D-beat, crust, metal aždaja - Disbaja
Helly Cherry
Bend je krenuo sa radom 11.5.2015. u postavi: Ilić (Krlja, Clouds of Cancer, THGZ, Aligrindtor..) – bubanj, Jarić – bas, Atlija (Motherpig, Wardakhin, Infernal Hemeroid, Sapperlot..) – gitara/vokal. Nedugo iza toga im se još pridružuje Barić (Masakrist, Nuclear Altar..) – gitara. Ubrzo kroz par proba sastavlja se repertoar autorskih pesama od nekih 15 min i odrađuje se prvi koncert u Zagrebu u klubu Močvara. Kroz narednih 3 godine rada sviraju sa imenima kao što su: Doom, Hellbastard, WarCry, Visions of War, Extreme Noise Terror, FightBack, Disorder, Riistetyt, Eke Buba, Crutches, Namet, Abergaz, Apsurd i mnogi drugi. Imaju jednu EU turneju, nekolicinu koncerata po regiji, te par izmjena u postavi. Na vokale je 2016. došao Mitja (True, Krlja, Sepukku…), a odlaskom Ilića sa bubnja na njegovu stolicu 2017. sjeda Batarelo. Početkom prošle godine sa vokala odlazi Mitja, te se bend zadržava u trenutačnoj četveročlanoj formaciji: Atlija, Jarić, Barić, Batarelo.
Od izdanja izbacuju: Realm of Absurd EP (2015), te Time is…Cruel Master! LP (2018).
Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
Kada je bend nastajao, jedina želja je bila vratiti u ‘scenu’ taj gu-gu hardkor krast 90ih na kojem smo odrasli preslušavajući kazete starijih generacija tog vremena. Kao i mnogi, više iz zajebancije i bunta protiv ‘pre-ozbiljnih’. No kako se priča razvijala i kako to već biva sa hardkor bendovima koji traže nešto žešće, sve više se uplitao prizvuk metala u nove trake, te samim time i filozofija u tekstovima je postajala sve više osobne egzistencijalne prirode, a sve manje neke političke naravi. Srž priče se vrtila oko prolaznosti vremena, njegovom brušenju društva, kako kolektivnom tako i individualnom, te općenitom apsurdu cijelokupne priče ljudskog roda koji se pokušava podijelom staviti u lijeve ili desne, dobre ili zle, dok pri tome opasno koketira sa postajanjem onoga što ‘mrzi’ ili protiv čega ‘pjeva’.
U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Iskreno, Disbaja je bend koji prvotno nam služi za lično ispucavanje energije i ideja, a zatim kada je poruka ispaljena u krvotok svijeta i kada se reakcije na muziku i liriku krenu vraćati prema nama, onda se tek kreira slika u kojoj vidimo kako i koji dijelovi društva se poistovjećuju ili nepoistovjećuju sa filozofijom i muzikom benda. Bez obzira na to sve, glavnina rada nam se sastoji od žive svirke i zbog toga smo još uvijek ovdje.
Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
S obzirom da smo se u Disbaji skupili sa 4 strane (Županja, Požega, Zagreb, Rijeka), rekao bih da je Zagreb kao lokacija zaslužan za rad benda jer smo se svi znali od prije kroz muziku naravno (koncerti, festivali, forumi..), te kada je došlo do želje za sastavljenjem benda, nije bilo potrebe za puno priče. Održavanje je drugi par opanaka, te kao i sam život, ljudi dolaze i odlaze u plimama i osekama. Svako ostavi svoj trag u priči.
Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Trenutni jedini problem je nedostatak vremena da se sastanemo na gušćoj bazi i razvijamo novu muziku. Svi smo zaposleni i vrlo je teško se sinkronizirati ponekad oko planova za daljnji rad.
Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Disbaju? Huh, možda baki za rođendan 😉
Od izdanja izbacuju: Realm of Absurd EP (2015), te Time is…Cruel Master! LP (2018).
Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
Kada je bend nastajao, jedina želja je bila vratiti u ‘scenu’ taj gu-gu hardkor krast 90ih na kojem smo odrasli preslušavajući kazete starijih generacija tog vremena. Kao i mnogi, više iz zajebancije i bunta protiv ‘pre-ozbiljnih’. No kako se priča razvijala i kako to već biva sa hardkor bendovima koji traže nešto žešće, sve više se uplitao prizvuk metala u nove trake, te samim time i filozofija u tekstovima je postajala sve više osobne egzistencijalne prirode, a sve manje neke političke naravi. Srž priče se vrtila oko prolaznosti vremena, njegovom brušenju društva, kako kolektivnom tako i individualnom, te općenitom apsurdu cijelokupne priče ljudskog roda koji se pokušava podijelom staviti u lijeve ili desne, dobre ili zle, dok pri tome opasno koketira sa postajanjem onoga što ‘mrzi’ ili protiv čega ‘pjeva’.
U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Iskreno, Disbaja je bend koji prvotno nam služi za lično ispucavanje energije i ideja, a zatim kada je poruka ispaljena u krvotok svijeta i kada se reakcije na muziku i liriku krenu vraćati prema nama, onda se tek kreira slika u kojoj vidimo kako i koji dijelovi društva se poistovjećuju ili nepoistovjećuju sa filozofijom i muzikom benda. Bez obzira na to sve, glavnina rada nam se sastoji od žive svirke i zbog toga smo još uvijek ovdje.
Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
S obzirom da smo se u Disbaji skupili sa 4 strane (Županja, Požega, Zagreb, Rijeka), rekao bih da je Zagreb kao lokacija zaslužan za rad benda jer smo se svi znali od prije kroz muziku naravno (koncerti, festivali, forumi..), te kada je došlo do želje za sastavljenjem benda, nije bilo potrebe za puno priče. Održavanje je drugi par opanaka, te kao i sam život, ljudi dolaze i odlaze u plimama i osekama. Svako ostavi svoj trag u priči.
Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Trenutni jedini problem je nedostatak vremena da se sastanemo na gušćoj bazi i razvijamo novu muziku. Svi smo zaposleni i vrlo je teško se sinkronizirati ponekad oko planova za daljnji rad.
Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Disbaju? Huh, možda baki za rođendan 😉