Prošla godina je donijela ogroman broj novih TV serija, ali nekako imam dojam da je kvantiteta pojela kvalitetu…

Je li došao kraj zlatnom dobu televizije? Možda je prerano tvrditi takvo što, ali sve mi se čini da balon polako puca. Prošle godine imali smo rekordnu produkciju TV serija otkako ih je Netflix počeo štancati k’o nespašen, a negdje sam pročitao da se sveukupno samo na anglosaksonskom teritoriju emitiralo više od 500 naslova. Alo ljudi, 500 serija, pa tko to može pohvatati?

Je li takva ponuda dovela do veće kvalitete? Njet, moji tovariši, baš suprotno: 2018. je možda i najslabija godina u TV produkciji u posljednjih nekoliko godina. Kad pogledate moj izbor najboljih za 2017., to je nebo i zemlja: od ovogodišnjih serija, možda bi se njih pet-šest uguralo na prošlogodišnju listu, ali pitanje je bi li imali visok plasman.

To je dovelo do toga da sam ove godine imao vrlo čudnu situaciju: odgledao sam 20-ak novih serija, ono baš od početka do kraja, a biram njih 15; mogao sam, dakle, proširiti listu na 20 mjesta i uključiti sve nove serije koje sam gledao, a mogao sam ju i smanjiti na 10 mjesta da zadržim kvalitetu. Ipak, ove godine još sam zadržao 15 mjesta, ali lako moguće da ću ju za 2019. morati skresati.

Treba napomenuti i još nešto što nema veze toliko s produkcijom: naime, kako sam sve stariji, nadrkaniji i namćorastiji, tako mi postaju sve napornije serije koje se rastežu po pet, šest ili više sezona, a da ne govorim o onima koje imaju po 13 epizoda. Nemam ja toliko vremena ljudi, nema serije od 13 epizoda koja se nije mogla stesati na maksimum 8 do 10. Zato ćete u ovom pregledu vidjeti da najviše pozicije zauzimaju upravo serije ograničenog trajanja i po broju epizoda i po broju sezona.

Napominjem, ovo su samo nove serije, one iz 2018. ili s kraja 2017. koje sam tek prošle godine pogledao. U zasebnom prikazu predstavit ću desetak najboljih ponavljajućih serija, pa da krenemo…


15. Mosaic (HBO); O „Mosaicu“ se mnogo pričalo ne samo zbog pedigrea njegovih autora, redatelja Stevena Soderbergha i scenarista Eda Solomona, već zato što se prije TV premijere u siječnju serija pojavila kao interaktivna aplikacija za iOS, Androide i laptope u kojoj gledatelj sam bira iz perspektive kojeg lika prati priču. Priznajem da me na prvo gledanje serija nije baš oduvala, ali na drugo gledanje stvari su polako sjele na svoje mjesto. Soderbergh, uvijek sklon eksperimentima, odbija priču ispričati linearno. Serija je zamišljena otprilike kao i aplikacija, da svaki od glavnih likova ima jednu „svoju“ epizodu gdje vidimo stvari iz njegovog/njezinog ugla i tako polako slažemo kockice mozaika iz naslova, kao u  Kurosawinom legendarnom „Rašomonu“. Soderbergh se poigrava s vremenskim narativima, skače iz prošlosti u sadašnjost i natrag, a ako pažljivo pogledate sam početak serije, već u uvodnoj sceni otkrit ćete tko je zapravo ubojica. S te strane, dakle, misterije nema, no ono što bi vas trebalo zaintrigirati upravo je to skupljanje dijelova mozaika: svaki lik ima svoj dio slagalice, i tek kroz interakciju s drugima ti djelići se slažu i nadopunjuju.

14. Barry (HBO); „Barry“ je neobičan hibrid komedije i drame s dosta nasilja uguran u klasičan sitcom format od 30 minuta i s komičarem Billom Haderom u ulozi plaćenog ubojice koji pati od depresije, dolazi u novi grad (L. A.) i odluči promijeniti život tako što će postati glumac. Serija je miš maš različitih žanrova: komedije, drame, mafijaške sage plus sveprisutni element depresije glavnog junaka, motiv koji smo unatrag 10-15 godina često viđali u serijama tipa „Sopranos“, „Weeds“ ili „Breaking Bad“, no ono što je kod „Barry“-ja drugačije je to što je serija ugurana u format klasičnog polusatnog sitcoma ali, dok većina sitcoma ima zasebne epizode svaka sa svojom pričom, ovdje imamo „dramediju“ rastegnutu na četiri sata (8 epizoda) koje imaju jednu priču od početka do kraja. „Barry“ je sniman jednom kamerom što seriju čini vizualno upečatljivom i nekako „filmskijom“, a serija najbolje funkcionira kao komedija jer su neke scene toliko pretjerane da graniče s apsurdom jednog Monty Pythona, a to je kod mene uvijek palac gore.

13. Trust (FX); Prva od dvije serije koje se većim dijelom odvijaju u susjednoj Italiji, „Trust“ je serija o otmici bogatog nasljednika Johna Paula Gettyja III. Scenarist je Simon Beaufoy, redatelj Danny Boyle, glumačka postava je da se izvrnu labrte: Donald Sutherland, Hillary Swank, Brendan Fraser… Snimano je na autentičnim lokacijama u Italiji i Engleskoj, skupa produkcija… Serija je sjajan prikaz pohlepe, gramzivosti, dekadencije i totalne bezosjećajnosti jedne obitelji koja pliva u novcu, ali joj taj novac nije uspio donijeti sreću. Čak naprotiv, donio im je nesreću. U tolikim količinama da je o tome snimljen i film i serija, a nesreće je ostalo dovoljno bar još za jedan dokumentarac… U konačnici, Beaufoy i Boyle odvode seriju na teren braće Coen miješajući obiteljsku dramu, komediju, satiru i nasilje s totalnim apsurdom. Dodajte svemu tome hiperstilizirani Boyleov redateljski prosede, preuzet iz njegovih filmova te nekoliko sjajnih uloga, i imate dovoljno razloga da provedete sat vremena tjedno uz „Trust“.

12. A Very English Scandal (Amazon); Koga može najbolje glumiti omatorjeli Hugh Grant nego omatorjelog Hugh Granta, ovdje u ulozi Jeremya Thorpea, vođe Liberalne stranke u britanskom parlamentu koji se 70-ih godina našao usred velikog skandala zato što je imao homoseksualnu aferu s mladim Normanom Scottom. Ajd’ to što su se ljubakali, preko toga se čak i u ono vrijeme nekako moglo prijeći, ali kad je mladić postao naporan, Thorpe ga je pokušao ubiti. Iako nikada nije osuđen za to, karijera mu je otišla u trokurac, a cijela priča ovdje je predstavljena kao drama s mnogo komedije; Grant se odlično zajebava u glavnoj ulozi, kemija između njega i Bena Whishawa je opipljiva, makinacije u britanskoj visokoj politici uvjerljive, ali možda najbizarnije u cijelom ovom prikazu bizarnosti upravo je činjenica da je serija snimljena prema istinitom događaju. I jedan fun fact: kad vidite Granta u odijelu i kaputu, zar vas ne podsjeća na Boru Todorovića iz filma „Balkanski špijun“?

11. Escape at Dannemora (Showtime); Još jedna serija snimljena prema istinitoj priči o bijegu iz zatvora Clinton od prije nekoliko godina. Ne znam što je čudnije u ovoj seriji: to što se komičar Ben Stiller prihvatio režije, što su iskopali iz mrtvih neprepoznatljivu Patriciu Arquette (koja se za ovu ulogu udebljala 20-ak kilograma) ili što gledamo totalno sjeban ljubavni trokut koji čine dvojica osuđenih ubojica (Benicio Del Toro i Paul Dano) i Arquette kao radnica u zatvoru koja im pomaže u bijegu. I ovdje imamo vrlo sporu seriju gdje do samog čina bijega morate čekati do pete epizode, ali će vas uvući u svoju priču i neće vam dati da odete. Posebno je dobra šesta epizoda, flashback snimljen na 16-milimetarskoj vrpci što joj daje topao i nostalgičan šmek.

10. Sharp Objects (HBO); Amy Adams ostvarila je jednu od najdojmljivijih ženskih uloga cijele prošle godine kao hodajući raspad od novinarke Camille Preaker koja se vraća u mali gradić u kome je odrasla kako bi istražila slučaj nestanka i ubojstva dvaju djevojčica. Međutim, ako ste mislili da je ovo jedna od onih klasičnih whodunit serija, zajebali ste se: „Sharp Objects“ showrunnera Martija Noxona i redatelja Jean-Marca Valléa prvenstveno je snažan prikaz slomljene psihe oštećene osobe vizualno odlično predstavljen kroz brojne flashbackove u prošlost koji nam prikazuju kako je Camilla postala žešće sjebana cura, ali nam daju i odličan prikaz života u od boga zaboravljenoj rupi daleko na američkom jugu. Teška serija, s puno začkoljica i (pre)sporog tempa, ali ako joj pružite priliku, trud će se isplatiti.

9. Castle Rock (Hulu); „Castle Rock“ je jako dobra serija koja funkcionira i kao hommage klasičnim djelima Stephena Kinga, ali i kao samosvojna, originalna i napeta serija koja kvalitetom spada u sam vrh Kingovog velikog kanona. Autori serije su Sam Shaw i Dustin Thomason, King je potpisan kao izvršni producent, kao i u posljednje vrijeme sveprisutni J. J. Abrams. „Castle Rock“ nije horor serija, nema zastrašivanja, nema bu! klaunova s noževima umjesto noktiju i sličnih pizdarija, ali ovo je prije svega psihološka drama, rekao bih čak obiteljska drama. Ima tu misterije, trilera, ima tu i SF-a, posebno u onom dijelu priče o paralelnim stvarnostima i prolazu do njih, ima tu i jako mnogo napetosti i prikrivene prijetnje koja poput grabežljivca vreba iz sjene, ali klasičnog horora gotovo da i nema. Mladi Bill Skarsgård je odličan kao hodajuće zlo iza anđeoskog lica, no najbolju ulogu ipak je ostvarila veteranka Sissy Spacek koja je kao klinka briljirala u filmu „Carrie“, a sada je zatvorila krug vrativši se u Kingov univerzum. Spacekova doslovno krade svaku scenu u kojoj se pojavi, a genijalna je sedma epizoda koju je režirao dobitnik Emmy nagrade Greg Yaitanes i u kojoj je glavni lik Ruth: cijelu epizodu pratimo iz njezine perspektive i Spacekica ovdje doslovno jede za doručak sve pored sebe dok skače iz jedne stvarnosti u drugu gubeći orijentaciju gdje se uopće nalazi što će završiti tragedijom. Čak i ako vam se serija kao cjelina ne dopadne previše, ovih sat vremena sedme epizode je najboljih sat vremena koje je TV produkcija iznjedrila u 2018.

8. Succession (HBO); Jedan od najčešćih klišeja u serijama o bogatašima: ostarjeli patrijarh, mudar i pravedan (iako najčešće i diktator) i njegov nakot rođen s kašikom u medu, koji uživa sve privilegije i povlastice koje novac može kupiti i najčešće su razmaženi, dekadentni i podli. U takav kliše uklapa se i nova HBO-va serija „Succession“ koja ipak uspijeva izaći iz okova klišeja. Autori „Successiona“ dolaze iz komedijaškog miljea i taj komični štih prisutan je od samog početka i super mi je sjeo jer seriji daje vibru opuštenosti, otkačenosti i (ne)zdrave zajebancije što vam pomaže da lakše progutate (i progurate) teške teme poput borbe za prevlast unutar obitelji, političkih intriga, podmetanja, sabotaža, trke za parama i svega ostalog što ide uz jednu disfunkcionalnu, ali bogatu i moćnu obitelj. Tu su i odlični glumci koji savršeno utjelovljuju svoje likove, prije svih veteran Brian Cox kao ostarjeli magnat. „Succession“ je jedna od onih serija u kojoj jednostavno nema pozitivnog lika, nekoga za koga ćete navijati čak i ako ste svjesni da je on nemilosrdni gad. „Succession“ je ciničan, satiričan i urnebesno zabavan prikaz jedne ozbiljne teme, a meni se posebno sviđa što serija nema pretenzija natjerati vas da suosjećate s tom razmaženom, prebogatom bagrom.

7. Killing Eve (BBC America); Taman kad smo pomislili da će Sandra Ohostati zauvijek zacementirana u ulozi liječnice u seriji „Uvod u anatomiju“ – vidi vraga! Evo nje u ulozi britanske tajne agentice Eve Polastri koja se upliće u igru lovca i lovine sa seksi plaćenom ubojicom Villanelle (fenomenalna Jodie Comer). Serija koja neprestano balansira na granici između smrtno ozbiljnog i totalne zajebancije, više puta ćete se zapitati: WTF? Je li autorica Phoebe Waller-Bridge ozbiljna ili nas cijelo vrijeme samo vuče za nos? A možda se nećete ništa pitati već ćete svih osam epizoda odbindžati u jednoj večeri privučeni nevjerojatnom kemijom između dvije glavne glumice koje u kratko vrijeme prelaze put od lovca i lovine do uzajamne fascinacije, pa čak i seksualne privlačnosti. Brojne atraktivne lokacije (London, Pariz, Moskva, malo i Italije, eh, ima Italije dosta ove godine) ukazuju na tipično visokokvalitetan BBC-ev proizvod. Šteta što se serija nije završila nakon prve sezone jer sumnjam da će iduća biti ovako dobra (ako ništa drugo, izostat će element iznenađenja), ali stvarno je rijetkost vidjeti seriju u kojoj se grohotom smijete na neku pošalicu, da bi si već u idućoj sceni jedan lik oduzeo život pucajući si u glavu.

6. The Little Drummer Girl (BBC); Britsi uporno pokušavaju ponoviti uspjeh genijalnog „The Night Managera“, ali im to nekako ne polazi za rukom. Tako su se i ovaj put dohvatili jednog od ranih romana Johna Le Carréa o glumici (Florence Pugh) koja dobiva ulogu života: vrbuju ju agenti Mossada (Alexander Skarsgard i Michael Shannon) da se infiltrira u terorističku ćeliju odgovornu za seriju napada koji su rezultirali brojnim izraelskim žrtvama. Svi sastojci skupe serije su ovdje: odličan predložak, sjajna kinematografija, egzotične lokacije, dobri glumci, tome dodate legendarnog korejskog redatelja Park Chan-wooka koji je režirao svih šest epizoda i ne možete pogriješiti. „The Night Manager“ ovo nije, ali vizualno ova serija je u samom vrhu ovogodišnje produkcije.

5. Bodyguard (Netflix); Ovaj „Bodyguard” na svu sreću nije ono smeće od filma iz 1992. s Kevinom Costnerom iWhitney Houston, već BBC-jeva serija koja je otvorila brojna kontroverzna pitanja i usput postala najgledanija serija u Velikoj Britaniji u posljednjih deset godina (od finala „Doctor Who“-a iz 2008., ali tada nije bilo preobilja kablovske ponude kao danas). Šestodjelna mini serija prati priču o ratnom veteranu iz Afganistana i PTSP-ovcu (Richard Madden, fanovima „Igre prijestolja“ poznat kao nesuđeni King of the North Robb Stark) Davidu Buddu koji postaje osobni tjelohranitelj Julie Montague (Keeley Hawes), ministrice unutarnjih poslova, kojoj neprijatelja ne manjka jer predlaže postroženi zakon o domovinskoj sigurnosti kojim bi se dobar dio policijskih poslova prebacio u ruke tajnih službi. Naravno da će između njih zaiskriti, no fora je u tome što već u trećoj epizodi ministricu dignu u zrak, a David kreće u svoju vlastitu istragu njezina atentata, pri čemu otkriva da je zečja rupa mnogo dublja nego što se činilo i da je u pitanju zavjera koja seže do najviših vrhova britanske vlasti te uključuje političare, tajne službe, vrh policije, terorističke ćelije i organizirani kriminal. Svaka epizoda serije je doista napeta, puna akcije, obrata i izdaje, tako da će ljubitelji trilera uživati, a Madden trenutno visoko kotira kao budući James Bond, ako vam to nešto u životu znači…

4. The Terror (AMC); „The Terror“ je priča o kobnom putovanju dva broda britanske kraljevske mornarice, Erebus i Terror, koji su nestali negdje u bespućima kanadskog Arktika i više ih nitko nije vidio. Osim sjajne glumačke ekipe, najzvučnije ime cijelog projekta je ono izvršnog producenta Ridleya Scotta, redatelja genijalnog „Aliena“ kojega nije bilo teško nagovoriti da se uključi u projekt koji bismo najlakše mogli opisati kao „Aliena na ledu“, koncept blizak kultnom klasiku Johna Carpentera „Stvar“: grupa ljudi zarobljena u zatvorenom prostoru koja se mora boriti s užasom koji ih ubija jednog po jednog. Serija je dobrim dijelom snimana kod nas, na otoku Pagu, koji je odlično poslužio kao nadomjestak za nepreglednu pustoš i ledene tundre Arktika i to sve skupa izgleda doista spektakularno. Produkcija je skupa, angažirani su najbolji ljudi ispred i iza kamere (redatelj Edward Berger, snimatelj Florian Hoffmeister itd.), što je i inače odlika britanskih povijesnih serija i rezultat je doista jezovita serija, ne toliko zbog čudovišnog bića koje se obrušava na mornare zarobljene u arktičkom ledu, koliko zbog prijeteće atmosfere vječnog leda i hladnoće koja je sjajno i uvjerljivo prikazana… „The Terror“ je studija karaktera: kako ljudi reagiraju kad se nađu u pogibeljnoj situaciji, kada se bore za goli život, koji se okidači tu povlače i pretvaraju i najbolje među nama u divlje zvijeri, a serija ima i edukativni karakter: pokazuje koliko su ljudi arogantni i uvjereni da mogu prirodu pokoriti sebi, ali kad priroda uzvrati udarac onda to radi na najokrutniji zamislivi način.

3. Counterpart (Starz); Ima li išta bolje od gledanja odličnog J. K. Simmonsa? Ima, gledanje DVA odlična J. K. Simmonsa! Sjajni karakterni glumac, najpoznatiji širem gledateljstvu kao sdadistički glazbeni učitelj u filmu „Whiplash“ (za koji je dobio i Oskarka) briljira i u ovoj priči o Howardu Silku, nisko rangiranom UN-ovom službeniku u Berlinu čiji se posao običnog ćate (i cijeli život) naglo okrenu za 180 stupnjeva nakon što sazna da njegova agencija zapravo čuva prolaz između dvaju dimenzija, dvaju Zemalja koje su do jedne točke postojale potpuno paralelno, no onda se dogodilo nešto što je susjednu dimenziju izbacilo iz kolosjeka i sada se pokušavaju osvetiti infiltrirajući se u naš svijet. Simmons glumi dva totalno različita Howarda: potpuno je razdvojio njihov govor, kretanje, držanje tijela i izraze lica s takvom uvjerljivošću da u svakom trenutku možete pratiti koji je koji bez da na čelu nose etiketu i nosi seriju u prvoj sezoni, no tu je i odlična priča, više klasični špijunski triler nego sci-fi gluparija, a na Starzu se upravo počela prikazivati i druga sezona koja je, nakon odgledanih prvih pet epizoda, uspjela zadržati kvalitetu prve sezone, što se jako rijetko događa.

2. My Brilliant Friend (HBO / RAI); Evo i jedine ne-engleske serije u ovom prikazu, i druge koja se odvija u Italiji, točnije u siromašnom, radničkom dijelu Napulja gdje kroz osam epizoda pratimo odrastanje dvaju najboljih prijateljica, Lenu i Lile u vremenu nakon II. Svjetskog rata. Serija je nastala na temelju mega popularnih romana Elene Ferrante koja je ovdje bila angažirana i kao savjetnica, a majstorski ju je režirao Saverio Costanzo. Nije potrebno poznavati knjigu da biste se zaljubili u ovu nostalgičnu priču o djetinjstvu, nerazdvojnom prijateljstvu, snovima, ostvarenim i neostvarenim, ali i o odrastanju u bijedi i siromaštvu i patrijarhalnom društvu iz čijih okova pokušavate pobjeći. Ovo je jedan od najboljih, najdubljih i najiskrenijih prikaza odrastanja koji sam u dugo vremena gledao, a kao velikom štovatelju Smojinog „Velog mista“ dopala mi se i ideja smještanja serije u malu varoš u kojoj svatko svakog zna, a novosti se prenose brže od Facebooka, od prozora do prozora. Pitoreskni mediteranski prizori dječjeg odrastanja izmjenjuju se sa scenama obiteljskog i drugog naselja, svađa i smrti, kreirajući jedinstvenu seriju koju morate pogledati.

1. Patrick Melrose (Showtime); Benedict Cumberbatch je doista zaposlen svat: glumi u londonskom kazalištu, fušira u Marvelovim stjupidnim franšizama, a tu i tamo nađe vremena odraditi nešto i za svoju dušu, kao ovdje, u petodijelnoj mini-seriji o bogatom nasljedniku i pripadniku britanskog visokog društva koji je poprilično sjeban lik: arogantan, sarkastičan, mrzovoljan, dakle tipičan pripadnik britanskog visokog staleža, osim u jednoj „sitnici“: Patrickova sjebanost u mozak posljedica je zlostavljanja i silovanja kojemu je godinama kao dijete bio izložen od strane svog oca tiranina (sjajni Hugo Weaving), dok je njegova majka (također maestralna Jennifer Jason Leigh), pilulama zatrovana i plašljiva žena, okretala glavu na drugu stranu. Scenarist serije je cijenjeni pisac David Nicholls, a režija je povjerena Edwardu Bergeru, najpoznatijem po sjajnoj seriji „Deutschland ’83“. Iako se serija čini vrlo teškom i mračnom, što i jest jer se bavi temom koja je sve samo ne lagana, vrlo lako će vam „skliznuti niz grlo“ jer je puna humora. Doduše, to je crni, sarkastičan, gorak humor, ali pomaže da lakše progutate gorku pilulu. Svakako ovjerite prvu epizodu koja je maestralna i odvija se pred vašim očima kao da ju gledate iz vizure glavnog lika čiji je mozak spržen drogom: kratki i brzi rezovi, ubrzavanja i usporavanja scena, halucinogene sekvence i naizgled totalni raspad sistema i kaos u strukturi epizode ali koji tandem kreatora savršeno vodi do finala. Zaslužena titula najbolje serije u 2018.!

Hadžo