Tamo negdje do devedesetih godina, do digitalne revolucije, u muzičkim krugovima se znalo što je kvalitet. Bilo je naravno šunda i škarta, bilo ga je na pretek, ali je, barem u rokenrolu, šund bio ipak držan pod kontrolom, ismijavan uveliko i samo baš najveći idioti su se njime i bavili. Danas više nije tako. U roku od dvadeset godina se situacija drastično promjenila. Ono što je nekada smatrano kvalitetom, i nešto što se smatralo poželjnim, danas više nije. Ono što se nekada smatralo loše, šund, nekvalitet, danas se smatra poželjnim i dobrim – dobrom zabavom i dobrom muzikom. Ne, ne govorim o domaćim turbo pevaljkama, nego o svjetskoj rokenrol sceni.

Govorim o tome da su se momci iz benda Kingdom Come 1988 godine usudili da zvuče po malo kao Led Zeppelin, da bi ih svi svjetski rokenrol mediji objesili na prvu granu. Bruce Dickinson je napisao pjesmu o tome za svoj prvi album. Jimmy Page ih je javno iskritikovao. Iako karijera benda tada nije stala (jeste sada skoro iz približno istih razloga), momci su nastavili da sviraju i izdaju albume ali su bili osuđeni na doživotnu borbu, pljuvanje i drugu poziciju, bez obzira da li su im albumi dobri ili ne.

Zato danas imamo jednu sasvim drugu situaciju kada bendovi ne da zvuče PO MALO kao neki stariji pandani, nego zvuče potpuno isto, izgledaju potpuno isto, ponašaju se potpuno isto. Obratite pažnju da govorim da su to bendovi koji se bave debelim plagijatom. Tu nema male sličnosti, ili tu i tamo isti rif. Ja govorim o krađi cijelih pjesama, intelektualnoj krađi koja je na uvid cijeloj svjetskoj publici i medijima, istima onima koji su Kingdom Come objesili na prvu granu.

Međutim, razlika je u tome što danas nikoga ne razapinju niti vješaju na prvu granu, već sasvim suprotno, veličaju ih i hvale kao da su čudo neviđeno. Dupli standardi. Govorim o bendovima poput Airbourne koji su umislili da mogu da zamjene sada već vremešne AC/DC, ili još gore, Orchid koji su umislili da su Black Sabbath. Naravno da govorim dosta generalno i relativno subjektivno. Danas ima kvaliteta i ima ga poprilično, ali je u ilegali, donekle u undergroundu i teško se bori sa svim nekvalitetom i šundom. Najbolji primjer je Rambo Amadeus, priznati muzičar, autor, intelektualac, ali vjerujte da njegov uspjeh dolazi po vrlo visokoj cijeni i ne daj bože da napravi jedan pogrešan korak, odmah bi ga razapeli (kao kada su ga kritikovali zbog učestvovanja na Evroviziji, a ono ispade jedan od upečatljivijih poteza u karijeri).

Odakle sada ta promjena politike za 180 stepeni? Zašto je do juče plagijat bio ismijavan, a danas se na njega gleda kao nešto normalno? Ukratko, sve je veća populacija planete,  ta ista populacija je sve stupidnija i guta svakakva gov...... mediokritete. Mediji, izdavači, organizatori, producenti .... sa manjkom i nedostatkom savjesti vide tu odličnu priliku da debelo zarade i onda pumpaju prostim glavama da to valja i da to uzimaju/slušaju/gledaju. Eto, to vam je u vrlo kratkim crtama odgovor. Pa onda čujem komentare tipa „pa pošto sada Sabati ne valjaju, ovo drugo mi je super“ i slično. Pa nisu Black Sabbath i AC/DC neki deterdžent pa ih se može zamjeniti sa nekim jeftinijim koji odrađuje isti posao. Jel vama to razumljivo?

Da se razumijemo. Spomenuo sam par imena kao najupečatljiviji primjeri, ali nemam ništa protiv njih lično. Imam protiv krađe i volio bih da utičem na njih i na nadolazeće generacije da ne rade tako, nego da se potrude da budu bolji, da budu svoji, a ne da kradu tuđe. Takvim ponašanjem se pokreće cijeli jedan proces koja izlazi iz sfera muzičkog biznisa i ulazi u kompletno bivstvovanje. To je uvod u samouništenje. Samo ko to vidi i razumije, preživjeće da govori.

Nikola Franquelli