Na underground umetničkoj sceni, vrlo retko se dešava da se ljudi posvete apsolutno samostalnom izdavaštvu, bez obzira da li je u pitanju knjiga, izložba ili u krajnjem slučaju – film. Sve to iziskuje mnogo vremena, volje i novca, pa se mnogi na takav korak nikad ne odluče. Da je underground ipak samoodrživ i jak, dokazuje nam B.A.K.A. kolektiv, koji je do sad poznat publici po realizaciji nekoliko eksperimentalnih videa i spotova među kojima i dva uradka koji su pokupili izuzetno pozitivne kritike i ostavili trag na sceni – u pitanju su spotovi „300 naopakih križeva" benda "###" kao i „Jet Boy“ za domaču elektro senzaciju Zarkoff-a. U ovom slučaju, ekipa je udružila snage i samostalno snimila film – Ples bijelog leta. Film predstavlja svojevrsno krunisanje dosadašnjeg rada pomenute ekipe, a prati troje adolescenata koji provode sumorno leto u mrtvom gradu. Više o njemu reći će nam jedan dio redateljskog dvojca i scenarista filma, Goran Nježić – Grey.
 

HC: Za početak, kako si našao glumce za film, kako odlučis ko je dobar za tvoj film a ko ne, i kako ti je bilo raditi sa njima?
GNG: Glumci, Natasa Majstorović, Jan Furlan i Mihovil Mioković jednostavno su shvatili o čemu smo pričali. Matija Tomić (co-redatelj) i ja raspravljali smo o nekoliko ljudi, ali odluka je pala na njih troje! Iako imaju jako malo ili gotovo nikakvo glumačko iskustvo. Bilo je jako malo onog “hrvatskog” u njihovim izvedbama i djelovali su opušteno i prirodno, na trenutke je sve skupa skoro bilo i dokumentaristički. Smatramo da je gluma u hrvatskom filmu često pre-‘‘kazališna‘‘, previše dramatična, naglašena i zato je bilo važno da uzmemo ljude koji razumiju scenarij, koji su iz tog mjesta, koje je inspirirao tekst, koji nisu “samozaljubljeni” u svoje glumacke sposobnosti pa ne bi mogli shvatiti suptilnost koja nam je trebala. Njih troje su nakon probi i zatim tijekom snimanja izazvali osmijeh na našim licima tako da smo znali da je dobro.
Jan Furlan, Mihovil Mioković, Nataša Majstorović.

HC: Kako si okupio ekipu, kako si ih motivisao?
GNG: Imao sam sreću da se oko Plesa bijelog ljeta okupio tim ljudi kojima Matija i ja vjerujemo u potpunosti, prijatelji i poznanici koji dijele istu strast prema tom projektu kao i mi. Sve skupa kreativci iz raznih grana, od medijske do kazališne umjetnosti pa sve do dizajnera. Stvorio se pozitivan duh oko tog filma u samom startu iako nam je to prvi puta da se hvatamo projekta takve veličine.
Tim sam motivirao nekako u stilu da sam rekao - izgubit ćemo (za naše uvjete) puno novaca, nikada nećemo dobiti te novce natrag, bit će 40 stupnjeva,  umrijet cemo od vrućine, iskoristit će te svoje godišnje odmore na ovo snimanje, ali ajmo probat snimit film! :D
E da, Matija i ja smo platili svakom po Schweppes. :D

HC: Prema grubom sinopsisu, film nas upoznaje sa troje adolescenata koji padaju u apatiju, nemaju životni plan i jednostavno lutaju. Kome je film namenjen i da li je priča bazirana na nekim ličnim, proživljenim iskustvima?
GNG: Ples bijelog ljeta smatram nekom vrstom tužnog, lijepog ljubavnog pisma gradu i okolici u kojoj sam odrastao, iako se u filmu ne navodi o kojem gradu je riječ i potpuno je nebitno za radnju, jasno je da je film baziran na Sisku, bivšem industrijskom divu koji danas djeluje samo kao školski primjer za sve što ne valja na našim prostorima. Grad je predivan, ali ne zbog neuspjelih, kičastih, nepotrebnih, zaglupljujućih uljepšavanja kojima se zadnjih dvije, tri godine pokušava “ušminkati” truplo od mjesta, već zbog svog oronulog šarma, praznine, hrđe i ulica ispod mostova za koje nitko ne mari.
Kroz naše radove i našu ljubav prema tom mjestu oduvijek smo znali da prvi “pravi” film mora nastati u Sisku. Sve je vodilo k tome.

HC: Pisao si scenario za ovaj film, te me zanima kako izgleda pisati scenario? Koliko traje proces, koliko moraš biti spretne ruke da ne bi došao do logičkih grešaka u pisanju? Takođe, ko te je inspirisao i kako održavaš film živim i zanimljivim?
GNG: Ja ne znam pisati scenarij, potpuno sam neuk sta se toga tiče. Nikada nisam imao te velike priče za ispričati, nikada nisam mario da prenesem političku ili društvenu poruku kroz ono što pišem, vjerojatno ne bi to ni znao. Kada pišem, polazim od jedne scene koja mi se danima vrti po glavi, vizualan sam, funkcioniram kroz filmove, slike, fotografije i slične stvari puno više nego kroz pisani tekst i tako napišem tu scenu onda i gradim sve ostalo oko nje, pocinjem razmišljati što bi to bilo što dovodi do te jedne scene, što bi išlo nakon toga itd.

HC: Podeli neke anegdote sa snimanja. Pored toga, da li je bilo poteškoća sa pristupom određenim lokacijama i da li je bilo problema tokom snimanja na otvorenom, kako su prolaznici i prisutni reagovali?
GNG: Jedna od glavnih i meni najbitnijih lokacija nam je propala kratko prije dogovorenog početka snimanja i to upravo radi već navedenog - “ušminkavanja” grada. Tako da smo se morali brzo snaći i moral je tu naglo pao i da nismo imali team koji je bio, teško da bi se ostvario taj film. Organizacijska glava ekipe Marta Maričić i scenografkinja i kostimografkinja Aleksandra Ana Buković su u tom trenutku zapalile potrebnu vatru i uspjele naći druge opcije, alternative i uvjerit me da unatoč važnosti prvotne lokacije trebamo nastaviti. Ono što smo našli kao alternativu ispostavilo se kao lokacija iz snova i posluzila je savršeno iako smo cijelu produkciju preselili na tri dana 200 kilometara od Siska.

foto: Monika Džakić
HC: Ono što mene jako zanima su tehnički detalji filma. S kojim kamerama ste radili i kako pristupate tehničkoj strani produkcije?
GNG: Mislim da je jako važno imati ideju o tome kako film treba izgledati, a još važnije, pogoditi onu zlatnu sredinu između “jako ambiciozno” i “nemamo mogućnost/financije za to.” Alati, kamere, stativi, dolly, kran, tehnika,... Trebaju biti u službi te tvoje vizije i ideje, a ne ti kao autor u službi opreme. Naša snimateljica Sara Salamon, Matija i ja dugo smo pričali o looku i feelingu Plesa bijelog ljeta, pomirili smo se sa time da neke ideje nećemo moći izvesti, neke shoteve nećemo moći dobiti zbog kamera i formata. Jednostavno nismo imali finansije za više različitih kamera. Dilema je bila oko formata snimanja i feelinga koji određeni formati prenose i samim time u koju kameru ce se uložiti. Mi dosta emotivno pristupamo tehnici i opremi i iako bi nešto možda tehnički bilo “bolje”, nama je ona “slabija” varijanta zanimljivija, bliža i često draža.
Tako smo nakon podosta rasprava sveli odluku na Blackmagic Cinema kameru prve generacije jer snima predivni “filmski” materijal. Ona ne snima 4K ultra mega sve najnovije, najšire, najbolje i to je u redu, to je nama poželjno, ima taj senzor u sebi koji je neki ekvivalent super 16mm filmu u kojem je snimano puno indie filmova 80tih i 90tih godina i mislim da je to bila prava odluka, izgubili smo doduše širinu koju daje Full frame i 35mm (nadomjestivsi to ipak sa najširom mogućom lećom koju smo imali da ipak ne ostanemo bez prostora), ali smo dobili na intimnost i filmski “look” što nam jako odgovara na ovom filmu.

HC: Koliko je umeća i znanja potrebno i kolika ekipa je radila na celom projektu? Takođe, videh sliku tokom snimanja sa dizalice, te mi kaži tvoje mišljenje o modernoj filmografiji koja koristi dronove za vazdušne snimke?
GNG: Znanja je potrebno daleko više nego što ja imam kapaciteta primiti zato nas i je više, a i dalje je to “trial and error” pristup stvaranju. Sve smo naučili i učili kroz greške (što kroz sve radove i videe od prije, što kroz Ples bijelog ljeta) a greške su kod nas i te kako dobrodošle. Mislim da nije toliko stvar umjeća i znanja koliko jednostavno volje. Mislim da umjeće i znanje dođu sa voljom da se radi i griješi.
Što se tiče krana i dronova to je čista estetska stvar koja je nama bila jako važna i iako u postprodukciji imamo puno više problema sa trešnjom krana, on nam je omogućio dobar shot koji nije sterilan, robotski i precizan kao dron. Dronovi žrtvuju estetiku, feeling, fluidnost i mogućnost da koristiš kameru koju želiš da bi dobili na preciznosti i visini.
Za ovaj projekt konkretno nas je bilo između 10-15 ljudi svaki dan snimanja.

HC: Film se trenutno nalazi u procesu postprodukcije. Kada će biti gotov i gde će sve moći da se pogleda? Da li će biti dostupan na mreži, na čvrstom izdanju, ili će zainteresovani moći da ga vide samo na platnu?
GNG: Ne znamo jos točno kada će biti gotov, ali se nadamo nekada prvom polovicom sljedeće godine. Kada vidimo hoće li se otvoriti neke šanse za festivale ćemo prema tome odlučiti kada i gdje ćemo ga puštati i u kojim kinima pokušati prezentirati.

HC: Pratiš li domaću filmsku scenu i kako gledaš na nju? Koliko danas ljudi prate filmove, na kakve formate su navikli?
GNG: Pratim do jedne određene mjere da, kako smo sa prijašnjim videima i spoto-vima posjećivali razne festivale po Hrvatskoj sam imao prilike nagledati se dosta kratkometražnih, pogotovo hrvatskih filmova u zadnje dvije, tri godine. Meni se ne sviđaju. Vidio sam jedan kratki film iz Splita na reviji Hrvatskog kratkog filma koji me oduševio sa feelingom i načinom kako je sniman, iako mi tema nije bila previše zanimljiva i to je to. Svi imaju zajedničko to da su snimani sa budžetima i više nego pristojnih iznosa sa strane hrvatskog audiovizualnog centra te da je većina djelo bivših ili trenutnih studenata Akademija dramskih umjetnosti, ljudi koji su studirali režiju, snimateljstvo. S obzirom na te dvije stvari, ti filmovi bi trebali biti super, ali nisu. Nemaju ništa univerzalno u sebi. Svi izgledaju i dišu isto. Mlaki su mi, dosadni, ali ne na onaj dobar način dosadni ili melankolicni ili što već, nego baš strašno nezanimljivi i nemaštoviti. Imam osjećaj da su ti autori robovi, robovi opreme, robovi lokacija, robovi profesora. To nije režija i filmaštvo. Njima upravljaju lokacije, tehnike, oprema, glumci, a ne obrnuto. Nitko od njih ne oblikuje sve te stvari prema sebi i svojim vizijama nego slažu "vizije" isključivo unutar zadanih gabarita bilo lokacijskih ili tehničkih bez hrabrosti da sve to preoblikuju i bezobrazno iskoriste za sebe i svoj film.
Baš iz svih tih nekih promatranja i praćenja stanja domaće kinematografije i praktički nepostojeće scene potpuno samostalnih filmova i autora, želim da Ples bijelog ljeta bude impuls, ne jedan scenarij koji će čekati pola godine ili godinu dana ili dvije godine da ga mooožda netko odobri te da nam se omoguće sredstva i da onda možemo početi snimati. Do tada me i volja i inspiracija prođu za taj konkretni impuls. Htio sam samo pokušati napraviti potpuno samostalni film u moru financiranog mediokriteta za kojeg ću iskreno moći reći da mi se sviđa. U biti sam htio napraviti nešto što bih i sam pogledao i što mi nedostaje na domaćoj sceni.


HC: I za kraj, ima li uopšte smisla ulagati vreme i novac zbog drugih ili je na kraju suština samo lično zadovoljstvo?
GNG: Ako se radi zbog nekih drugih, mislim da bi trebalo stati. Ja dajem svoje vrijeme i novac na to zato što me čini sretnim dok to radim i imam način za izbaciti stvari iz sebe koje mi se prirodno i nepozvano pojavljuju u glavi, ali mi ne daju mira.

Intervju pripremio Tihomir Škara