Cannibal Corpse - Red Before Black
Helly Cherry
Cannibal Corpse su kao neka konstanta u svemiru. Konstanta koja se ne mjenja i koja je uvjek prisutna, evo sa četrnaestim studijskim albumom. Bio je period prije nekih desetak godina kada su doista zvučali pomalo ispijeni, ali na svu sreću to je bila jedna vrlo kratka faza nakon koje kao da su se preporodili i počeli sa serijom rafalnih albuma, u njihovom uobičajenom ultrabrutalnom maniru, ali svaki naredni album je donosio dovoljno novina i odličnih pjesama sa brdom rifova da održavaju svježinu i dobro ime benda. Upravo u posljednjih desetak godina bend doživljava i svoj najbolji komercijalni uspjeh u karijeri a bez da bend prihvata kompromise, i ustoličava se na samom vrhu death metal scene. Obratite pažnju da kažem da se ustoličavaju, da su se sami izborili za to mjesto. Nisu ih mediji ili diskografi tamo postavili. Na to ukazuje i zavidna činjenica da su na US Bilboard sa ovim novim albumom došli do 95 mjesta, a na njemačkoj top 100 listi su se uzdigli do impozantnog 16 mjesta. OK, iako indikativne, to su ipak samo cifre.
Trud koji su uvjek ulagali ne nedostaje ni na ovom novom albumu, ponavljam, četrnaesti po redu. I ne samo trud, već i elan koji je na visini svih njihovih najboljih albuma pa se pitam jeli ovi ljudi stare. Album prosto puca po šavovima od volje da se postigne nešto još bolje. Bubnjar kaže da su se poigrali sa starijom doom i thrash atmosferom i to se i te kako na momentima osjeća. Poslušajte uvodnu "Only One Will Die", ili naslovna "Red Before Black" sa kojom kao da su se vratili u 1984 godinu i najbolje dane njemačke thrash scene. Umjerenije instrumentalno divljanje je očigledno i vrlo dobrodošlo a pjesmu "Firestorm Vengeance" pretvorilo iz jedne obične u jednu vrlo ubitačnu pjesmu. Ima na albumu još sasvim dovoljno kanonada koje obiluju sa uobičajenim Cannibal Corpse stilom ali i sa svježinom i vitalnošću kao da su svi u bendu tri puta mlađi. Moguće da i promjena u postavi od prije par godina utiče. Album je u svakom pogledu jako dobro urađen. Erik Rutan (Hate Eternal, ex Morbid Angel) je ponovo producent i ponovo je očistio cjelokupan zvuk i dobro ujednačio zvuk svih instrumenata što samo dodaje na kvalitet jednog već odlično urađenog posla (kamo sreće da je on producirao posljednji Morbid Angel - elem ...).
Četrnaest albuma u diskografiji. Ovo je jedna doista impozantna cifra, ali još impozantnije je da nakon četrnaest albuma, Cannibal Corpse i dalje izdaju odlične pjesme, a ne reciklažu već poznatih hitova, ili malo izmjenjene rifove, i u uskim granicama death metala uspjevaju da snime nešto novo i uzbudljivo ("Scavenger Consuming Death" je još jedan odličan primjer sa razarajućim bas dionicama). Upravo taj kvalitet koji ljudi pokazuju je danas najveći uspjeh.
Nikola Franquelli
Trud koji su uvjek ulagali ne nedostaje ni na ovom novom albumu, ponavljam, četrnaesti po redu. I ne samo trud, već i elan koji je na visini svih njihovih najboljih albuma pa se pitam jeli ovi ljudi stare. Album prosto puca po šavovima od volje da se postigne nešto još bolje. Bubnjar kaže da su se poigrali sa starijom doom i thrash atmosferom i to se i te kako na momentima osjeća. Poslušajte uvodnu "Only One Will Die", ili naslovna "Red Before Black" sa kojom kao da su se vratili u 1984 godinu i najbolje dane njemačke thrash scene. Umjerenije instrumentalno divljanje je očigledno i vrlo dobrodošlo a pjesmu "Firestorm Vengeance" pretvorilo iz jedne obične u jednu vrlo ubitačnu pjesmu. Ima na albumu još sasvim dovoljno kanonada koje obiluju sa uobičajenim Cannibal Corpse stilom ali i sa svježinom i vitalnošću kao da su svi u bendu tri puta mlađi. Moguće da i promjena u postavi od prije par godina utiče. Album je u svakom pogledu jako dobro urađen. Erik Rutan (Hate Eternal, ex Morbid Angel) je ponovo producent i ponovo je očistio cjelokupan zvuk i dobro ujednačio zvuk svih instrumenata što samo dodaje na kvalitet jednog već odlično urađenog posla (kamo sreće da je on producirao posljednji Morbid Angel - elem ...).
Četrnaest albuma u diskografiji. Ovo je jedna doista impozantna cifra, ali još impozantnije je da nakon četrnaest albuma, Cannibal Corpse i dalje izdaju odlične pjesme, a ne reciklažu već poznatih hitova, ili malo izmjenjene rifove, i u uskim granicama death metala uspjevaju da snime nešto novo i uzbudljivo ("Scavenger Consuming Death" je još jedan odličan primjer sa razarajućim bas dionicama). Upravo taj kvalitet koji ljudi pokazuju je danas najveći uspjeh.
Nikola Franquelli