Šort kats – Filmovi: Brexit, the Uncivil War, El Reino, Cold War
Helly Cherry
Evo još jedne porcije Šort katsa posvećene filmovima. Ovoga puta napisat ću par riječi o tri evropska filma koja sam posljednjih dana gledao, a zaslužuju vašu pažnju.
Svima nam je već puna kapa Brexita i svega što se događalo u posljednje dvije godine. Ja sam osobno zato da se Britance pošalje u tri pičke materine: htjeli ste razvod, izvolite ga, hvala na svemu i marš van, a odvjetnicima ćemo prepustiti da sređuju prljave detalje (jer gotovo svaki razvod je prljav, na jedan ili drugi način). Nakon karanja nema kajanja.
Film „Brexit, the Uncivil War“ scenarista Jamesa Grahama i redatelja Tobyja Haynesa počiva na tezi: „Svi znaju tko je pobijedio, ali ne znaju kako“. Sada znamo, zahvaljujući ovom filmu ali i dokumentarcu na istu temu „Brexit: The Movie“ snimljenom prije par godina: to je izvjesni Dominic Cummings (Benedict Cumberbatch), britanski politički strateg i konzultant koji je kao šef kampanje za izlazak iz EU ostvario ono što se činilo nemogućim.
Cumberbatch je po običaju sjajan, ubacujući u ulogu malo Sherlocka i malo Patricka Melrosea ali bez droga; ne, njegovom Cummingsu droge ne trebaju jer je prirodno sjeban u mozak (bivši premijer David Cameron, kod koga je Cummings jedno vrijeme radio kao savjetnik, opisao ga je kao „karijernog psihopata“) i to je točno: arogantan, socijalno neprilagođen, ne leže mu kontakti s ljudima, bolji je s brojevima, strategijama i računalnim programima. I upravo je na taj način pobijedio svog najvećeg rivala, Craiga Olivera (također odličan Rory Kinnear), Cameronovog šefa kampanje za ostanak u EU, koristeći personalizirane računalne algoritme kako bi dopro do onih birača koje su svi zaboravili i kojima se nitko ne obraća, a takvih je bilo skoro tri milijuna. Šef kanadske tvrtke Aggregate IQ Jeff Silvester prodao je Cummingsu na prvom sastanku uvjerljivu foru: “Facebook zna kada prestajemo biti zaljubljeni u svojeg partnera, i to zna barem mjesec dana prije nas”.
I ti i takvi donijeli su mu pobjedu, ali ona je imala svoju cijenu. U jednoj od najupečatljivijih scena filma, i jednoj od rijetkih mirnih jer je Haynes cijeli film snimio u frenetičnom ritmu kao da gledate video vrpcu na fast-forwardu, Cummings i Oliver, ljuti rivali i privatno i profesionalno, nalaze se u jednom londonskom pubu na pivu. Kampanja je već pri kraju, obojica su umorni i iscrpljeni, ali i duboko razočarani: Oliver jer vidi da gubi utakmicu jer je podcijenio moć moderne tehnologije, a Cummings jer uviđa da će pobijediti, ali to je Pirova pobjeda: njega zapravo sam izlazak iz EU nikada nije previše zanimao. On je kampanjom za izlazak htio resetirati britansko društvo i postaviti novu paradigmu u upravljanju domaćom politikom kroz oslobađanje Velike Britanije od prebirokratizirane Europske unije, no vidio je da od toga neće biti ništa: politička paradigma koju je htio promijeniti ostalaje ista.
Graham ovoj problematici pristupa racionalno, nepristrano i gotovo dokumentaristički. Daje podjednako prostora i jednoj i drugoj opciji, a Cumberbatchova karizma naprosto nas tjera da navijamo za njega iako se okružio sumnjivim tipovima poput tadašnjeg gradonačelnika Londona Borisa Johnsona i zastupnika radikalne stranke UKIP Nigela Faragea (obojica prikazani karikaturalno, poput likova iz nekog jeftinog crtića, ali takvi su i u stvarnosti) koji u se kampanji prikrpali da dignu osobni rejting, a kad su se počela postavljati nezgodna pitanja (referendum o Brexitu i cijela Leave EU kampanja su pod istragom) ‘ladno su digli sidro i danas ih više nema na radaru. Film vrijedi pogledati da se vide uzroci tragikomedije kojoj i dan danas svakodnevno svjedočimo u medijima.
Španjolski film koji je oduševio kritičare prikazujući se po festivalima diljem svijeta, a nije teško zaključiti zašto. Imate cijenjenog redatelja Rodriga Sorogoyena (ovdje ko-scenarist s Isabel Pena), odličnog Antonia de la Torrea u glavnoj ulozi te zanimljivu i napetu priču o korupciji u najvišim krugovima španjolske politike. Ali ne samo španjolske: jedan od razloga zašto je film tako dobro odjeknuo diljem svijeta jest to što korupciju prikazuje kao problem koji je premrežio sve strukture vlasti, od vrha do dna, što je nešto s čime se velik broj ljudi može lako poistovjetiti, osim možda Skandinavaca.
Gledajte, ja sam gledajući ovaj film uočio dosta paralela s HDZ-om. Počev od uvodne scene bakanalija u nekom restoranu uz obalu mora gdje se obžderava vrhuška stranke, naravno na teret poreznih obveznika, pa samo to zamijenite ličkom janjetinom ispod peke i tu ste negdje; u filmu se jako često spominje stranka, ali gotovo nikada država, što nije ni čudo jer ovo su prije svega stranački vojnici, a tek potom državni službenici; marifetluci s fondovima EU-a, izmjenama urbanističkih planova i slično su tradicionalan sport i u nas i u Španjolaca, a zaplet filma me jako podsjeća na priču o Drivi Sanaderu: jednom čovjeku pokušavaju se pripisati grijesi cijele pokvarene zločinačke organizacije koja će i nakon njega nastaviti po starom. Jer drugačije ni ne znaju.
I tako je Manuel Lopez Vidal (Antonio de la Torre, sjajan kao i uvijek) popušio maunu kad su u javnosti procurile snimke u kojima otvoreno govori o muljanju s EU fondovima i građevinskim zemljištem. Cijela stranka mu je okrenula leđa, svi oni mutni likovi s kojima se obžderavao na početku i postao je parija, gubavac. Ali, za razliku od Drive (barem do sada), Manuel ne želi biti žrtveni jarac i kreće u osvetu tražeći dokumente vezane uz veliku aferu koja bi mogla potkopati cijelu stranku. Ono što slijedi je dva sata i kusur čudnih, ponekad i lynchovski nadrealnih situacija (sjajna scena u kući u Andori s gomilom pijanih i nadrogiranih milenijalaca) u kojima se poput kore od naranče ljušte slojevi mitomanije i korupcionaštva kod Španjolaca.
Dva sata filma malo su too much; nekoliko je nepotrebnih rukavaca priče bez kojh je film mogao funkcionirati bez jebemti; loše je osmišljena je scena potjere bez svjetala na mračnom autoputu gdje Manuel, ničim izazvan, razvije nadnaravne moći i bez ogrebotine izađe iz sudara koji bi običnog čovjeka samljeo, no ono što će vas najviše šokirati, barem mene jest, sam je kraj filma: nakon svih prepreka i iskušenja Manuel konačno ima priliku pokazati svijetu inkriminirajuće dokumente, no onda ga Sorogoyen sasječe doslovno usred dijaloga i kreće odjavna špica. Kao da redatelj želi poručiti: nije bitno hoće li ti dokumenti izaći na vidjelo ili ne, kao i koliku će štetu polučiti: stranka će doživjeti udarac ali će se već na idućim izborima vratiti, s novim licima ali istim mafijaškim načinom funkcioniranja, a to je film koji smo mi u Hrvatskoj gledali prije nekoliko godina pod nazivom „HDZ uzvraća udarac“. Možda Španjolci to ipak rade mnogo perfinjenije i perfidnije, ali govna su govna bez obzira na jezični, geografski ili bilo koji drugi prostor.
Jedan od najhvaljenijih filmova cijele prošle godine svakako je novi film poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog “Zimna vojna“ ili „Hladni rat“. Pawlikowski je većini nas poznat kao redatelj sjajne „Ide“ ovjenčane s pet europskih filmskih nagrada te Oscarom za najbolji strani film, a „Rat“ ga prati u stopu: također je poharao europske filmske nagrade s pet kipića i ima nominaciju za Oscara za najbolji strani film koju, međutim, vjerojatno neće keširati jer mu je konkurencija Cuaronova „Roma“ s kojim „Rat“ ima dosta sličnosti.
Prvo, oba filma su snimljena u crno bijeloj tehnici što im daje jedan umjetnički štih i drugo, oba svoje protagoniste i njihove sudbine kontrapunktiraju društveno političkim događanjima i previranjima onoga doba. To je kod „Rata“ jako bitno jer, iskreno, ovo je u svojoj srži ljubić, ljubavna melodrama koju kao žanr najdublje prezirem i jedini razlog zašto sam ovom filmu dao priliku jesu sve te nagrade i hvalospjevi koje je dobio. Valjda ti silni kritičari i tzv. struka znaju što rade…
Pawlikowski je film snimio poput kazališne predstave u tri čina, a čak je i trajanje filma neuobičajeno kratko – svega 85 minuta. Radnja prati odnos dvoje Poljaka u turbulentnim vremenima poslije II. Svjetskog rata – Wiktora (Tomasz Kot) i Zule (Joanna Kulig), likova koje je redatelj modelirao prema svojim vlastitim roditeljima i koje je u intervjuima opisao kao “najzanimljivije dramske karaktere koje sam ikada sreo, oboje divni ljudi snažne volje, ali kao par su bili totalna katastrofa”. U toj hodajućoj katastrofi Kuligova se bolje snašla – njezin lik mlade ali svim mastima premazane cure iz provincije mnogo je slojevitiji i karakterno nijansiraniji od Wiktorovog, što je možda posljedica scenarističkih zadatosti, ali i sjajne glume za koju je cura zasluženo osvojila europsku nagradu za glavnu žensku ulogu.
U prvom činu filma koji se proteže kroz razdoblje od 15-ak godina pratimo njihovo upoznavanje i početak veze u folklornom zboru Mazurek, u drugom činu njih dvoje koriste priliku i bježe na zapad no tamo ne pronalaze slobodu kojoj su se nadali zbog granica i zidova koje nose u sebi, da bi se u trećem činu vratili u Poljsku i otkrili da su postali biljke čiji je korov iščupan iz zemlje i koji više nigdje ne pripadaju, što će dovesti do tragičnog kraja. Da, film je tear-jerkerski, srcedrapajući i preporučam da ga gledate uz paketić maramica ako ste dušica sklona ovakvoj tematici.
Ja kao što rekoh nisam i ima dosta toga u ovom filmu što mi je išlo na ganglije, posebice drugi čin u kome se njih dvoje u izgnanstvu konstantno svađaju i mire do točke kada to postane zamorno do bola. Ipak, film ima svojih jakih aduta: crno-bijela estetika direktora fotografije Lukasa Zala koji je s Pawlikowskim radio i „Idu“, retro format slike (4:3) koji filmu daje jednu patinu prohujalih vremena i dokumentaristički štih te sjajna glazba koja nam dočarava kako se vremena mijenjaju: u početku Zula kao prvi glas zbora pjeva ode drugu Staljinu, u Parizu se transformira u prvoklasnu jazz pjevačicu (trebate čuti Kuligovu kako maestralno izvodi tradicionalnu narodnu „Dwa serduszka“ u pratnji big benda iza sebe) da bismo ju u jednoj od najboljih scena filma vidjeli kako pijana pleše na taktove tada novog glazbenog pravca – rock’n’rolla (Bill Haleyeva „Rock Around the Clock“). A nama gledateljima iz Hrvatske zasigurno će se dopasti scena snimljena u Splitu gdje vidimo željeznički kolodvor, Prokurative, more i splitski HNK, ali i dvojicu našijenaca (Slavko Sobin i Dražen Šivko) u ulogama djelatnika Službe državne bezbjednosti.
U usporedbi s „Romom“ „Rat“ je vizualno upečatljiviji, ali za klasu slabiji, dok je u odnosu na „Idu“ ipak druga liga zapad. Ovo je negdje između dobrog i vrlo dobrog filma, neka lagana sedmica od deset, ali za moj ukus ipak precijenjen film kojega vrijedi pogledati, ali ne očekujte da će vas nešto oboriti s nogu (u Osijeku se do prošlog tjedna prikazivao u Kino klubu kina Urania, više nije na repertoaru ali ga se može naći na torrentima našim svagdašnjim s engleskim subovima, a vjerojatno ih ima i na nekom od dobardanskih jezika…
Zli Hadžo
Brexit, the Uncivil War by James Graham & Toby Haynes (HBO/Channel 4)
Svima nam je već puna kapa Brexita i svega što se događalo u posljednje dvije godine. Ja sam osobno zato da se Britance pošalje u tri pičke materine: htjeli ste razvod, izvolite ga, hvala na svemu i marš van, a odvjetnicima ćemo prepustiti da sređuju prljave detalje (jer gotovo svaki razvod je prljav, na jedan ili drugi način). Nakon karanja nema kajanja.
Film „Brexit, the Uncivil War“ scenarista Jamesa Grahama i redatelja Tobyja Haynesa počiva na tezi: „Svi znaju tko je pobijedio, ali ne znaju kako“. Sada znamo, zahvaljujući ovom filmu ali i dokumentarcu na istu temu „Brexit: The Movie“ snimljenom prije par godina: to je izvjesni Dominic Cummings (Benedict Cumberbatch), britanski politički strateg i konzultant koji je kao šef kampanje za izlazak iz EU ostvario ono što se činilo nemogućim.
Cumberbatch je po običaju sjajan, ubacujući u ulogu malo Sherlocka i malo Patricka Melrosea ali bez droga; ne, njegovom Cummingsu droge ne trebaju jer je prirodno sjeban u mozak (bivši premijer David Cameron, kod koga je Cummings jedno vrijeme radio kao savjetnik, opisao ga je kao „karijernog psihopata“) i to je točno: arogantan, socijalno neprilagođen, ne leže mu kontakti s ljudima, bolji je s brojevima, strategijama i računalnim programima. I upravo je na taj način pobijedio svog najvećeg rivala, Craiga Olivera (također odličan Rory Kinnear), Cameronovog šefa kampanje za ostanak u EU, koristeći personalizirane računalne algoritme kako bi dopro do onih birača koje su svi zaboravili i kojima se nitko ne obraća, a takvih je bilo skoro tri milijuna. Šef kanadske tvrtke Aggregate IQ Jeff Silvester prodao je Cummingsu na prvom sastanku uvjerljivu foru: “Facebook zna kada prestajemo biti zaljubljeni u svojeg partnera, i to zna barem mjesec dana prije nas”.
I ti i takvi donijeli su mu pobjedu, ali ona je imala svoju cijenu. U jednoj od najupečatljivijih scena filma, i jednoj od rijetkih mirnih jer je Haynes cijeli film snimio u frenetičnom ritmu kao da gledate video vrpcu na fast-forwardu, Cummings i Oliver, ljuti rivali i privatno i profesionalno, nalaze se u jednom londonskom pubu na pivu. Kampanja je već pri kraju, obojica su umorni i iscrpljeni, ali i duboko razočarani: Oliver jer vidi da gubi utakmicu jer je podcijenio moć moderne tehnologije, a Cummings jer uviđa da će pobijediti, ali to je Pirova pobjeda: njega zapravo sam izlazak iz EU nikada nije previše zanimao. On je kampanjom za izlazak htio resetirati britansko društvo i postaviti novu paradigmu u upravljanju domaćom politikom kroz oslobađanje Velike Britanije od prebirokratizirane Europske unije, no vidio je da od toga neće biti ništa: politička paradigma koju je htio promijeniti ostalaje ista.
Graham ovoj problematici pristupa racionalno, nepristrano i gotovo dokumentaristički. Daje podjednako prostora i jednoj i drugoj opciji, a Cumberbatchova karizma naprosto nas tjera da navijamo za njega iako se okružio sumnjivim tipovima poput tadašnjeg gradonačelnika Londona Borisa Johnsona i zastupnika radikalne stranke UKIP Nigela Faragea (obojica prikazani karikaturalno, poput likova iz nekog jeftinog crtića, ali takvi su i u stvarnosti) koji u se kampanji prikrpali da dignu osobni rejting, a kad su se počela postavljati nezgodna pitanja (referendum o Brexitu i cijela Leave EU kampanja su pod istragom) ‘ladno su digli sidro i danas ih više nema na radaru. Film vrijedi pogledati da se vide uzroci tragikomedije kojoj i dan danas svakodnevno svjedočimo u medijima.
El Reino by Rodrigo Sorogoyen (Tornasol Films)
Španjolski film koji je oduševio kritičare prikazujući se po festivalima diljem svijeta, a nije teško zaključiti zašto. Imate cijenjenog redatelja Rodriga Sorogoyena (ovdje ko-scenarist s Isabel Pena), odličnog Antonia de la Torrea u glavnoj ulozi te zanimljivu i napetu priču o korupciji u najvišim krugovima španjolske politike. Ali ne samo španjolske: jedan od razloga zašto je film tako dobro odjeknuo diljem svijeta jest to što korupciju prikazuje kao problem koji je premrežio sve strukture vlasti, od vrha do dna, što je nešto s čime se velik broj ljudi može lako poistovjetiti, osim možda Skandinavaca.
Gledajte, ja sam gledajući ovaj film uočio dosta paralela s HDZ-om. Počev od uvodne scene bakanalija u nekom restoranu uz obalu mora gdje se obžderava vrhuška stranke, naravno na teret poreznih obveznika, pa samo to zamijenite ličkom janjetinom ispod peke i tu ste negdje; u filmu se jako često spominje stranka, ali gotovo nikada država, što nije ni čudo jer ovo su prije svega stranački vojnici, a tek potom državni službenici; marifetluci s fondovima EU-a, izmjenama urbanističkih planova i slično su tradicionalan sport i u nas i u Španjolaca, a zaplet filma me jako podsjeća na priču o Drivi Sanaderu: jednom čovjeku pokušavaju se pripisati grijesi cijele pokvarene zločinačke organizacije koja će i nakon njega nastaviti po starom. Jer drugačije ni ne znaju.
I tako je Manuel Lopez Vidal (Antonio de la Torre, sjajan kao i uvijek) popušio maunu kad su u javnosti procurile snimke u kojima otvoreno govori o muljanju s EU fondovima i građevinskim zemljištem. Cijela stranka mu je okrenula leđa, svi oni mutni likovi s kojima se obžderavao na početku i postao je parija, gubavac. Ali, za razliku od Drive (barem do sada), Manuel ne želi biti žrtveni jarac i kreće u osvetu tražeći dokumente vezane uz veliku aferu koja bi mogla potkopati cijelu stranku. Ono što slijedi je dva sata i kusur čudnih, ponekad i lynchovski nadrealnih situacija (sjajna scena u kući u Andori s gomilom pijanih i nadrogiranih milenijalaca) u kojima se poput kore od naranče ljušte slojevi mitomanije i korupcionaštva kod Španjolaca.
Dva sata filma malo su too much; nekoliko je nepotrebnih rukavaca priče bez kojh je film mogao funkcionirati bez jebemti; loše je osmišljena je scena potjere bez svjetala na mračnom autoputu gdje Manuel, ničim izazvan, razvije nadnaravne moći i bez ogrebotine izađe iz sudara koji bi običnog čovjeka samljeo, no ono što će vas najviše šokirati, barem mene jest, sam je kraj filma: nakon svih prepreka i iskušenja Manuel konačno ima priliku pokazati svijetu inkriminirajuće dokumente, no onda ga Sorogoyen sasječe doslovno usred dijaloga i kreće odjavna špica. Kao da redatelj želi poručiti: nije bitno hoće li ti dokumenti izaći na vidjelo ili ne, kao i koliku će štetu polučiti: stranka će doživjeti udarac ali će se već na idućim izborima vratiti, s novim licima ali istim mafijaškim načinom funkcioniranja, a to je film koji smo mi u Hrvatskoj gledali prije nekoliko godina pod nazivom „HDZ uzvraća udarac“. Možda Španjolci to ipak rade mnogo perfinjenije i perfidnije, ali govna su govna bez obzira na jezični, geografski ili bilo koji drugi prostor.
Zimna vojna by Pawel Pawlikowski (Opus Film)
Jedan od najhvaljenijih filmova cijele prošle godine svakako je novi film poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog “Zimna vojna“ ili „Hladni rat“. Pawlikowski je većini nas poznat kao redatelj sjajne „Ide“ ovjenčane s pet europskih filmskih nagrada te Oscarom za najbolji strani film, a „Rat“ ga prati u stopu: također je poharao europske filmske nagrade s pet kipića i ima nominaciju za Oscara za najbolji strani film koju, međutim, vjerojatno neće keširati jer mu je konkurencija Cuaronova „Roma“ s kojim „Rat“ ima dosta sličnosti.
Prvo, oba filma su snimljena u crno bijeloj tehnici što im daje jedan umjetnički štih i drugo, oba svoje protagoniste i njihove sudbine kontrapunktiraju društveno političkim događanjima i previranjima onoga doba. To je kod „Rata“ jako bitno jer, iskreno, ovo je u svojoj srži ljubić, ljubavna melodrama koju kao žanr najdublje prezirem i jedini razlog zašto sam ovom filmu dao priliku jesu sve te nagrade i hvalospjevi koje je dobio. Valjda ti silni kritičari i tzv. struka znaju što rade…
Pawlikowski je film snimio poput kazališne predstave u tri čina, a čak je i trajanje filma neuobičajeno kratko – svega 85 minuta. Radnja prati odnos dvoje Poljaka u turbulentnim vremenima poslije II. Svjetskog rata – Wiktora (Tomasz Kot) i Zule (Joanna Kulig), likova koje je redatelj modelirao prema svojim vlastitim roditeljima i koje je u intervjuima opisao kao “najzanimljivije dramske karaktere koje sam ikada sreo, oboje divni ljudi snažne volje, ali kao par su bili totalna katastrofa”. U toj hodajućoj katastrofi Kuligova se bolje snašla – njezin lik mlade ali svim mastima premazane cure iz provincije mnogo je slojevitiji i karakterno nijansiraniji od Wiktorovog, što je možda posljedica scenarističkih zadatosti, ali i sjajne glume za koju je cura zasluženo osvojila europsku nagradu za glavnu žensku ulogu.
U prvom činu filma koji se proteže kroz razdoblje od 15-ak godina pratimo njihovo upoznavanje i početak veze u folklornom zboru Mazurek, u drugom činu njih dvoje koriste priliku i bježe na zapad no tamo ne pronalaze slobodu kojoj su se nadali zbog granica i zidova koje nose u sebi, da bi se u trećem činu vratili u Poljsku i otkrili da su postali biljke čiji je korov iščupan iz zemlje i koji više nigdje ne pripadaju, što će dovesti do tragičnog kraja. Da, film je tear-jerkerski, srcedrapajući i preporučam da ga gledate uz paketić maramica ako ste dušica sklona ovakvoj tematici.
Ja kao što rekoh nisam i ima dosta toga u ovom filmu što mi je išlo na ganglije, posebice drugi čin u kome se njih dvoje u izgnanstvu konstantno svađaju i mire do točke kada to postane zamorno do bola. Ipak, film ima svojih jakih aduta: crno-bijela estetika direktora fotografije Lukasa Zala koji je s Pawlikowskim radio i „Idu“, retro format slike (4:3) koji filmu daje jednu patinu prohujalih vremena i dokumentaristički štih te sjajna glazba koja nam dočarava kako se vremena mijenjaju: u početku Zula kao prvi glas zbora pjeva ode drugu Staljinu, u Parizu se transformira u prvoklasnu jazz pjevačicu (trebate čuti Kuligovu kako maestralno izvodi tradicionalnu narodnu „Dwa serduszka“ u pratnji big benda iza sebe) da bismo ju u jednoj od najboljih scena filma vidjeli kako pijana pleše na taktove tada novog glazbenog pravca – rock’n’rolla (Bill Haleyeva „Rock Around the Clock“). A nama gledateljima iz Hrvatske zasigurno će se dopasti scena snimljena u Splitu gdje vidimo željeznički kolodvor, Prokurative, more i splitski HNK, ali i dvojicu našijenaca (Slavko Sobin i Dražen Šivko) u ulogama djelatnika Službe državne bezbjednosti.
U usporedbi s „Romom“ „Rat“ je vizualno upečatljiviji, ali za klasu slabiji, dok je u odnosu na „Idu“ ipak druga liga zapad. Ovo je negdje između dobrog i vrlo dobrog filma, neka lagana sedmica od deset, ali za moj ukus ipak precijenjen film kojega vrijedi pogledati, ali ne očekujte da će vas nešto oboriti s nogu (u Osijeku se do prošlog tjedna prikazivao u Kino klubu kina Urania, više nije na repertoaru ali ga se može naći na torrentima našim svagdašnjim s engleskim subovima, a vjerojatno ih ima i na nekom od dobardanskih jezika…
Zli Hadžo