In Flames – Battles
Helly Cherry
Još sa izlaskom albuma „Reroute to Remain“ In Flames kreću jednim novim pravcem koji se staroj publici nije svidio jer je više okrenut mainstreamu. To je činjenica. Imajući to u vidu, o ovom najnovijem albumu ne možemo govoriti isključivo poredeći ga sa tim prvim periodom benda, grubo do „Clayman“ albuma. Kasniji albumi su naišli na mnogo kritika, i u većini slučajeva su i opravdane, ali je bend sa vremena na vrijeme izdavao, ako ne odlične onda dobre albume. Istina, više su orijentisani mlađoj publici, ali to je njihova stvar, njihov odabir, svidjelo se to nama ili ne. Imajući sve ovo gore, „Battles“ je jako dobar album, možda i najbolji iz ovog drugog perioda benda. Zašto?
Prvo zato što je opušten. Do sada su albumi zvučali nesigurno, kao malo dijete koje se nađe u stranom gradu pa gleda u strahu svuda oko sebe. Meni se čini da je bend dosta dugo nastojao da se snađe u novim cipelama, mada je tu bilo i problema u postavi što se bez imalo kašnjenja odrazilo i na muziku, te studijska manipulisanja zvukom su malo izbjegla kontroli. Drugo, ovo su sve jako dobre pjesme, pjevljive, slušljive, ali nisu dječije pjesmice več vrlo ozbiljne kompozicije. Primjer su izrazito zarazna „Here Until Forever“, „The Truth“ ili „Before I Fall“.
Naravno, ima i gluposti, da ne kažem jednu goru riječ. Glupavi semplovi i studisko pretjerano igranje sa zvukom da bi se dodvorili mlađoj publici su i dalje tu i stupidni su isto kao i prije (pjesma „Save Me“ je unakažena). Njima to možda izgleda kao normalni razvoj zvuka benda, ali je istina ipak drugačija, a izgleda da bez toga ne možemo proći. Ipak su se okrenuli mainstreamu i to možemo prihvatiti, ili potpuno odbaciti i bataliti bend. Izbor je na vama.
Znate što, kada dobro i nepristrasno poslušate album, kada profiltrirate modernu produkciju i sve studijske zajebancije, na površini ostaje onaj stari In Flames koji smo svi zavoljeli davnih devedesetih godina. Meni je „Battles“ pošteniji album nego većina današnje scene iako ima stvari koje škripe i stvaraju trenje.
Nikola Franquelli
Prvo zato što je opušten. Do sada su albumi zvučali nesigurno, kao malo dijete koje se nađe u stranom gradu pa gleda u strahu svuda oko sebe. Meni se čini da je bend dosta dugo nastojao da se snađe u novim cipelama, mada je tu bilo i problema u postavi što se bez imalo kašnjenja odrazilo i na muziku, te studijska manipulisanja zvukom su malo izbjegla kontroli. Drugo, ovo su sve jako dobre pjesme, pjevljive, slušljive, ali nisu dječije pjesmice več vrlo ozbiljne kompozicije. Primjer su izrazito zarazna „Here Until Forever“, „The Truth“ ili „Before I Fall“.
Naravno, ima i gluposti, da ne kažem jednu goru riječ. Glupavi semplovi i studisko pretjerano igranje sa zvukom da bi se dodvorili mlađoj publici su i dalje tu i stupidni su isto kao i prije (pjesma „Save Me“ je unakažena). Njima to možda izgleda kao normalni razvoj zvuka benda, ali je istina ipak drugačija, a izgleda da bez toga ne možemo proći. Ipak su se okrenuli mainstreamu i to možemo prihvatiti, ili potpuno odbaciti i bataliti bend. Izbor je na vama.
Znate što, kada dobro i nepristrasno poslušate album, kada profiltrirate modernu produkciju i sve studijske zajebancije, na površini ostaje onaj stari In Flames koji smo svi zavoljeli davnih devedesetih godina. Meni je „Battles“ pošteniji album nego većina današnje scene iako ima stvari koje škripe i stvaraju trenje.
Nikola Franquelli