Neil Young je u posljednjim godinama bio vrlo (muzički) aktivan i u kratkom periodu izbacio nekoliko albuma - i malo je dosadio ljudima. Meni je dosadio pomalo jer stalno forsira uvjek jedno te isto, nepravdu i borbu protiv iste. I to je moja greška, jer čovjek će biti upamćen ne samo po muzici, nego i po svim svojim ogromnim naporima da pomogne običnom čovjeku, običnom kao i ja. Ima ogromnu sreću da ga mnogo ljudi sluša što ima da kaže i tu svoju prednost iskorištava za dobrobit čovječanstva. Ovo je posljednji i album najviše inspirisan protestima Indijanaca koji nastoje da zaštite svoju zemlju od korporativne Amerike i njenih naftnih cjevovoda. Vjerovatno ste nešto od toga vidjeli na vašim televiđelima. 

Mnogima može da to izgleda samo još jedan uzaludni pokušaj šačice ljudi da se izbore za svoje dostojanstvo, ali zamislite da svi ćute i samo dozvole da korporacije rade što im je volja, kao što vrlo slikovito možemo vidjeti u našoj okolini. Što bi se dogodilo? Dobijate svijet bez slobode i imalo zadovoljstva. Dobijate tamne oblake bez imalo sunca, dobijate bolesti i socijalne probleme, dobijate ništa za vaše sve. Balans možda i ne može da se dobije isključivo Neil Youngovom muzikom i riječima, ali je on jedan talas u moru koje zapljuskuje obale nepravde. Svaka pjesma na "Peace Trail" je upravo o tome, o borbi za najosnovnija prava da se diše, jede i živi pristojno i nesmetano a Gospodin Young ima dar da mu je svaka pjesma oštra kao ivica brijača, bez potrebe da diže glas. 

Kada budemo naučili da poštujemo tuđe, naučićemo da poštujemo i svoje. Kada naučimo da poštujemo Neil Younga, naučićemo još nešto o životu. Neko više, neko manje, ali uvjek nešto novo, "that's my pledge, Judge". Po meni je svako novo stečeno znajnje uvjek dobro došlo i nadam se da je i kod vas tako. 

Nikola Franquelli