Hank von Hell, aka. Hank von Helvete, iliti bivši pjevač benda Turbonegro koji je pjevao na onim sada kultnim albumima u koje se kune pola punk i metal scene, ali i čovjek zbog kojeg je Turbonegro dva puta bio primoran da stane sa radom. I prvi i drugi put su ovisnost o drogama bili razlog. Prvi put jer je čovjek overdozirao (a ni ostatak benda nije bio bolji), a drugi jer se skinuo sa droga i započeo je sasvim drugačiji stil života koji ga nije dovodio nigdje ni blizu droga. Pa onda ženidba, dijete, kuća – po’so, razvod, pa supergrupa Doctor Midnight and the Mercy Club (tako tako prihvaćen), i sada, napokon, ponovo rock and roll. Vrlo kratka i vrlo štura biografija posljednjih deset godina koje su sve bile uvod u ovaj novi album.

Iako se, navodno, smirio, đavo mu ne da mira i ovaj posljednji album je vrlo sličan onome što je radio sa Turbonegro. Nema mjesta za optužbe ili priče oko plagijata. Turbonegro i Hank su zajedno izdali neke od najvećih rock and roll albuma današnjice i čovjek taman da svira sve isto, niko mu ne može osporiti da je to njegov stil, njegov način komponovanja. That said … Egomanija je vrlo autobiografski album i pjesme su o svemu onome što ga je dovelo na koljena, i to na njegov način pun humora, aluzija i sitnih provokacija. Nadam se da je sada pametniji, jer „Egomania“ je vrlo živ, moderan i energičan album koji je, nadam se, najava za još sličnih, možda i boljih albuma. Za pjesme „Wild Boy Blues“, „Egomania“ i „Bum to Bum“ se slobodno može reći da su ne samo tri jako pjevljive pjesme, nego su i himnične, pjesme koje se pamte rifom, melodijom i tekstom. Ni ostatak albuma nije ništa manje kvalitetan i postavlja Hank von Hell na svjetsku rok scenu dobro iznad prosjeka.

Zvuk albuma jeste ispoliraniji, jeste za nijansu mekši, i to se može osjetiti na pojedinim pjesmama, ali pobogu, pređite preko tih sitnica. Nikako se ne slažem sa konstatacijom da je više u sladunjavom rokenrolu osamdesetih godina. Sasvim suprotno, ovo je jedan vrlo dobar rok album distinktnog šarma energične skandinavske rok scene sa odličnim rifovanjem, velikim melodijama, odličnim instrumentalnim rješenjima i, sada već, besmrtnim Hankovim glasom. Osim malo ispeglanije produkcije, nema ovdje s od sleezy, što bi pojedini voljeli da provuku. Hank je ponovo na nogama i nadam se da će nastaviti ovako još dugo godina, a death punk neka ostavi iza sebe jer i ovako je odličan.

Nikola Turbomontenegro