Nevidljivi ljudi scene: Torpedo Syndicate Zagreb
Helly Cherry
Torpedo Syndicate Zagreb je nezavisni, neprofitni DIY antifa kolektiv iz Zagreba orijentiran na građenje autonomne antifa muzičke scene u Hrvata.
Ideja o ovakvoj grupi nastala je prije 3 godine u krugu zagrebačkih, metkovskih i puležanskih pankera, skinheadsa i navijača u hrvatskoj metropoli koji su već godinama prisutni na sceni, a i ranije su sporadično organizirali slične koncerte. Nit vodilja bila je između ostalog i revolt prrema apolitičnom i beskičmenjačkoj učmalosti dobrog dijela domaće publike i bendova te su momci odlučili sami oznojiti dlanove i umjesto poslovičnog hrvatskog prigovaranja i kukuleka poduzeti konkretne poteze da se takvo stanje promijeni.
Ideja je bila pokrenuti niz koncerata od punka pa sve do hip-hopa pa i “komercijalnije” muzike, praćenih projekcijama, tribinama i srodnim sadržajima, a sve jasnog i neprikrivenog antifašističkog i općenito društveno osviještenog karaktera.
Motivacija momaka iz Torpedo Syndicate-a bila je stvoriti zajednicu u kojoj postoji 100% antifašizma i 0% političke korektnosti. Zajednica u kojoj se čovjek može osjećati opušteno i zajebavati se dobronamjerno na svačiji račun bez da se itko vrijeđa i skanjiva, ali istovremeno znajući da će kada god treba dignuti glas, ili nešto efektivnije, kad treba zaštiti društveno ugrožene.
Kako su članovi odrasli uglavnom vezani uz Oi! scenu prvi koncerti bili su vezani upravo uz takve bendove, no kasnije su se žanrovi i podžanrovi razgranali pa je Torpedo u Zagrebu ugostio niz poznatih i legendarnih bendova poput The Oppressed, Oi Polloi, Non Servium, Poison Idea, MDC, DOOM, Stage Bottles, Opcio K-95, What We Feel, Moscow Death Brigade, Kalashnikov, Bull Brigade, Siberian Meat Grinder, Hard Skin, uskrsli Fight Back i još niz domaćih i stranih bendova koji su muzički, ali i osobnim angažmanom predani muzici kao guštu, ali i kao načinu društvene promjene.
Ponekad ih suradnja odvede u neobične smjerove, neki bi rekli s ironijskim odmakom a neki i ne; pa tako npr. sudjeluju u organiziciji zagrebačkog Punk Romantika festa gdje su uz punk bendove priredili i nastup Alen Vitasovića i Šajete.
HC: Koliko je organizatorski i promoterski posao stresan, šta su dobre, a šta loše strane?
Torpedo: Mislimo da čak ne bismo karikirali kad bismo rekli da je za to potrebna određena doza mazohizma. Koliko god se mi trudili promovirati antifašizam i društveno angažiranu muziku i izvan subkulturalnih okvira moramo si priznati da smo još uvijek velikim dijelom omeđeni jednom nišom. S obzirom na to te da već samo po sebi radimo gigove u relativno malom gradu za europske standarde razumljivo je da je svaki gig financijski rizik jer mnogi europski bendovi navikli su na drugačiji standard i na više fee-eve. Mi niti imamo plaće kojima bi samo tako pokrivali početne troškove poput avionskih karata niti možemo bezrezevno očekivati odaziv koji bi nas bar naknadno financijski pokrio.
Naravno uvijek postoji i rizik nasilja obzirom na karakter naših koncerata, a tu mislimo i na političku dimenziju, ali i na to da smo često dovodili bendove sa huliganskom reputacijom koji privlače sličnu publiku.
S druge strane lagali bi kad ne bi priznali da nakon svakog giga osjećamo ogromnu satisfakciju kada vidimo ili od ljudi i bendova čujemo da su se odlično zabavili, upoznali nove ili vidjeli stare prijatelje a naposljetku i to da smo u naš grad doveli bendove koje obožavamo i na kojima smo odrasli.
HC: Koji su problemi sa kojima se svakodnevno suočavate kod organizacije koncerata? Od strane bendova, vlasnika kubova...
Torpedo: Kao što smo već spomenuli, najveći je problem s bendovima iz razvijenijih dijelova svijeta naviklih na više honorare kada sviraju u tim krajevima pa je često ključno objasniti lokalnu situaciju i izpregovarati što bolje uvjete. Nama je u prirodi bendove dobro ugostiti, nahraniti i napojiti pa nam s obzirom na to, putne i ostale fiksne troškove previsoki honorar predstavlja stvaran problem.
Problem je često i nerazumijevanje publike što organizacija sve obuhvaća i potpuno kriva percepcija o financijskom dijelu organizacije pa smo često čuli i optužbe da zarađujemo masne pare na što smo mi reagirali da zaradom otvaramo apartmane u Opatiji, gostimo se jastozima i trošimo skupe hostese po Hvaru.
No doista, prvo pitanje koje treba postaviti publici jest je li zaista nekakva sramota ili krimen biti u plusu nakon što je koncert gotov? Taj plus ne ide u promotorske džepove nego služi za buduće kocertne poduhvate. Sad kad smo to raščistili, budimo realni, malo tko danas završava u plusu, problem čak nije posječenost nego visoki troškovi pa danas organizator može biti sretan ako se pokrije.
A ono što je ključno i što bi publika trebala znati jest da svaki put organizator riskira da ode u osobni minus tj da riskira s vlastitim novcem te bi se toga trebali sjetiti svaki put kad znaju ili misle da znaju da je organizator nešto i zaradio.
HC: Šta sve organizacija jednog koncerta obuhvata i podrazumeva?
Torpedo: Planiranje, planiranje i planiranje. A potom i spremnost da sve ode u kurac i da se improvizira na licu mjesta. Ukratko, čelične živce.
HC: Sa koliko ste bendova do sada sarađivali otprilike?
Torpedo: Zaista je teško reći. Oko 20ak jačih i poznatih imena sa punk i šire antifa scene, a potom i nizom manje poznatih bendova iz Zagreba, Hrvatske i regije.
HC: Možete li izdvojiti neko najprijatnije i najneprijatnije iskustvo u dosadašnjem radu?
Torpedo: Teško je reći koje je iskustvo bilo najprijatnije jer zbilja imamo niz divnih sjećanja kako s bendovima tako i s publikom. Možda ćemo se svi složiti da nam je srcu najmiliji koncert Non Serviuma. Osim što su nam bili utjecaj kada smo se odlučivali za ime, činjenica da u naš grad dovodimo bend koji nam je svima bio vrh vrhova u zadnjih 10 godina života i da u Zagrebu sviraju, pristranost na stranu, jedan od najboljih koncerata na kojem smo ikada bili. Uz sve to su i jebena ekipa sa jako zanimljivim životnim pričama.
A možemo spomenuti i ”isposlovani” reunion kultnog Fight Back koji nisu mogli odbiti svirati s DOOM-om.
Najneugodnije je vjerojatno jedna tučnjava u blizini koncerta započeta od strane ljudi koji sa scenom i mozgom nemaju veze, a koja je vrlo lako mogla završiti tragično. Samo je nekim čudom sve završilo relativno ok.
HC: Kakva je saradnja sa medijima, koliko su spremni da isprate vaša dašavanja kroz najave i izveštaje?
Torpedo: Uglavnom nemamo problema s time i suradnja je dobra, iako ne bi bilo loše primjetiti da postoji uvijek neki koji će se ogrebati za upad a najavu, fotke ili recenziju postaviti preko kurca.
Kada govorimo o medijima uglavnom govorimo o onim nezavisnim (iako se i ta riječ danas izlizala.)
HC: Manjak publike na koncertima je hroničan problem današnjice. Kakva su vaša iskustva i kakva je generalno posećenost na vašim svirkama? Koliko ste zadovoljni tim aspektom?
Torpedo: Posječenost zna varirati pa tako neki koncert ispadne rasprodan u večem klubu ,a neki bude slabije posjećen ćak i za manji klub. Kada bi govorili o prosjeku možemo reći da je posjećenost dovoljna da atmosfera bude jebena, ali nedovoljna da se gigovi redovno financijski isplate/pokriju.
HC: Šta mislite da utiče na posećenost nekom koncertu? Da li ste do sada uspeli da provalite neki princip i da na neki način unapred predvidite odaziv publike, ili je ovo nemoguće provaliti te i dalje ima (pozitivnih i negativnih) iznenađenja?
Torpedo: Mislimo da je možda najbolje uvijek bolje računati na manji odaziv nego što se čini na prvu. Blagi pesimizam u ovom “zanatu” nije naodmet jer kao što smo rekli, ipak se radi o specifičnom i trenutno brojem ograničenom krugu ljudi. Nekada se čak moglo predvidjeti ugrubo po attendanju na Facebooku ali je to kasnijim izmjenama postalo nemoguće.
Naše iskustvo je da je usmena predaja i neobični načini reklamiranja preko interneta možda najbolja metoda pa smo tako postavljali najave gdje primjerice Frank Turner i pjevačica Magazina najavljuju Poison Idea ili gdje Jole najavljuje Hard Skin. Osim što su nam takve kombinacije bile umobolni gušt,publika je na društvenim mrežama doslovno podivljala za time iako ni to nekada nije dovoljno jer uvijek se može desiti kiša, praznici kada se svi nezagrepčani vraćaju familijama i rodnom kraju, ljudima mrska cifra upada ili podudaranje koncerata. Najbitnije od svega, u Zagrebu se puno ljudi zadnjih godina počelo baviti organizacijom gigova i to je super jer zbilja ima ogroman izbor koncerata najrazličitijih vrsta. Nažalost, Zagreb je grad od milijun stanovnika i nema baš toliko zaintresiranih da se među zaintresiranima ne stvori zamor koncertima ili jednostavnije: treba reći da ljudi danas mogu birati i naravno da se odlučuju za svoje specificne interese.
Ukratko treba žonglirati s puno faktora, ali i tada treba biti spreman na svašta.
HC: Šta biste poručili publici?
Torpedo: ” The public gets what they deserve not what they demand // Unless we all decide to be a business, not a band ”
HC: Ako bi neko nov poželeo da se bavi ovim poslom šta biste mu rekli kao savet, kako da na pravi način razviju svoju priču i na šta bi trebalo da bude spreman od početka?
Torpedo: Trebao bi pomno i temeljito isplanirati svaki koncert i imati spreman realističan financijski plan. Nemojte se razočarati eventualnim početnim neuspjesima, a uvijek za konkretni savjet možete pitati ljude s iskustvom. Ipak je ovo neki pank i tu ne bi smjelo biti nedodirljivih uglednika koji će vas gledati svisoka ili pak kao konkurenciju. Ipak budite spremni, šupaka ima svugdje pa i u panku, ne treba idealizirati. I mi smo uostalom svojevrsni šupci!
Također bitno je da imate nešto svoje, svoj identitet i da se po nečemu razlikujete od ostalih i gradite vlastitu priču. I ne zaboravite da je punk osim muzike i stav i ideja.
HC: Na kraju, pored svega, šta vas i dalje drži u ovoj priči?
Torpedo: https://www.youtube.com/watch?v=6LvYEwj5370
Ideja o ovakvoj grupi nastala je prije 3 godine u krugu zagrebačkih, metkovskih i puležanskih pankera, skinheadsa i navijača u hrvatskoj metropoli koji su već godinama prisutni na sceni, a i ranije su sporadično organizirali slične koncerte. Nit vodilja bila je između ostalog i revolt prrema apolitičnom i beskičmenjačkoj učmalosti dobrog dijela domaće publike i bendova te su momci odlučili sami oznojiti dlanove i umjesto poslovičnog hrvatskog prigovaranja i kukuleka poduzeti konkretne poteze da se takvo stanje promijeni.
Ideja je bila pokrenuti niz koncerata od punka pa sve do hip-hopa pa i “komercijalnije” muzike, praćenih projekcijama, tribinama i srodnim sadržajima, a sve jasnog i neprikrivenog antifašističkog i općenito društveno osviještenog karaktera.
Motivacija momaka iz Torpedo Syndicate-a bila je stvoriti zajednicu u kojoj postoji 100% antifašizma i 0% političke korektnosti. Zajednica u kojoj se čovjek može osjećati opušteno i zajebavati se dobronamjerno na svačiji račun bez da se itko vrijeđa i skanjiva, ali istovremeno znajući da će kada god treba dignuti glas, ili nešto efektivnije, kad treba zaštiti društveno ugrožene.
Kako su članovi odrasli uglavnom vezani uz Oi! scenu prvi koncerti bili su vezani upravo uz takve bendove, no kasnije su se žanrovi i podžanrovi razgranali pa je Torpedo u Zagrebu ugostio niz poznatih i legendarnih bendova poput The Oppressed, Oi Polloi, Non Servium, Poison Idea, MDC, DOOM, Stage Bottles, Opcio K-95, What We Feel, Moscow Death Brigade, Kalashnikov, Bull Brigade, Siberian Meat Grinder, Hard Skin, uskrsli Fight Back i još niz domaćih i stranih bendova koji su muzički, ali i osobnim angažmanom predani muzici kao guštu, ali i kao načinu društvene promjene.
Ponekad ih suradnja odvede u neobične smjerove, neki bi rekli s ironijskim odmakom a neki i ne; pa tako npr. sudjeluju u organiziciji zagrebačkog Punk Romantika festa gdje su uz punk bendove priredili i nastup Alen Vitasovića i Šajete.
HC: Koliko je organizatorski i promoterski posao stresan, šta su dobre, a šta loše strane?
Torpedo: Mislimo da čak ne bismo karikirali kad bismo rekli da je za to potrebna određena doza mazohizma. Koliko god se mi trudili promovirati antifašizam i društveno angažiranu muziku i izvan subkulturalnih okvira moramo si priznati da smo još uvijek velikim dijelom omeđeni jednom nišom. S obzirom na to te da već samo po sebi radimo gigove u relativno malom gradu za europske standarde razumljivo je da je svaki gig financijski rizik jer mnogi europski bendovi navikli su na drugačiji standard i na više fee-eve. Mi niti imamo plaće kojima bi samo tako pokrivali početne troškove poput avionskih karata niti možemo bezrezevno očekivati odaziv koji bi nas bar naknadno financijski pokrio.
Naravno uvijek postoji i rizik nasilja obzirom na karakter naših koncerata, a tu mislimo i na političku dimenziju, ali i na to da smo često dovodili bendove sa huliganskom reputacijom koji privlače sličnu publiku.
S druge strane lagali bi kad ne bi priznali da nakon svakog giga osjećamo ogromnu satisfakciju kada vidimo ili od ljudi i bendova čujemo da su se odlično zabavili, upoznali nove ili vidjeli stare prijatelje a naposljetku i to da smo u naš grad doveli bendove koje obožavamo i na kojima smo odrasli.
HC: Koji su problemi sa kojima se svakodnevno suočavate kod organizacije koncerata? Od strane bendova, vlasnika kubova...
Torpedo: Kao što smo već spomenuli, najveći je problem s bendovima iz razvijenijih dijelova svijeta naviklih na više honorare kada sviraju u tim krajevima pa je često ključno objasniti lokalnu situaciju i izpregovarati što bolje uvjete. Nama je u prirodi bendove dobro ugostiti, nahraniti i napojiti pa nam s obzirom na to, putne i ostale fiksne troškove previsoki honorar predstavlja stvaran problem.
Problem je često i nerazumijevanje publike što organizacija sve obuhvaća i potpuno kriva percepcija o financijskom dijelu organizacije pa smo često čuli i optužbe da zarađujemo masne pare na što smo mi reagirali da zaradom otvaramo apartmane u Opatiji, gostimo se jastozima i trošimo skupe hostese po Hvaru.
No doista, prvo pitanje koje treba postaviti publici jest je li zaista nekakva sramota ili krimen biti u plusu nakon što je koncert gotov? Taj plus ne ide u promotorske džepove nego služi za buduće kocertne poduhvate. Sad kad smo to raščistili, budimo realni, malo tko danas završava u plusu, problem čak nije posječenost nego visoki troškovi pa danas organizator može biti sretan ako se pokrije.
A ono što je ključno i što bi publika trebala znati jest da svaki put organizator riskira da ode u osobni minus tj da riskira s vlastitim novcem te bi se toga trebali sjetiti svaki put kad znaju ili misle da znaju da je organizator nešto i zaradio.
HC: Šta sve organizacija jednog koncerta obuhvata i podrazumeva?
Torpedo: Planiranje, planiranje i planiranje. A potom i spremnost da sve ode u kurac i da se improvizira na licu mjesta. Ukratko, čelične živce.
HC: Sa koliko ste bendova do sada sarađivali otprilike?
Torpedo: Zaista je teško reći. Oko 20ak jačih i poznatih imena sa punk i šire antifa scene, a potom i nizom manje poznatih bendova iz Zagreba, Hrvatske i regije.
HC: Možete li izdvojiti neko najprijatnije i najneprijatnije iskustvo u dosadašnjem radu?
Torpedo: Teško je reći koje je iskustvo bilo najprijatnije jer zbilja imamo niz divnih sjećanja kako s bendovima tako i s publikom. Možda ćemo se svi složiti da nam je srcu najmiliji koncert Non Serviuma. Osim što su nam bili utjecaj kada smo se odlučivali za ime, činjenica da u naš grad dovodimo bend koji nam je svima bio vrh vrhova u zadnjih 10 godina života i da u Zagrebu sviraju, pristranost na stranu, jedan od najboljih koncerata na kojem smo ikada bili. Uz sve to su i jebena ekipa sa jako zanimljivim životnim pričama.
A možemo spomenuti i ”isposlovani” reunion kultnog Fight Back koji nisu mogli odbiti svirati s DOOM-om.
Najneugodnije je vjerojatno jedna tučnjava u blizini koncerta započeta od strane ljudi koji sa scenom i mozgom nemaju veze, a koja je vrlo lako mogla završiti tragično. Samo je nekim čudom sve završilo relativno ok.
HC: Kakva je saradnja sa medijima, koliko su spremni da isprate vaša dašavanja kroz najave i izveštaje?
Torpedo: Uglavnom nemamo problema s time i suradnja je dobra, iako ne bi bilo loše primjetiti da postoji uvijek neki koji će se ogrebati za upad a najavu, fotke ili recenziju postaviti preko kurca.
Kada govorimo o medijima uglavnom govorimo o onim nezavisnim (iako se i ta riječ danas izlizala.)
HC: Manjak publike na koncertima je hroničan problem današnjice. Kakva su vaša iskustva i kakva je generalno posećenost na vašim svirkama? Koliko ste zadovoljni tim aspektom?
Torpedo: Posječenost zna varirati pa tako neki koncert ispadne rasprodan u večem klubu ,a neki bude slabije posjećen ćak i za manji klub. Kada bi govorili o prosjeku možemo reći da je posjećenost dovoljna da atmosfera bude jebena, ali nedovoljna da se gigovi redovno financijski isplate/pokriju.
HC: Šta mislite da utiče na posećenost nekom koncertu? Da li ste do sada uspeli da provalite neki princip i da na neki način unapred predvidite odaziv publike, ili je ovo nemoguće provaliti te i dalje ima (pozitivnih i negativnih) iznenađenja?
Torpedo: Mislimo da je možda najbolje uvijek bolje računati na manji odaziv nego što se čini na prvu. Blagi pesimizam u ovom “zanatu” nije naodmet jer kao što smo rekli, ipak se radi o specifičnom i trenutno brojem ograničenom krugu ljudi. Nekada se čak moglo predvidjeti ugrubo po attendanju na Facebooku ali je to kasnijim izmjenama postalo nemoguće.
Naše iskustvo je da je usmena predaja i neobični načini reklamiranja preko interneta možda najbolja metoda pa smo tako postavljali najave gdje primjerice Frank Turner i pjevačica Magazina najavljuju Poison Idea ili gdje Jole najavljuje Hard Skin. Osim što su nam takve kombinacije bile umobolni gušt,publika je na društvenim mrežama doslovno podivljala za time iako ni to nekada nije dovoljno jer uvijek se može desiti kiša, praznici kada se svi nezagrepčani vraćaju familijama i rodnom kraju, ljudima mrska cifra upada ili podudaranje koncerata. Najbitnije od svega, u Zagrebu se puno ljudi zadnjih godina počelo baviti organizacijom gigova i to je super jer zbilja ima ogroman izbor koncerata najrazličitijih vrsta. Nažalost, Zagreb je grad od milijun stanovnika i nema baš toliko zaintresiranih da se među zaintresiranima ne stvori zamor koncertima ili jednostavnije: treba reći da ljudi danas mogu birati i naravno da se odlučuju za svoje specificne interese.
Ukratko treba žonglirati s puno faktora, ali i tada treba biti spreman na svašta.
HC: Šta biste poručili publici?
Torpedo: ” The public gets what they deserve not what they demand // Unless we all decide to be a business, not a band ”
HC: Ako bi neko nov poželeo da se bavi ovim poslom šta biste mu rekli kao savet, kako da na pravi način razviju svoju priču i na šta bi trebalo da bude spreman od početka?
Torpedo: Trebao bi pomno i temeljito isplanirati svaki koncert i imati spreman realističan financijski plan. Nemojte se razočarati eventualnim početnim neuspjesima, a uvijek za konkretni savjet možete pitati ljude s iskustvom. Ipak je ovo neki pank i tu ne bi smjelo biti nedodirljivih uglednika koji će vas gledati svisoka ili pak kao konkurenciju. Ipak budite spremni, šupaka ima svugdje pa i u panku, ne treba idealizirati. I mi smo uostalom svojevrsni šupci!
Također bitno je da imate nešto svoje, svoj identitet i da se po nečemu razlikujete od ostalih i gradite vlastitu priču. I ne zaboravite da je punk osim muzike i stav i ideja.
HC: Na kraju, pored svega, šta vas i dalje drži u ovoj priči?
Torpedo: https://www.youtube.com/watch?v=6LvYEwj5370