Revenge Of The Zombies (1943)
Helly Cherry
Izdavač: Monogram Pictures Corporation, 1943.
Režija: Steve Sekely
Scenarij: Edmond Kelso, Van Norcross
Gl. uloge: John Carradine, Mauritz Hugo, Robert Lowery
Tagline: DEAD MEN CAN'T DIE... but live to follow a mad-man's will!
No, dobro, naslov o filmu govori puno i ništa. Kad bi samo po tome sudili, većina neupućenih bi mislila da je riječ o jednom iz niza horrora američke ili europske produkcije iz osamdesetih nastalih po uzoru na Romerove filmove. Tu bi se gadno prevarili, jer ovaj je film po mnogim stvarima neobičan. Naime, godina njegove proizvodnje je 1943. Da, dobro ste pročitali, 1943, još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata. I kako to uopće izgleda, pitate se sad? Pa, meni odlično, a kako će biti vama to ne znam, ali ono što je sigurno je da nudi dosta trash gradiva u sebi. Pa, krenimo redom...
Nakon što se pojavi crno-bijela špica shvatite da u podlozi svira glazba koja zvuči kao da je pratnja crtiću "Tom i Jerry"... OK, recimo ne baš isto tako, ali kao da je isti orkestar izvodio obje skladbe. Taj zvuk orkestra snimanog jednim mono mikrofonom i direktno rezanog na vinil toliko bode gledatelja u uši da i kad bi to bila naj-creepy kompozicija, cijelo vrijeme bi vam bilo jasno da gledate film, i to stari film. Ok, nije se lijepo rugati ljudima, kad znamo da tehničke mogućnosti nisu dozvoljavale bolje, a i pobogu bio je rat, i to ne malen, ali ipak šta je trash je trash. Vratimo se mi, ipak, na vizualne doživljaje. Prvi zombi kojeg vidimo u filmu izgleda kao Ljubiša Samardžić na dopu. Ljubiša Samardžić sigurno nije jedan od debljih ljudi na svijetu, a ako tome pridodamo još 10 godina fiksanja, dobit ćemo prilično jeziv izgled. Dakle, taj naš vrli zombi ustaje iz kovčega obučen u noćnu haljinu i skida je sa sebe. Tu je nejasno zašto on skida haljinu sa sebe kad nas nitko nije informirao da zombiji zbog nekog razloga ne nose noćne haljine i moraju ih odmah skinuti sa sebe čim ustanu iz groba, ali to ćemo uzeti kao neko pravilo koje će nam kasnije pomoći. Kad se pridruži grupi drugih zombija koji su svi goli do pasa jasno nam je da je riječ ili o dress-codeu u svijetu živih mrtvaca, ili o nastranom redatelju koji voli muška torza. Zombiji se kreću ruku ispruženih ispred sebe, marširajući, a da pritom ne savijaju noge u koljenu, i to sinkronizirano, svi rade korak u isto vrijeme. Pri tome ih prati glazba koja zvuči kao da ju je skladao Stravinski, samo ne za taj film. Dodajmo tome glupavo dozivanje zombija onomatopejom "auuuu" koja je na razini "Toma i Jerrya" i dobili smo najbolje trenutke ovog filma. Hm... Da se ispravim, najbolji dio ovog filma je njegova radnja, jer nema ničeg boljeg od propagandnog filma.
Režija: Steve Sekely
Scenarij: Edmond Kelso, Van Norcross
Gl. uloge: John Carradine, Mauritz Hugo, Robert Lowery
Tagline: DEAD MEN CAN'T DIE... but live to follow a mad-man's will!
Radnja:
Nakon što mu je sestra umrla pod čudnim okolnostima, Scott Warrington unajmljuje privatnog istražitelja Larry Adamsa, da ispita što se to događalo u njenom braku sa misterioznim njemačkim doktorom Von Altermannom. Udruženi sa starim obiteljskim liječnikom, odlaze u njegovu rezidenciju gdje otkrivaju da Švabo proizvodi zombije za Hitlera, a njegova sestra je bila tek pokusni kunić.Osvrt:
Prosječnom ljubitelju trasha naslov ovog filma puno obećava jer sadrži dvije magične riječi: zombi i osveta. Dakle, ako ne znate, svaki film koji sadrži riječ zombi u svom nazivu, vrijedi bar nešto. U situaciji kad neki film pored ostalih riječi u nazivu ima i riječ osveta, njegova vrijednost povećava se za 30 posto, a ako u naslovu pored osvete stoje riječi: ninja, kanibal ili CIA, vrijednost takvih filmova raste do zasad nemjerljivih visina.No, dobro, naslov o filmu govori puno i ništa. Kad bi samo po tome sudili, većina neupućenih bi mislila da je riječ o jednom iz niza horrora američke ili europske produkcije iz osamdesetih nastalih po uzoru na Romerove filmove. Tu bi se gadno prevarili, jer ovaj je film po mnogim stvarima neobičan. Naime, godina njegove proizvodnje je 1943. Da, dobro ste pročitali, 1943, još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata. I kako to uopće izgleda, pitate se sad? Pa, meni odlično, a kako će biti vama to ne znam, ali ono što je sigurno je da nudi dosta trash gradiva u sebi. Pa, krenimo redom...
Nakon što se pojavi crno-bijela špica shvatite da u podlozi svira glazba koja zvuči kao da je pratnja crtiću "Tom i Jerry"... OK, recimo ne baš isto tako, ali kao da je isti orkestar izvodio obje skladbe. Taj zvuk orkestra snimanog jednim mono mikrofonom i direktno rezanog na vinil toliko bode gledatelja u uši da i kad bi to bila naj-creepy kompozicija, cijelo vrijeme bi vam bilo jasno da gledate film, i to stari film. Ok, nije se lijepo rugati ljudima, kad znamo da tehničke mogućnosti nisu dozvoljavale bolje, a i pobogu bio je rat, i to ne malen, ali ipak šta je trash je trash. Vratimo se mi, ipak, na vizualne doživljaje. Prvi zombi kojeg vidimo u filmu izgleda kao Ljubiša Samardžić na dopu. Ljubiša Samardžić sigurno nije jedan od debljih ljudi na svijetu, a ako tome pridodamo još 10 godina fiksanja, dobit ćemo prilično jeziv izgled. Dakle, taj naš vrli zombi ustaje iz kovčega obučen u noćnu haljinu i skida je sa sebe. Tu je nejasno zašto on skida haljinu sa sebe kad nas nitko nije informirao da zombiji zbog nekog razloga ne nose noćne haljine i moraju ih odmah skinuti sa sebe čim ustanu iz groba, ali to ćemo uzeti kao neko pravilo koje će nam kasnije pomoći. Kad se pridruži grupi drugih zombija koji su svi goli do pasa jasno nam je da je riječ ili o dress-codeu u svijetu živih mrtvaca, ili o nastranom redatelju koji voli muška torza. Zombiji se kreću ruku ispruženih ispred sebe, marširajući, a da pritom ne savijaju noge u koljenu, i to sinkronizirano, svi rade korak u isto vrijeme. Pri tome ih prati glazba koja zvuči kao da ju je skladao Stravinski, samo ne za taj film. Dodajmo tome glupavo dozivanje zombija onomatopejom "auuuu" koja je na razini "Toma i Jerrya" i dobili smo najbolje trenutke ovog filma. Hm... Da se ispravim, najbolji dio ovog filma je njegova radnja, jer nema ničeg boljeg od propagandnog filma.
Koliko je to dobro? To je toliko dobro da sam spreman proglasiti ovaj film remek djelom. Naravno, ovaj film nije toliko dobar kao The Story Of Ricky (ali, koji film je?) jer ne sadrži nasilje i nema golotinje, ali posjeduje toliku dozu naivnosti koja vas jednostavno očara. Mene je toliko očaralo da sam sve sigurniji u svojoj želji da nabavim sve propagandne filmove snimane za vrijeme drugog svjetskog rata.
Da rezimiramo: ovaj film ima mnogo pluseva s moje strane jer:
- radi se o zombijima
- film je star i naivan, Ed Wood je uspijevao biti uvjerljiviji
- riječ je o propagandnom filmu
- zlikovac je Nijemac
Mislim da je to dovoljno za svaku preporuku.
Tomac