom fenomenu koji zaslužuje širi osvrt,
to sam odlučio ostaviti za kraj sezone kad se podvuče crta, a za prvu
epizodu mogu reći da je, nažalost, jedna od najgorih i najdosadnijih u
cijeloj dugoj povijesti ove serije. Mislim, jasno mi je da se priprema
teren za dva velika fajta: kod Winterfella i kod King’s Landinga, ali
cijela epizoda mogla bi se opisati naslovom stare pjesme Kuruze Kesovije
„Prijatelj stari gdje ste?“. Tako imamo 50 minuta reuniona svakog sa
svakim, pri čemu je najzanimljiviji reunion, onaj Jamieja Lannistera i
Brana Starka, ostavljen za sam kraj, prije odjavne špice. I svaki traje
pola minute do minutu, bez obzira na godine razdvojenosti likova.Najveći problem „GoT“-a još od pete sezone, kada je showrunnerima ponestalo originalnog materijala iz knjige, jest neujednačenost: peta i šesta sezona su imale nekoliko sjajnih epizoda (Battle of the Bastards, Hodorova smrt, Cerseino dizanje u zrak svih svojih neprijatelja), ali kao cjelina bile su prerazvučene i zamorne. Sedma je, s druge strane, bila toliko ubrzana jer su događaji vrijedni deset ili čak više epizoda nagurani u njih sedam. Nešto slično ćemo izgleda imati i ovdje. Znam da nas čekaju dvije spektakularne bitke koje će konačno odrediti tko će zasjesti na željezno prijestolje, međutim kao netko tko nije die hard obožavatelj serije, ne mogu reći da me to prećerano zanima. „GoT“ je za mene nakon četvrte sezone izgubio dosta svojih draži, pa još kad vam ubace ovako dosadan i antiklimaktičan uvod u zadnju sezonu, teško mi je glumiti oduševljenje. (Ocjena: dajte to željezno prijestolje Cigošima, oni će valjda znati što s njime napraviti)
Zli Hadžo