U posljednje dvije godine Nikola Vranjković je objavio pet pjesama, pet singlova. Počele su da kolaju glasine da radi i album a zvanična potvrda je napokon objavljena prije nekih pola godine – novi album je na putu, i to je dupli. Ja sam se ipak malo pribojavao. Objavio je pet singlova i svaki je bio očaravajući, osvajao i obarao je slušaoca na prvo slušanje. Malo sam se pribojavao da li će ipak sve pjesme na albumu biti tako dobre, da li će biti tu još takvih velikih pjesama, da čovjek ne objavi baš sve najbolje? Što mogu? I ja sam čovjek. I moj um uvjek želi još, više … Vijest da će album biti dupli me je vrlo prijatno iznenadila, ali moja bojazan je i dalje čučala, čekala oportuni momenat da me napadne. Lijek mi je uručio autor lično. Na upit, predao mi je album prije same premijere da poslušam i napišem što mislim. Ah, slatkog li lijeka - dokaz da ne moraju svi najbolji ljekovi biti i ljuti ili gorki. „Veronautika“ je zvijer straha samo jednim laganim pokretom pretvorila u maglu koja isčezava na jutarnjem suncu. Album ima najbolji mogući naslov. Majstor melodija je prevazišao sva očekivanja. Ovo bogatstvo melodija, tako jednostavnih a tako upečatljivih, ne mogu nikoga da ostave ravnodušnim. Nikolin opijajući duboki i iskusni glas odiše emocijama i slušaoca ostavlja jednostavno zabezeknutim i u nevjerici – i dalje mi je nevjerovatno da je ovakav jedan album ugledao svjetlost dana u ovim vremenima bez svijesti i savjesti.
 

Uvjeren sam da je „Veronautika“ za njega ne samo jedan album, već spas duše i tijela, a biće i za mnoge koji ga budu čuli. Svaka pjesma je koncentrat bola iz svih iskustava koje Saturn zna da izazove i svali na pleća čovjeka tokom sedam godina tranzita. Uzmimo za primjer pjesmu „Dve Reči“, zastrašujuće bolnu i tužnu, ali nakon koje se slušaoc osjeća okrijepljen, pun energije, živ, preporođen! Ili sedmominutna audio ekstaza „Zadrži svoj dah“, ili zadnji minut pjesme „Vi ste mi al’ mi smo oni“. Kako to funkcioniše, kako je to uspjelo Nikoli Vranjkoviću, kako!? Ne znam. Možda je bolje ostaviti tako kako je i ne dirati u raspored planeta. Pa je onda tu „Džonatan Livingston“, „Nikad ti neću više otkriti nijednu tajnu“ … Ipak, koliko god ove pjesme zvučale melanholično i tužno, one su pjesme sreće, neizmjerne sreće uspješnog prolaza kroz sve poteškoće koje život baca pred čovjeka. Svaka pjesma je slavlje u malome. Iz bola uvjek nastaju najveća djela. „Zadrži svoj dah“ razgali i najtvrđe srce. Ovaj album, ove pjesme imaju moć iscjeljenja i Nikola Vranjković je svojevrsni vidar koji za napaćene ljudske duše sprema prirodne ljekove u obliku rima, strofa i muzike, i vjerujte, ne pretjerujem niti malo.

„Veronautika“ nije za nestrpljive. Svaka pjesma treba da se pažljivo sluša. Iako pjesme nisu komplikovane, iziskuju pažljivo slušanje jer detalji se otkrivaju polako, kao cvijet na proljetnom suncu. Brzopleto posmatrano je to samo lijepi cvijet, sve bitno je propušteno. Pažljivi posmatrač uočava život, pupoljak koji podrhtava dok se pomalja, latice koje prate kretanje sunca, život koji polagano ali nezaustavno kulja tankim kapilarima. Ima pjesama koje su i po deset godina stare, mogu se naći na netu u raznim live interpretacijama, ali su tek na ovom albumu, uz pravu produkciju, kao Pinokio, dobile život i krenule svojim nogama u svijet.

Dok slušam „Veronautiku“ na um mi padaju jedino najveća imena svjetskog rokenrola, toliko je veliko ovo ostvarenje, toliko značajno. Čovjek je uradio jedno kapitalno audio djelo, bez premca, bez i trunke sumnje i zauvjek će ogromnim slovima biti upisan u bezvremenu knjigu rokenrola. Nikola je dugo i predano radio ovaj album, sa pregršt prijatelja i svaka pjesma ponaosob zaslužuje punu pažnju slušalaca za koju znam da će imati sa ovakvim jednim sjajnim ostvarenjem. Uzbudljivo je čak bilo i čitati knjižicu i riječi Lazar Divljak (zar ima još onih koji znaju za „Bullet the blue sky“?). Na kraju, Gospodin Vranjković je bio, i ostao, jedno od najznačajnijih imena na domaćoj i regionalnoj rokenrol sceni a „Veronautika“, album koji plijeni i zavodi svakom svojom notom, je mnogo više od samo puke muzike.

Nikola Franquelli