Daughters of Kilimanjaro: Osjećamo kreativni nemir koji nas tjera dalje
Helly Cherry
Daughters of Kilimanjaro je peteročlani alter/post/prog rock sastav osnovan 2014. godine u Zagrebu. Po gašenju matičnih bendova i projekata, trojica prijatelja s raznolikim muzičkim i vizualno - umjetničkim iskustvom započinje s radom na novom autorskom materijalu u kojem bi mogli kanalizirati vlastite (veoma različite) osobnosti i raznolike utjecaje koje donose sa sobom. Nakon brojnih promjena članova, postavu današnjih “ćerki” čine: Fila Mikšić (vokal), Vedran Halamić (gitara), Taro Diaz (gitara), Ivan Tibor Grujić (bas), Igor Šlat (bubanj). Tijekom 2016. snimaju svoj prvi EP Even Quentin got disgusted s Leonardom Klaićem (She Loves Pablo, Killed a Fox, Delapse…) kojeg izdaju u Januaru 2016.
 |
| foto: Hrvoje Zalukar |
HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
DOK: U početku je projekt bio zamišljen kao glazbeni kolektiv u kojem se kroz suradnju s muzičarima iz raznih žanrova eksperimentira i traži zvuk koji bi bio naša percepcija rock muzike kroz prizmu različitih stilova. Vremenom smo se odmicali od te početne ideje i bend je od kolektivnog poprimio individualni, lični predznak. Premda je ta stilska heterogenost u utjecajima i muzičkom izrazu ostala veoma bitna stavka estetike benda, shvatili smo da možemo stati samo iza muzike koja nastaje iz naših ličnih pobuda, prikazane samo iz naše perspektive. Činjenica da smo prijatelji, a ne samo muzički suradnici nam puno znači. Slušaocima ovo ne bi trebalo ništa značiti s obzirom da nisu upoznati s našim postupcima stvaranja pjesama, niti nam se to čini uopće bitno. Voljeli bismo da svatko tko se upusti u slušanje stvori svoj osobni dojam i da muzika na neki način “priča njihovu priču”, baš kao što je pričala nama.
HC: Ideologija, motivi i filozofija benda…
DOK: U koordiniranju pet gotovo nespojivih karaktera u muzici koja bi bila odraz nas samih, kao zajednički elementi nameću se želja za pisanjem i želja za sviranjem. Tražimo ljepotu u onome što radimo i pokušavamo tu ljepotu prenijeti onome tko će ju htjeti čuti. Samim time što ne znamo kako će nam zvučati iduća stvar koju radimo, osjećamo taj kreativni nemir koji nas tjera dalje.
HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
DOK: Naša je muzika ujedno i naša introspekcija, funkcionira podjednako kao sredstvo komuniciranja sa slušaocem koliko i kao naš lični kreativni “ispušni ventil”. Ona prije komunicira s pojedincem, nego s društvom. Smatramo da živimo u vremenu u kojem se važnost kolektivnog, kao i povjerenje prema istom, izgubilo. Taj osjećaj nepovjerenja i osamljenosti je ujedno i ono što nas stvaralački hrani.
HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
DOK: Kreativne, talentirane muzičare s kojima funkcioniraš na prijateljskoj razini i s kojima se možeš opustiti u kreativnom procesu je danas teško naći isprve. Imamo sreće s ovim line up-om. Premda nam stavovi uglavnom nisu usklađeni znamo to kreativno iskoristiti i takvu mnogostranost perspektiva pretočiti u pjesmu.
HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend…
DOK: Kao novi sastav koji ne postoji dugo nismo se suočili s većim problemima. Zasad je to uglavnom organiziranje vremena radi koordinacije raznih obaveza svakog od članova benda koje se zna pretvoriti u pravu “vremensku koreografiju”.
HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
DOK: Mnogima i u mnogim prilikama. Ne ograničavamo se na ciljanu publiku. Zanimljivo bi nam bilo pustiti ove pjesme ljudima koji su nas svojim radom inspirirali i doživjeti njihovu reakciju.
DOK: U početku je projekt bio zamišljen kao glazbeni kolektiv u kojem se kroz suradnju s muzičarima iz raznih žanrova eksperimentira i traži zvuk koji bi bio naša percepcija rock muzike kroz prizmu različitih stilova. Vremenom smo se odmicali od te početne ideje i bend je od kolektivnog poprimio individualni, lični predznak. Premda je ta stilska heterogenost u utjecajima i muzičkom izrazu ostala veoma bitna stavka estetike benda, shvatili smo da možemo stati samo iza muzike koja nastaje iz naših ličnih pobuda, prikazane samo iz naše perspektive. Činjenica da smo prijatelji, a ne samo muzički suradnici nam puno znači. Slušaocima ovo ne bi trebalo ništa značiti s obzirom da nisu upoznati s našim postupcima stvaranja pjesama, niti nam se to čini uopće bitno. Voljeli bismo da svatko tko se upusti u slušanje stvori svoj osobni dojam i da muzika na neki način “priča njihovu priču”, baš kao što je pričala nama.
HC: Ideologija, motivi i filozofija benda…
DOK: U koordiniranju pet gotovo nespojivih karaktera u muzici koja bi bila odraz nas samih, kao zajednički elementi nameću se želja za pisanjem i želja za sviranjem. Tražimo ljepotu u onome što radimo i pokušavamo tu ljepotu prenijeti onome tko će ju htjeti čuti. Samim time što ne znamo kako će nam zvučati iduća stvar koju radimo, osjećamo taj kreativni nemir koji nas tjera dalje.
HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
DOK: Naša je muzika ujedno i naša introspekcija, funkcionira podjednako kao sredstvo komuniciranja sa slušaocem koliko i kao naš lični kreativni “ispušni ventil”. Ona prije komunicira s pojedincem, nego s društvom. Smatramo da živimo u vremenu u kojem se važnost kolektivnog, kao i povjerenje prema istom, izgubilo. Taj osjećaj nepovjerenja i osamljenosti je ujedno i ono što nas stvaralački hrani.
HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
DOK: Kreativne, talentirane muzičare s kojima funkcioniraš na prijateljskoj razini i s kojima se možeš opustiti u kreativnom procesu je danas teško naći isprve. Imamo sreće s ovim line up-om. Premda nam stavovi uglavnom nisu usklađeni znamo to kreativno iskoristiti i takvu mnogostranost perspektiva pretočiti u pjesmu.
HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend…
DOK: Kao novi sastav koji ne postoji dugo nismo se suočili s većim problemima. Zasad je to uglavnom organiziranje vremena radi koordinacije raznih obaveza svakog od članova benda koje se zna pretvoriti u pravu “vremensku koreografiju”.
HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
DOK: Mnogima i u mnogim prilikama. Ne ograničavamo se na ciljanu publiku. Zanimljivo bi nam bilo pustiti ove pjesme ljudima koji su nas svojim radom inspirirali i doživjeti njihovu reakciju.