Headlights Tell Stories je tročlani pop/noise/trucker rock band iz Osijeka, HR. Nakon sviranja desetak koncerata pod raznim imenima i sa drukčijim postavama, bend početkom 2016-e počinje sa ozbiljnim i konkretnim radom. Postavu čine Mateo Holik (gitara, vokal), Nebojša Bolić (bass) i Strahinja Krnjaić (bubnjevi). Prvo live ukazanje dogodilo se na live snimanju kompilacije osječkih bendova Bankina gdje dobivaju prve pozitivne kritike. Nakon par lokalnih koncerata, 06.02.2017. objavljuju debitantski EP od 4 pjesme pod nazivom Homesick. Glazbu doživljavaju kao ventil za ispuštanje frustracija i negativnih vibracija te svojim melodijama slušatelju pokušavaju približiti predivni osjećaj izoliranosti povezane s ruralnim djelovima planete. Daljni plan im je izbaciti još jedan EP ove godine, te svirati što dalje i što više.


HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
HTS: Naša prva i osnovna želja bila je rješiti se negativnih emocija i stvarati buku u isto vrijeme, a pošto smo puni loših emocija i buke to trenutno funkcionira veoma dobro. Nama je glazba bijeg od svakodnevnice i samih sebe a nadamo se da u tome pomažemo i slušateljima.

HC: Ideologija, motivi i filozofija benda...
HTS: Nema neke posebne ideologije i filozofije, a od motiva najviše koristimo ruralne i zabačene djelove naše drage države pošto pravimo glazbu koju bi mi sami voljeli slušati u vožnji kroz takve pustare. Za sebe volimo reći da smo trucker band jer smo u jednom trenutku sva trojica radili kao vozači iako je samo jedan od nas ostao u tom poslu. Jednostavno volimo osjećaj praznine povezan s takvim mjestima te ga pokušavamo prenjeti i slušateljima.

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
HTS:  Kod nas je to u puno većoj mjeri ispucavanje loše energije nego povezivanje s publikom. Mislim, bilo koji demo band u današnje vrijeme mora biti povezan s publikom ako želi uopće imati publiku i mislim da nam tu društvene mreže dosta pomažu i olakšavaju. Nama je band uvijek prvo bio za ispucati energiju i frustracije, a poruka nam je manje bitna. Mi se pokušavamo s publikom povezati dok smo na stageu, a u skoro svakoj drugoj situaciji bježimo od ljudi.

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
HTS: Pa nama to nije predstavljalo neki veliki problem jer se poznajemo i prijatelji smo već poprilično dugi niz godina tako da nam uvijek bilo draže svirati zajedno nego uvoditi neke nove ljude. Imali smo par eksperimenata sa još jednom gitarom i vokalom ali to nije dugo potrajalo. Nekako nam je lakše kad se već međusobno znamo napamet, tako da planiramo ostajati u ovoj postavi i nadamo se da će to ići još dugo, dugo vremena.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
HTS: Manje više se suočavamo sa istim problemima kao i ostali demo bendovi na ovim prostorima. Nedostatak promocije, nedostatak medijskog prostora, nedostatak mjesta za sviranje i probe... Iskreno, mislim da se svi bendovi prepoznaju u toj nekoj priči, ali od kuknjave nema koristi tako da glavu gore i samo naprijed!

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
HTS: Svakome tko ima volje i vremena za poslušati!