Bože koliko me oduševio prethodni album, „Legacy“ iz 2015 godine. Kakva je to albumčina modernog metala. Kakav je to uspjeh bio. Zvijezde su se poklopile idealno i bend je uradio jedan od najboljih metal albuma ne samo u toj godini, već unazad deset godina, u najmanju ruku. Velika očekivanja su bila i od ovog novog jer je ova postava pokazala koliko može. Nažalost ... ah, sa teškim srcem ovo pišem, „Gravity“, iako na prvu loptu može da zadovolji, ima nedostataka koji vremenom se sve lakše primjećuju i narušavaju kompletnu sliku. Prvo, produkcija. Osjetno je slabija. Poslušajte razliku između svih pjesama i remixa pjesme „The Last Summer“ na kojoj je zvuk mnogo prirodniji. Kome je potrebna tolika kompresija zvuka? Zašto kvariti nešto što odlično zvuči? Nije produkcija krdžava kao da je neki demo snimak, ali mi nije jasno zašto je npr. vokal toliko izdvojen od instrumenata. Bode uši neprijatno, a i čuje se da je glas John „Jaycee“ Cuijpers bio umoran tokom snimanja. Drugo, aranžmani. Nisu ni blizu toliko bogati kao nekada. Pjesme jesu dobre, ali njihov potencijal nije iskorišten u potpunosti. Treće, imam osjećaj da su htjeli da ponove „Legacy“. Ako sam u pravu, to nikako nije dobar potez.

No, i pored sve ove moje litanije i zavirivanja u svaki ćošak, uporan i privrženi slušalac će naći dovoljno razloga da sluša album. Iako sam ga podosta „ocrnio“, na „Graviti“ ima vrlo dobrih pjesama. Iako ne mogu da dosegnu prethodni uspjeh, ipak stavljaju Praying Mantis na mapu svjetske metal scene blizu samog vrha.

Nikola Franquelli