Harvo Jay je tročlani noise pop/dream noise bend iz Osijeka. Nakon 2 godine pokušavanja sviranja s ljudima i pred ljudima, početkom 2016. godine basist Marko Pernarčić i gitarist Hrvoje Dešić udružuju se sa  mladim bubnjarem Šimunom Padovanom koji je prvi kojem se svidjela njihova dernjava. Uvježbavajući pjesme i jammajući od početka godine odradili su nekolicinu lokalnih svirki te planiraju uskoro snimiti svoj prvi album. Dosad su objavili 2 ep-ja od kojeg je jedan live snimka nastupa iz osječkog Exita. Svi komplimenti koje su ikad dobili su bili upućeni od prijatelja i roditelja te se nadaju da će uskoro drugi uviditi njihovu ljubav prema glazbi. Prema nekima Harvo Jay zvuči kao mješavina Radioheada i Mars Volte ali momci iz benda podupiru svakoga da sam posluša i zaključi na koji bend ga najviše podjeća njihova glazba. Njihovu glazbu karakteriziraju dinamičke i ritmičke promjene, tekstovi u obliku parola i narodnih izreka većinom na hrvatskom jeziku.


HC: Ideologija, motivi i filozofija benda...
HJ: U bendu je najvažnija glazba, što prvenstveno podrazumjeva dobro druženje i zabavu za razliku od nekih stvari kojima se opterećuje dobar dio glazbenika, poput uspjeha, perfekcionizma, žanrova, imidža, novca, droge i ostalog.

HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
HJ: Bend kao ideja je nastao puno ranije, a iskristalizirao se u ovoj postavi prvim danima 2016. godine. Želja je prvenstveno stvoriti glazbu kakva je nama zanimljiva jer stvarno uživamo raditi i slušati glazbu općenito.  

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
HJ: Iskreno, previše ne razmišljamo o učincima kakvu naša glazba prouzročuje, već intuitivno radimo glazbene ideje koje nam se međusobno sviđaju. Vidimo društvo kao užasnu stvar ali eto sve što smo voljni poduzeti u vezi toga je tuliti, lupati po instrumentima i nadati se da se vidi koliko uživamo u tome.

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
HJ: Dosta teško i zato smo sretni što smo uopće uspjeli osnovati se. Grad baš ne mari za bendove, pogotovo mlade i jako je teško naći prostor za probe uopće.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
HJ: Problem u Osijeku je što, osim prostora za probe, ne postoje ni prostori za svirke osim jednog što očito pokazuje da ili ljudima nije stalo do tog ili da su bendovi loši – što smo uvjereni da nije istina. Još smo novi pa pokušavamo naći način za raditi svirke izvan Osijeka i ne bankrotirati.

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
HJ: Pustili bi vjerojatno svakome koga zanima glazba i dovoljno je otvorenog uma za čuti nešto za što se mi nadamo da je novo i uzbudljivo, te onima čiju glazbu volimo.