Mesareve kćeri
Helly Cherry
Znoj ga je učestalo oblijevao. Ljeto je tek kanilo dočarati koliko vruće može biti i koliko sala može otopiti, a Adamo već na samom početku nije imao izbora nego pokoriti se jačemu od sebe. Kako bi se imalo bolje osjećao, odnosno nosio se sam sa sobom i trbuhom veličine kartonske kutije za mikrovalnu pećnicu, navukao je pamučne hlače i pregaču s vezicama oko vrata. Preko čela je navukao znojnik roza boje s likom Barbie iz '92. Uzeo ga je iz ladice za donje rublje mlađe kćeri. Smatrao je kako njoj više nikada neće trebati, a njemu je itekako bio potreban. Za duševni mir, ništa drugo.
Eva se pak nije slagala s time. U redu, znojnik kao znojnik doista nije trebala, ali to je bio posljednji dar koji je dobila od majke i dobro je pamtila kako joj je ona, očima punima ljubavi, taj dar pružala u ruke.
Lucette Coppola tada nije bila dovoljno prisebna. Rak je naposljetku pojeo sve što je živjelo u njoj. Kosti, jetru, gušteraču, slezenu i želudac. Mjesecima je prikupljala snagu samo kako bi poljubila dijete za deveti rođendan i predala joj svoj posljednji dar. Taj blesavi znojnik za čelo koji nije niti kupila osobno, već je zamolila Adamoa da joj donese nešto posebno.
Umrla je nakon dva dana.
Adamo se kretao sporo i nezainteresirano za posao. Bacao je komade mesa po stolovima kao da ne zna što učiniti s njima. Vrućina i tjeskoba zavladale su njime poput pečata na oporuci. Kipuće i jasno. Misli su mu zalutale, tražile su izlaz negdje u prošlosti, tamo gdje je nekoć uistinu živio, jednako snažno kao i topla krv svetaca (kojih nema i nikada neće ni biti).
Nedostajala mu je Lucette. Možda jednako kao i Bruna, njegova prva supruga. Volio je obje, na njemu poseban način, samo što je Lucette bila krotko janje s puno unutarnje snage i razumijevanja, dok je Bruna bila divlji pas koji se bori za svaki ugriz koji namjerava zadati. Opet, obje su ga jednako voljele i u njemu pronašle kartu za putovanje u tamniji dio vlastite osobnosti – kartu koju bez njega možda nikada ne bi niti kupile.
Bruna, koja mu je rodila kćer Lilith, maleno biće koje je od prvoga dana obožavao, jer je osjećao da će biti poput njega, nikada neće napustiti svoje mjesto u njegovom srcu. S njom je nekako i počeo živjeti poput muškarca. Uz nju je konačno odrastao.
Kada se vjenčao s Lucette ona je već imala dijete, malenu Evu, curicu tri godine mlađu od Lilith. Adamo je i nju prigrlio jednakom toplinom kao i njezinu majku. I tu se odmah osjetila privrženost. Svih četvoro međusobno. Kao da su bili mačići koje je netko razdvojio na trideset dana, a onda ih opet spojio čisto da vidi kako će se odnositi jedni prema drugima.
I nanjušili bi se...
Lilith nikada nije odbacivala Evu i obratno. Postale se sestre od prvoga dana. Učile su jedna drugu, dijelile postelju za san, voljele jednake stvari, kao da doista jesu rođene sestre.
Adamo je Lucette govorio o Bruni, o njihovom odnosu, a Lucette je, čuvši sve što je Adamo izrekao, počela osjećati poštovanje prema Bruni. Da su obje nekim čudom živjele u isto vrijeme, Adamo bi zasigurno obje zadržao za sebe. Ili bi obje ostale uz njega. Nije tu riječ o muškarcu koji uživa u tijelima dvije žene, već u muškarcu koji uživa u njihovim dušama. Ili moguće određenim posebnostima.
Meso je i dalje ležalo na stolovima, krv je počela dobivati neugodan miris. Adamo je i dalje sanjario stojeći i ne mareći. Moguće da je nakratko i zadrijemao na nogama. Vrućina, težak čovjek, događalo se i ranije.
„Ovu štetu ti plaćaš?“ – oglasila se starija kćer ušavši u glavnu radnu prostoriju.
„Što? Tko..? Ah, ti si.“ – razbudio se Adamo.
„Meso smrdi. Bacaš ga ili trebaš pomoć?“
„Pa, polako, sada ću ga samljeti. Bože...“
„Što?! Ista sam mama?? To si htio reći? I trebam biti. Rekla sam ti već, ako trebaš pomoć, zooviii meee!!“
„Da, da, znam. Ne trebam pomoć.“
„Ne trebaš pomoć? Pa znojiš se poput prasca, na čelu imaš jebenu Barbie, meso smrdi barem dva kilometra dalje! I ti ne trebaš pomoć??!!“
„Znaš da me posao malo umiri, iznutra, pa dopusti mi da ovo dovršim sam.“
„Oooo, ti se zasigurno ideš odmoriti i to ravno u krevetu. A ja ću dovršiti. I odjebi one tablete za spavanje. Znam što piješ i s čime miješaš, tako da se odmah ostavi tog sranja i one boce koju cuclaš već dva dana. U redu?!“
„Je Lilith, u redu je. Idem onda... pa ti...“
Čim je Adamo napustio prostoriju Lilith je vješto započela posao. Meso koje je počelo poprimati neugodan miris položila je u veliku plastičnu posudu koju je zatim napunila ledenom vodom i začinila s nekoliko prstohvata soli. Zatim je očistila radnu površinu od koščica i dlaka. Tek kada je sve bilo briljantno čisto odlučila je dovršiti posao.
Kuke za meso bile su prepune materijala, samo što ništa nije bilo dovršeno do kraja.
S pojedinih dijelova trebalo je oguliti kožu, s pojedinih izvaditi žilice i tetive, stoga se Lilith dohvatila najtanjeg i najoštrijeg noža, pa započela čistiti meso do savršenstva.
Odavno je pala noć kada se Adamo probudio i pošao vidjeti kako je Lilith odradila posao. Provirio je u glavnu prostoriju i ugledao čudo! Stolovi su bili čisti, meso se cijedilo, svinjetina je bila odvojena od junetine, srnetina od veprovine, manje kvalitetno meso već mljeveno i začinjeno aditivima kako bi se samo napunilo u crijeva za kobasice.
Ostaci za paštetu bili su u posudama za punjenje i termičku obradu. Sve je bilo savršeno!
Ipak nije bila gruba prema ocu, pomislio je.
Odlučio je dovršiti to malo posla kojega je imao, jer ranom zorom radnju je trebalo otvoriti. Svježe meso po narudžbi, suhomesnati proizvodi, sve je moralo biti dostupno kupcima.
Adamo je posegnuo za pregačom uvijek obješenom na vješalici pored vrata. Pružio je ruku i ne gledajući, međutim pregaču nije dotaknuo. Uputio je pogled prema mjestu na kojemu bi se pregača trebala nalaziti, ali umjesto nje ugledao je...
Lilith je odlučila Evu povesti u noćni život. Zašto ne, zaključila je. Eva je imala punih petnaest, dok je Lilith nedavno navršila osamnaest. Ionako starija sestra uvijek čuva mlađu. Opet, Adamo je u dubokom snu, uvjeravala se Lilith, stoga neće biti posljedica po njih dvije. Eva je pristala vjerujući riječima starije sestre, a i znajući kako noćni život u Dahni zapravo ne postoji.
Selo kao selo, kilometrima udaljeno od Rimskog carstva, srca Italije. Mjesto koje nitko ne posjećuje niti mari za njega. Ljudi se brinu sami o sebi isključivo radeći za svoje dobro i za dobrobit svoje skromne zajednice. Dahna je bila upravo to. Skromna rajska pustopoljina s nekih četiristotinjak stanovnika i nekoliko bogatih farmi. Osnovna glavna ulica, omanji trg, crkva, tržnica, te nekoliko radnji među kojima i vrlo cijenjena mesnica Coppola. Jednom riječju: Dahna.
Stoga Eva nije imala velika očekivanja glede noćnog izlaska s Lilith. Znala je da će otići do trga Svetog Valentina gdje će susresti nekolicinu vršnjaka (pa i onih nešto starijih), tamo će razglabati o glasinama koje kruže selom, zatim će mladići posegnuti za pokojom bocom vina, početi će zadirkivati djevojke i svi će se kroz nekoliko sati razići mirno ili vrijeđajući se, ovisno o količini popijenog vina.
Najzad, sve će se sve zaboraviti do idućeg puta.
Međutim, nije bilo tako. Lilith je imala druge planove za njih dvije. Nakanila je Evu odvesti u kuću izvan centra sela, u kuću mladića imenom Ceasario. Poznavala ga je površno, susrela ga je nekoliko puta na trgu dok je s vršnjacima ubijala vrijeme. Bješe joj privlačan, mada štoviše, činilo se kako je i ona privlačna njemu. Rijetko tko ne bi zamijetio crnokosu i dugonogu Lilith, samo što joj se nitko nije usudio približiti. Moguće zbog ljepote, moguće zbog glasina koje su kružile o Bruni Coppola. Kako to biva, ljudi odmah osuđuju stado, ne i jedinke u njemu.
Pokucavši na vrata, te duboko uzdahnuvši, Lilith je Evi obrazložila kako od nje traži samo jedno. Poslušnost. Eva nije u potpunosti razumijevala sestru, ali je iz povjerenja pristala na njezin zahtjev. Moguće i zbog same znatiželje.
Vrata su se otvorila i ukazao se Ceasario. Anđeo u crnome, pomislila je Eva. Mladić je bio itekako pristao i privlačan. Zasigurno stariji od Lilith, ali držanjem i glasom prije bi pristajao Evinoj generaciji. Nasmijan i vedar, zamahnuo je desnicom iz ramena i time ih pozvao u svoj dom. Stoga su ušle. Eva se spoticala koračajući za njime, dok se Lilith pronicljivo smijuljila. Mačka je dovela mače, pomislila je.
U kući obitelji Coppola svjetla su i dalje gorjela. Sat je pokazivao 00:00. Adamo je bio izvan sebe. Kćeri bi trebale biti u postelji, pogotovo Lilith koja mu je trebala pomagati u radnji odmah izjutra, međutim obje su postelje bile prazne. Promišljao je što učiniti. Vjerovao je kako bi ih mogao pronaći u centru sela, ali tako srdit ujedno i osramotiti, stoga je odlučio pričekati. Vratio se u glavnu prostoriju za obradu mesa, pa uputio pogled na mjesto gdje mu je trebala visjeti pregača. Razmišljao je o poruci koju je očito dobio od Lilith. Razumijevanje nije mogao usvojiti, nikako, jer na vješalici, umjesto pregače, bješe obješen par jelenjih mošnji, dok pregače nigdje nije bilo.
Ceasario se ponio poput pravoga gospodina. Ponudio je djevojkama sjedeća mjesta na dvosjedu, čašu vina, slane srdele, kozji sir i masline, dok se on smjestio u fotelju nasuprot njih provokativno ih promatrajući. U pozadini se mogla čuti tiha glazba, violončela i violine, klasična glazba (Giuseppe Verdi). U kući je bilo neobično toplo, tako da je Eva odmah odbacila kožnu jaknu. Lilith toplina nije smetala.
„I evo nas, ha?“ – progovorio je domaćin.
„Da, i evo nas.“ – uzvratila je Lilith. Eva je samo blijedo promatrala.
„Pa, kako ste večeras? Opuštene?“
„Jesmo. Možda Eva nije, ali ja jesam. Čuj, žuri nam se kući, pa ako možemo samo vidjeti, a drugi puta ćemo se i poigrati. Može?“
„Ne znam baš, nije ono što smo dogovorili. Obećala si da će ona gledati, a ti prvi put probati. Zar ne? Rekla si tako.“
„Jesam, htjela sam da ona bude uz mene i odmah uči za sebe. Ali samo zato, jer živimo tu gdje živimo, tako da baš i nemamo veliki izbor lijepih mladića.“
„Aha, ti si mene namjeravala iskoristiti samo za svoje potrebe! E, pa neće to tako ići. Možda možemo jednostavnije postaviti stvari? Ugodnije, rekao bih. Učinimo sljedeće: obje se skinite odmah, poljubite se u usta, pa ćemo sve to napraviti zajedno. Može?!“
Eva je samo šutjela razjapljenih usta te u sebi govorila pregršt riječi pogrde za Lilith. Dobro je poznavala stariju sestru, vječito otvoreniju i snažniju od drugih, ali da je za ovakvo što bila sposobna – pa na to nikada nije niti pomislila! Smrknuto je slušala njihov razgovor osjećajući kako kraj priče nikako neće biti blistav. Očekivala je nasilje i borbu, stoga se odmah pripremila na najgore.
„Hajde ti ne zajebavaj. Daj da ga vidimo pa da znamo što nas to čeka kada opet dođemo. Ili ti je možda neugodno?“ – provocirala je Lilith.
„Ha, ha! Nije mi neugodno mala, samo mi se ne sviđa kada me vuku za rep. Lijepo si obećala da ćemo večeras nas dvoje to učiniti a da će ona samo gledati. I u čemu je sada problem?“
„ U tvom stavu je problem. Nisi uopće divan, a takvim si se prikazao.“
„Pa jesam mala, samo da vidiš koliko! He, he!!“
Lilith je naglo ustala, međutim Ceasario je prekinuo njezinu radnju udarivši ju u lice. Kada je pala na pod glasno se nasmijao. Pobjedonosno je govorio kako će sada obje postati žene. Nije se obazirao na Evu, a trebao je, jer ona nije strahovala upotrijebiti svoje oružje (možda više iz straha nego iz same potrebe). Dugi nokat probio je njegovo desno oko – plup – u jednoj jedinoj sekundi! Slijepo je vrištao poput djevojčice u tami dok se Lilith polagano vraćala na noge. Ustala je, promatrajući ga kao pseto kojemu je potrebna eutanazija, pa posegnula u džep jakne, izvadivši očevu krvavu pregaču i svoj najtanji i najoštriji nož. Znala je unaprijed što će joj zatrebati, što treba ponijeti.
Posljednje što je Ceasario rekao nije opisivo. Krici su kratko trajali, ali bili su... glasni. Prilično glasni. Nož je prvo načeo lice, od tjemena s lijeva do brade s desna, do same kosti lubanje. Zatim je stradalo i drugo oko. Posljednji ubodi bili su toliko brzi da ih ljudsko oko gotovo ne bi moglo slijediti. Raširili su se po čitavom tijelu ljepotana, dok je jadnik punio pluća vlastitom krvlju.
„Što sada?“ – upitala je Eva nakon što je Ceasario prestao pokazivati znakove života.
„Ništa. Uzmi mu srce i jetru, ja ću ih izvaditi. Ostatak ćemo pokupiti kasnije.“
„Kasnije? Kada kasnije? On je mrtav, zar ne?“ – nastavila je Eva.
„Da, da, draga moja, mrtav je. Htjela si ga, ili...?“
„Nisam. Ali, mogla si ga samo raniti ili nešto slično. Ne znam. Ljudi će pitati za njega, znaš?“
„Neće. Vjeruj mi. On je samotnjak. Rijetko je dolazio do crkve i trga, najčešće bi samo prošao pored svih nas. Nekoliko puta je zastao, jer poznaje onu kurvu zvanu Gia, ljubazno nas pozdravio, a odmah zatim nastavio svojim putem. Samotnjak, kažem ti.“
„Dobro, a kako si onda ti uopće došla do njega?“
„Obećala sam mu djevičanstvo.“
„Zašto si to učinila?“
„Ha, ha!! Ti si luda sestro. Pa zbog mesa!“
Kuća obitelji Coppola bila je tiha i mračna. Sestre su ušle kroz zadnja vrata, tiho se krećući. Lilith je, samo usput, vratila očevu pregaču na mjesto jelenjih mošnji. Odnosno stavila je pregaču na njih, jer ih Adamo nije uklonio. Ušle su u kupaonicu, svukle svu odjeću sa sebe i posjele se izravno u kadu. Sestrama je zajedničko kupanje predstavljalo svojevrsni ritual. Obožavale bi napuniti kadu vrućom vodom, pa sjesti jedna nasuprot drugoj, a zatim dugo, dugo razgovarati. Sve dok se voda i po peti put ne bi ohladila.
Te večeri, točnije noći, nakon ritualnog osvježenja zamotale su tijela u ogromne mekane ručnike. Kao da ih nikada do tada nisu imale na sebi obje osjetiše nježnost njihovih pamučnih dodira. Čvrste grudi su neprimjereno odale dužinu njihovih bradavica, čvrste pipce koji su žudjeli za tuđim jezikom, kojega nikada nisu osjetile.
Stoga bi se sestre ponekad pobrinule same za sebe. Voljele su se nedopuštenim načinom, jer drugog načina nije bilo.
Ručnici su pali, kao da nekoć bješe anđeli, pa se onako mokri prostrli po podu djevojačke sobe. Moguće da su i sami promatrali sve što se dalje događalo, vjerojatno su bili znatiželjni, kao što bi i mnogi bili na njihovom mjestu. Dvije ljepotice spojene u ljubavi bez granica, spremne jedna drugoj pružiti sav mogući užitak. Nema živućeg koji bi mogao zanemariti ili barem ne pogledati tu divotu, jer one su to činile poput boginja; uzvišeno se krećući pomagale su jedna drugoj tijekom samih vrhunaca, kojih nije nedostajalo.
Prvi pijetao se oglasio u 05:15 ujutro. Drugi odmah nakon njega. Činilo se kao da je ovaj malo zakasnio, pa se iz srdžbe još jače oglasio. Moguće da je kriknuo: ja sam duže bio na kokama od tebe, frajeru! Što god da je koji poručio drugome, niti jedan nije probudio Adamoa, jer on je bio na nogama već u 04:50. Prvo je provirio u sobu svojih kćeri i zatekao ih kako mirno snivaju. Nije znao da su cure ušle u kuću gotovo odmah nakon što je on zaspao, a one same zarobile postelju tek u 03:20. Smireno se uputio u kuhinju popiti jutarnju kavu, a zatim u prostoriju za obradu mesa kako bi pripremio sve potrebito za dnevnu prodaju. Smirenost mu je pružalo saznanje o Lilith koja je prethodne noći napravila dovoljno posla, stoga nije pretjerano žurio. Kretao se po prostoriji poput izgubljenog pingvina na krvavoj santi leda, pogledavao je uokolo, kada najednom primijeti pregaču na mjestu gdje nekoliko sati ranije nije bila. Prišao je pregači i dobro ju promotrio. Zaključio je kako na njoj ranije nije bilo toliko krvi. Pružio je ruku s namjerom da je skine s vješalice, kada nešto ispadne. Nož. Krvav. Adamo je sjeo na tlo i pomislio: ponavlja se! Vratio je pregaču na vješalicu, oprao nož, pa nastavio s pakiranjem mesnih proizvoda. Odlučio je prešutjeti mošnje, pregaču i nož.
Mesnica je trebala primati kupce od 07:00, stoga je požurio, pomislivši kako Lilith toga dana neće biti od velike pomoći. Međutim, ona se pojavila ispred njega nedugo zatim. Izgledala je svježe i odmorno, te povikala: „Što se čeka oče? Nemamo dovoljno goriva?“
Dahna se polagano budila dok je mesarski dvojac polagano pristizao u strogi centar mjesta. Otvorili su vrata svoje mesnice već u 06:40. Prve babe nahrupile su unutra gotovo odmah, ispitujući što je najsvježije i kolika je cijena, mada su kod Adamoa cijene uvijek bile jednake, isto kao i kupci. Opet, kupac je uvijek u pravu, stoga se Adamo svakoga dana na jednak način postavljao. Ponavljao je cijene tvrdeći kako je sve uvijek svježe, jer on sam uzgaja i kolje životinje, objašnjavao je kako nigdje u krugu od dvadeset kilometara nema druge mesnice, kao niti farme, i tako dalje. Kupci su ponekad znali zanovijetati, točnije tvrditi kako bi im se više isplatilo otići 37 kilometara dalje do Rima i tamo kupiti pravo meso, međutim Adamo ih je uvijek uvjeravao u suprotno. Svojom čašću je branio kvalitetu vlastitog mesa.
Lilith se obično nije miješala u rasprave s babama, šutjela je i pakirala traženo. Međutim, toga je dana bila posebno raspoložena za sarkazam, prigovaranje i općeniti razgovor s mušterijama.
U 08:25 u mesnicu je ušla gospođa s povećim šeširom u obliku jedra, te torbicom od prave goveđe kože sa zlatnom, ručno izrezbarenom ručkicom. Kič se mogao primijetiti na kilometar udaljenosti, debeli novčanik također. Rekla je da želi svježu narezanu svinjsku jetru i to na kriške od šest milimetara kako bi ih lijepo ispržila sebi i suprugu, vlasniku restorana u predgrađu Rima. Odmah je isključila mogućnost dobivanja takvog proizvoda upravo kod njih, ali i ujedno naglasila kako je voljna riskirati. I tada se po prvi put uplela Lilith. Pogledala je gospođu poput divljakinje iz Amazone, s ugodno umjetnim osmijehom, pa rekla: „Draga gospođo, mi imamo upravo to što želite. Mi to uvijek imamo, zapamtite. Recite, koliko bi vam kilograma jetre godilo?“
Adamo je ispod oka pogledao kćer. Ta, znao je kako nije klao dan ranije, izvadio je nešto mesa iz zamrzivača, ono što je zaklao dva dana ranije, ali tu jetre nije bilo. Ono malo što je imao upotrijebio je za izradu paštete.
„Tri kilograma mlada damo. Narezano!“ – naglasila je gospođa.
„Dogovoreno mila gospo. Inače, možete i naručiti kod nas, znate li? Ali zadržite to za sebe. Govorim vam jer ste mi strašno simpatični. Recite samo koji dan biste došli po jetru i biti će spremna upravo za vas. I ne samo jetra gospo, moguće je dobiti apsolutno sve!“
„Pa ne znam što bih rekla mlada damo. Hvala vam na ljubaznosti. Zapravo i vi ste jako simpatični! Eh, pa onda neka bude tako. Naručila bih još šest kilograma za tjedan dana. To bi meni i mome Damianu odlično pristajalo za specijalitete restorana! Znate, mi volimo spravljati jetricu dok još pušta dovoljno krvi, onda je umak zaista poseban. Upravo zato tražimo iznimno svježu jetru, da je moguće uzeli bi proizvod odmah nakon klanja.“
Lilith se samo nasmijala u sebi. Nije se obazirala na moguću očevu reakciju. Samo je otišla iza u hladnjaču i donijela svježu jetru, onu koju je iščupala iz tijela mladoga Caesaria zajedno s grkljanom i cijelim jezikom.
„Gospođo, od ove jetre nema svježije, vjerujte mi. To je upravo ono što tražite. Životinja je zaklana netom iza ponoći.“
Kako gospođa nije imala pojma u što gleda odmah je naglasila: „Draga, dajte mi onda sve to, samo narezano molim vas. Nije važna težina, vidi se da je roba svježa i kvalitetna.“
Draga suvlasnica restorana sva je prpošna napustila mesnicu pritom govoreći kako će doći za sedam dana po narudžbu. Naglašavala je kako nikada nije bila ljepše uslužena, te da će se o mesnici Coppola tek sada čuti u okolici. Lilith nije likovala niti slavila moguću novu zaradu. Samo je pogledala u oca i rekla: „Ti si birao moju majku, nisam ja. Tako da... samo šuti.“
Eva se negdje u to vrijeme upravo budila. Nedostajala joj je sestra. Htjela je razgovarati s njom. Htjela ju je zagrliti i ostati s njom u krevetu do podneva, ali znala je da to nije moguće. Lilith je uvijek radila i bila negdje drugdje. Poput ratnice borila se za obitelj, a Eva je toga postala svjesna upravo prethodne večeri. Potpuno svjesna. Nikada prije Liliht nije ubila s takvom snagom i lakoćom. Bila je iznimno brza, pa nije prošla niti sekunda, a ona je zadala barem dva uboda u tijelo žrtve. Eva je postala očarana snagom svoje sestre.
Ustavši, postavila je tijelo u nekakav borilačko–obrambeni stav, pa počela pružati ruke naprijed–natrag, pokušavajući dostići brzinu kojoj je nešto ranije svjedočila. Igrala se borbe, pokušavala je izvesti nešto neuobičajeno. Napravila je žensku špagu, potom pokušala mušku, mlatila je šakama po zraku, htjela je (morala je) nekako zadiviti Lilith. Biti poput nje, jer ona je bila snažna; stajala je čvrsto ispred cijele obitelji.
Eva je pogledala na sat, bilo je 09:10. Znala je kako će barem do podneva biti sama u kući. Razmišljala je. Prisjećala se. Zatim se uputila u očevu sobu kao da je furija. Znala je gdje stoje sve tajne obitelji Coppola. U zabranjenoj ladici (zaključanoj). Eva je pred sebe postavila pitanja, ujedno i zaključke: Čemu ključevi za obitelj? Jednaki smo, krv smo, svi moramo znati istinu o svemu. Kako to da Lilith nikada nije izrazila želju razvaliti tu ladicu i vidjeti što se u njoj skriva? Zato što ona možda zna što je unutra?!
Odlučila je otvoriti ladicu, proučiti sadržaj, pa što bude...
Pucanje drveta odalo je srdžbu, žurnost. Eva doista nije marila za pogrde. Otvorila je ladicu. I iznenadila se! U njoj nije bilo gotovo ničega. Očekivala je tajne dokumente, ugovore, zavjere, dokaze o svemu i svačemu, mada ona iskreno nije niti znala što točno traži.
Jedina stvar koja je počivala u ladici, i koju je otkrila, bio je album za fotografije. Ništa više. Sjela je na pod, kao da je razočarana, pa album položila pored sebe. Uzdahnula je, zatim album lijeno podignula na skupljena bedra. Pogledala je prve fotografije, uočila Adamoa i Brunu u zagrljaju, negdje u prirodi, pa ovdje i ondje, pa onda Brunu s povećim trbuhom dok je zasigurno nosila Lilith. Slika, dvije, tri i Bruna se gotovo raspadala od veličine trbuha. Zatim nekoliko fotografija malene Lilith, pa još malo veće Lilith, a onda iduća stranica. Nema obitelji, nema ničega što dira srce. Nazire se djevojka koja sjedi dok joj Bruna očito nešto govori, jer je sva zajapurena i napeta. Iduća fotografija prikazuje istu djevojku kako kleči i moli za nešto, a Adamo je pored nje s povećom oštricom (nož ili omanja sjekira, teško je ocijeniti). Iduća fotografija prikazuje djevojku bez glave i Brunu koja je najednom bez odjeće, zatim kako uzima odsječenu glavu i ljubi ju. Iduća scena: Bruna istu tu glavu drži među nogama dok joj Adamo (u to vrijeme mlad i lijep) prilazi povlačeći za kosu tamnoputog mladića. Sljedeća fotografija prikazuje dva trupla i Brunu kako se jednako naga uređuje pred zrcalom.
Eva je htjela okrenuti iduću stranicu, međutim začula je dobro poznati smijeh. Lilith je ušla u kuću! Brzo je reagirala te album stavila u razvaljenu ladicu. Ustala je brzinom aveti te rukom pod očev krevet zgurala sitno iverje. Viknula je: „Gore sam!“
Nije imala pojma koliko je sati i koliko je vremena utrošila tražeći to nešto. Lilith je u sekundi bila pored nje.
„Hej, što radiš tu?“ – uspuhano je upitala.
„Ništa.“ – Eva je bila skamenjena.
„Došla sam po još mesa, uf, jurila sam autom kao da mi je to zadnja vožnja! Gužva je danas. Ideš sa mnom? Pomoći nikada dosta.“
„Pa, ako baš moram...“
„Ma ne moraš, vraže, samo ako želiš. E, čuj, daj dođi dolje da mi pomogneš staviti meso u auto. Brzo, brzo! Tata je na izmaku snaga, a babetine su danas bile odlične s pričama! Ubile su ga u pojam. Moram ti ispričati o prvoj koja je ušla! Slomila sam joj mozak totalno i prodala joj jetru od... oprosti, ali što ti točno radiš tu u sobi?“
„Ne znam. Iskreno – ne znam. Tražila sam snagu, hrabrost. Vježbala sam, htjela sam ti...“
„Eva, koliko si vidjela?“
„Došla sam do stranice gdje tata vuče nekog dečka za kosu. Malo mi je pozlilo.“
„Daj mi album. Odmah!“
„Evo, uzmi si... sama. U ladici je.“
„Zašto si to učinila? Mogla si mene pitati bilo što. Sada će Adamo znati da ti sve znaš. Sjebala si mu ladicu, to samo ćorav ne bi primijetio. Jebemu!! U redu, samo polako, ja ću preuzeti odgovornost za ovo, ali nas dvije danas moramo jaaako ozbiljno razgovarati. Ti to shvaćaš?“
„Da. Ali, kako misliš to preuzeti na sebe? Ne želim to! Nikako!“
„Ti ne želiš?! Ha, ha, budalice! Gledaj me samo kako to činim.“
Lilith se uhvatila za rub čitavog ormara dobro ga zaljuljavši. Naprijed, pa natrag, tako nekoliko puta i cijeli je ormar (zajedno sa slomljenom ladicom) završio na podu uz veliki prasak! Buuum!
„Eto ga sestro!“ – vikala je pobjedonosno!
„Ti si luda! Što ćeš reći ocu?“
„Da sam čula miševe. I da neće spavati s njima u istoj sobi. Dobro?“
„Savršeno Lilith.“
„I ja mislim tako. Album je slučajno ispao i ti si ga pronašla. I pogledala u njega. Gledaj, ja stvarno žurim, a ti se slobodno opusti. Sve pogledaj. Možda ti bude jasnije.“
Odbijati istinu ne bi imalo smisla, znala je to. Nikada se zapravo nije niti bunila, znala je tko su i kakvi su, oduvijek, samo što je njeno cjelokupno znanje bilo površno. Lucette u konačnici nije bila drugačija od Brune. Adamo ih je kao magijom pronašao, dvije žene s istim pogledom na uzbuđenje, što je zlatna vlat na zelenoj livadi. Samo što je Eva sve to tek tada počela osjećati u sebi, ne znajući si objasniti porive. Živeći u priglupom gradu, te u sjeni sestre, nije znala što znači osloboditi osobnost.
Nešto kasnije toga dana dobila je prvu priliku. Poslušala je Lilith. Nastavila je okretati stranice obiteljskog albuma.
Bruna sjedi za stolom i guli kožu s dva buta. Jedan je ljudski, drugi je goveđi. Ne smije se, već se čini kako žena doista radi. Trudi se odraditi posao. Odvaja žilice i tetive, brine se o mesu ispred sebe. Adamo razvlači crijeva iz trupla i čini se kako ne zna što bi s tim otpadom. Te fotografije bjehu snimljene kao šaljive, kao nešto što drugi rade za Božić ili rođendan. Nedostajala je jedino kapica Djeda Božićnjaka. Svatko od njih je fotografirao drugoga – nije bilo treće osobe.
Iduća fotografija više nije bila šaljiva. Eva je ugledala majku. Lucette se nije činila prisebnom, oči su govorile umjesto nje, pjevajući: My skin is cold, my skin is ripped OFF. Oh, oh, my skin is BLOOD.
Nije bila pjesnikinja, ali očima je stvarala poeziju. Poeziju koju su ubijeni poslušali kao posljednju pomast. I baš na toj fotografiji je činila teško zlo. Nije ubila samo za meso, uživala je u sakaćenju. Djevojci je odrezala sve prste na obje ruke, dok je ova u očitom šoku plazila jezik i plakala (toliko glasno da se gotovo mogla čuti), gušeći se u vlastitim suzama. Iduća fotografija prikazala je istu djevojku obrijane glave s rezovima po tjemenu. A zatim ista djevojka bez stopala (mrtva, jer šok je učinio svoje). Oči su odale smrt.
Lucette reže jaja debelom muškarcu koji sere od straha. Lucette koja sprema doručak za odrubljenu glavu mladića. Lucette gola pozira premazana krvlju. Adamo koji reže kosu djevojčici. I posljednja fotografija: Eva i Lilith same bez ičega na sebi. Tu se Eva u potpunosti izgubila. Kako i zašto u jednom tako brutalnom albumu na kraju stoje dvije sestre? Kakva je to poruka? – upitala se. Da, da, ubijamo za meso, mislila je, ali čemu sva ta brutalnost? Čemu čupanje kose, ili sakaćenje, povraća mi se! – povikala je u sebi.
Znala je da će za sva pitanja morati pričekati Lilith. I za ono što joj se gadi, i za ono što razumije, jer sama to nikako nije mogla dokučiti. Mogla je samo poželjeti da se sve to događa samo zbog mesa, ne i užitka.
Lilith i Adamo su se vratili oko 14:30. Eva je jedva čekala da uzme sestru za ruku i postavi joj pregršt pitanja. Naravno, nije bila naporna, pričekala je da svi zajedno ručaju, a zatim da Adamo ode na popodnevni odmor. Kada se sve to konačno zbilo sestre su se uputile u svoju sobu. Eva nije niti postavila pitanje, Lilith je već dala odgovor: „Nikada nije samo meso!“
„Nego što je?“ – nastavila je Eva.
„Tu su i osjećaji. Ti nisi imala problem s viđenim danas?
„Jesam.“
„I?“
„Fuj!“
Eva je iz hlača izvukla omanji kuhinjski nož i njime si napravila križ na čelu. Lilith je skočila kako bi ju spriječila, ali prekasno. Eva se samo nasmiješila pa upitala: „Zanima te krv? Ili križ?“
Lilith je ostala bez riječi. Nije znala što bi upitala sestru niti kakvu bi poruku trebala izvući iz njene reakcije. Promatrala ju je razjapljenih usta.
Eva je sama progovorila: „Sviđa li ti se krv na mome čelu? Ili je to gadna posjekotina za koju se moraš pobrinuti? Odgovori mi na pitanja.“
„To je gadna posjekotina za koju se moram pobrinuti. Ne sviđa mi se krv na tvome čelu.“
„A sviđaju ti se posjekotine iz obiteljskog albuma?“
„Nisam to rekla.“
„Gledaj, mi smo posebni. Ti i ja možda drugačije gledamo na sve, pogotovo ti, ali zamisli njih prije deset ili dvadeset godina u ovoj istoj pripizdini od mjesta. Bili su drugačiji, činili su to što jesu, voljeli su to što čine. Tata je bio mlad i nesputan, divlji. Pretpostavljam, jer nikada nisam postavljala previše pitanja. Znam više od tebe, jer sam više toga vidjela. I, k vragu, svidjelo mi se! Uzbuđuje me više od ičega!“
„Što to točno?“
„Pa, to. Ubiti nekoga. Biti u prednosti, biti jača. Mislim da bih mogla svršiti na tijelu kojega osakatim. Ne znam, sva se naježim i ne mogu se sabrati kada pomislim na taj čin.“
„Onda to sve nema veze s mesnicom, ne ubijaš kako bi prehranila obitelji.“
„Sinoć sam te prvi put odvela da bi vidjela kako to radim. Otac zna, ali šuti. On je star i umoran i mislim da bi htio da sve prestane, ali samo zato jer se boji da nas ne otkriju. Nije njemu žao, on je ponosan što smo iste kao naše majke. Samo to ne pokazuje. Jadan je zbog gubitka Brune i Lucette. Doista ih je volio. Ali dobro, pustimo prošlost sada, što ti osjećaš? Da li te uzbuđuje pomisao da možeš imati nečiji život u svojim rukama? Možeš li zapravo ubiti?“
„Mislim da ti na ovo pitanje ne mogu odgovoriti. Postoji samo jedan način da to otkrijem. Morala bih probati.“
„Smatraj riješenim, draga sestro. Noć koja prethodi biti će samo tvoja.“
Nakon što se pobrinula za Evino čelo, Lilith se uputila u centar Dahne. Znala je točno što traži. Kuću gospođe Collio. Bila je to starija žena koja je obožavala mačke, stoga ih je uvijek imala na pretek. One novorođene rado bi poklanjala mještanima koji bi se obvezali pobrinuti za njih. Lilith je upravo poželjela jednu malenu mačkicu za sebe.
Dobivši ju, odnijela ju je kući te zatvorila u ostavu. Potom se uputila do kuće pokojnog Caesaria. Vrata su i dalje bila otključana, stoga je neprimjetno ušla. Tijelo pokojnika odvukla je u podrum kuće. Odlučila je pričekati dan ili dva kako bi ga lakše raskomadala i pokopala, nakon što rigor mortis odradi svoj dio. Nije htjela njegovo meso. Izbacila je i tepih natopljen krvlju, a zatim dnevnu sobu dovela do savršenstva glede čistoće, jer, kuća joj je trebala za noć koja prethodi. Imala je sav alat, imala je mjesto, valjalo je još samo pronaći žrtvu. Na umu je imala jednu osobu, samo što je nju bilo rizično oteti. I to nije bila muška osoba, već je to bila predivna mlada djevojka. Lilith je zaključila kako će žensko tijelo biti najbolji test za Evu. Razmišljala je gdje bi se Marea Martelli mogla nalaziti i kojim bi ju načinom najlakše namamila u kuću pokojnog Caesaria. Odgovori su se počeli nizati sami od sebe. Marea će sigurno biti u crkvi u 19:00, ona strašno voli životinje – toliko je znala o njoj. Caesaria nije poznavala osim iz viđenja, stoga ne zna gdje mu je dom. Lilith je imala mačkicu kojoj će trebati pomoć. Da, kockice su se počele slagati u jednu vrlo krvavu priču...
Eva je proživljavala jedno neprimjereno dugačko poslijepodne, ujedno i prilično mučno. Lilith se nikako nije vraćala kući, a njezin nemir postao je previše za podnijeti. Brinula se što joj sestra sprema, jer je znala da je prihvatila izazov. Znala je da joj želi pružiti priliku da ubije, da postane dostojna svoje obitelji. A ona još uvijek nije znala ima li snage ubiti. Htjela je biti poput sestre, svakako, možda i poput majke (mada se grozila onoga što je vidjela na fotografijama), ali nije bila sigurna u sebe. Točnije u ono što osjeća. Kao da su se u njoj istovremeno lomile dvije strukture svijesti: osnovna ljudskost i nasljeđe (krv). Mozak joj je bio pod pritiskom i činilo se kako će se razvodniti, isteći van na uši i oči. Upravo se tako osjećala.
Sjedila je na podu sobe lupkajući prstima po zavoju na čelu, kada najednom ugleda nenadanog posjetitelja. Adamo je ušao bez kucanja te se posjeo na pod ravno pred Evu. Ona pak nije znala kamo bi pogledala, dok ju je on, toplo očinski, samo zagrlio, pa započeo:
„Osjećam borbu u tebi. Znam. Tebe sam najviše zapostavio tugujući za tvojom majkom. Tugujući za svojom mladosti. To što nemaš moju krv nikada nije imalo veze, ti si moje dijete Eva. Ti si moj dar. Smrt tvoje majke donijela mi je samo patnju. Znao sam da umire, mada je ona to pokušavala skriti od svih nas, ali ja sam to znao. Toliko sam bio izgubljen da nisam znao što bih ti umjesto nje kupio za rođendan, posljednji koji je ona doživjela, da sam kupio onaj glupi znojnik za čelo s likom Barbie! Što misliš zašto sam ga uvijek nosio na čelu? Za kaznu samome sebi! I čuo sam kada ste mi se smijale ti i Lilith, ali sam ga namjerno nastavio nositi. Da sam sebe podsjetim na vlastitu glupost. Moj život je završio onda kada je završio i život tvoje majke Lucette. Od tada sam se oslanjao na Lilith i samo plutam kroz ove rijeke života, čekam da potonem do kraja.
Opet, želim biti tu pored vas dvije, znam sve što radite, znam u kakvom okruženju živite. Mi jesmo drugačiji, uf, da samo znaš koliko. To nam je u krvi. Ne kajemo se. A zašto i bi? Tako su živjeli i moji roditelji, a možda i njihovi prije njih. Nama je naš život normalan. Tko može suditi što je ispravno a što nije? Dahna je nekoć bila još veća zabit. Nije bilo životinja, nije bilo mesa. Ljudi su ubijali svako novorođeno koje je bilo bolesno. I jeli su djecu, zamisli to! Tko god bi se razbolio, a da mu nema lijeka – ubili bi ga i pojeli. Druge nije bilo. Mi smo samo nastavili kako su nas naši stari naučili. A onda, tu se bude i drugi nagoni. Prvenstveno uzbuđenje, adrenalin, osjećaji koje smo svatko po svome nahođenju kanalizirali dalje. U svrhe boljeg seksualnog života, umjetnosti, tko zna čega sve ne. Nekada su jeli iz lubanja, jer nisu imali tanjure, ha, možeš li povjerovati u to? Kosti lopatica su bile žlice.
Zato ne brini. Ne dvoji tko si i što si. Kada dođe trenutak znati ćeš, a ja ću te podržati kako god ti odlučiš da će biti. Ne brini ni zbog Lilith. Ona je ratnica, ona lomi kosti, ali isto kao i ja ima razumijevanja. Ona ti može biti uzor, ali i obratno. Ja ću biti u sobi, popravljati ormar dok me ne uhvati umor. Onda idem spavati. Nadam se da ćeš ujutro biti s nama i da ćeš nam reći svoj stav za doručkom.“
Sve što je trebalo biti rečeno bilo je izrečeno, osim jednog: „I, da, Eva, ne zaboravi na jednu vrlo važnu stvar! Volim te kćeri moja.“ Adamo je napustio prostoriju.
Sjedila je iza kuće pored kanti za otpad iščekujući Lilith koja se nedugo zatim pojavila. Lice joj nije odavalo osjećaje. Bila je hladnokrvna kao što to pijavica znade biti. Oči su joj bile krvave, vjeđe na pola spuštene, a napućene usne prilično ispucane. Šuteći je stala pred Evu. Činilo se kako joj ispituje tijelo iznutra, računa na svaki njezin organ kao na zdravu prodaju, na nešto što će steći ukoliko Eva ne dokaže svoju odanost plemenu.
Nelagoda je strujala među njima sve dok se Eva nije ohrabrila: „Zašto me promatraš kao žrtvu? Misliš da ja to ne vidim? Spusti se osam katova niže. Onda još tri kata. Tu ti je podrum. E, a onda si uzmi jebenu lopatu pa kopaj još osamdeset i šest metara dublje! I tu si spusti dupe, legni se, i KREPAJ!!“
„Eva, dosta je sranja. Znam da si uznemirena, da si iznenađena, ali opet ne seri. Znala si za sve što se događa oko tebe, samo nisi bila toliko prisutna i nisi znala sve detalje. Nisam niti ja isprva. Previše toga spoznala sam odjednom, morali su mi objasniti razliku između ljudskog i životinjskog mesa. I ja sam bila ta koja je uporno branila da se tebi prikazuju detalji. Nisi to tada trebala znati. Bojala sam se za tebe, da nećeš razumjeti. Sada smatram da si spremna. Zato se ostavi durenja i kreni sa mnom.“
Oštrina, koju je odala Lilith, samo je pomogla Evi da se opusti. Starija sestra je točno znala što radi.
„Otac je danas razgovarao sa mnom.“
„I?“
„Pojasnio mi je puno toga. Ma, zapravo i nije, ali pročitala sam između redova.“
„I?“
„Bojim se. Spremna sam. Nisam. Jesam. Ne znam. Jebiga!“
Iz ostave se začulo mačje zapomaganje. Lilith je samo otvorila vrata i mače pustila živjeti.
Moguće da je pogriješila u odabiru žrtve. Marea Martelli bješe velika vjernica i još veća paničarka. Čim joj je Lilith ruke vezala za noge (poput američkog goveda na natjecanju kauboja) počela je toliko drhtati da se odmah upišala u gaće. Jecala je poput ježa pod kotačima, tako da je nagradno zaslužila debeli konopac u usta. Žvakala ga je toliko jako da joj je zubna caklina stradala u samo nekoliko sati. Čekala je vezana na podu dnevne sobe u kući mrtvog Caesaria. Prebivala je dovoljno dugo kako bi joj se konopci urezali u tkivo i kako bi polagano počela gubiti osjet u šakama.
„Znam da si nestrpljiva. Stigle smo draga.“ – oglasila se Lilith.
Marea je, čuvši njezin glas, počela drhtati, te još jače zubima glodati konopac.
„Hej, hej, nema panike. Sve će se na kraju dobro završiti. Usta sam ti zatvorila samo zato da ne gubiš glas bez potrebe. Neću ti nauditi, vjeruj mi. Evo, u znak dobre volje izvadit' ću ti to sranje iz usta, a ti naravno moraš obećati da nećeš vikati. Kao u filmovima, ha! Ali, stvarno, ne deri se. Nema smisla. Ovo je samo moja potreba da sestru uvedem u moguće grubosti života. Nisam znala kako to učiniti, pa sam se sjetila ovoga. Ako me razumiješ. Prodala sam ti priču o relikvijama koje sam ti 'htjela' pokloniti, ti si sebi dopustila nesmotrenost i sada je moja nagrada naučiti sestru kako nije mudro vjerovati svakome. Kao što si ti vjerovala meni, slažeš li se?“
I Lilith je doista izvadila konopac iz usta zatočene djevojke. Ova je počela naglo hroptati, kao da nikada ranije nije disala ili gutala.
„Bog će ti oprostiti, hoće, kujo. Zašto si me vezala? Zašto? Bojiš me se?!“ – panično se oglasila Marea.
„Ne bojim te se. Vezala sam te da mi ne pobjegneš, jednostavno. Odvezat' ću te odmah.“
Tako je i bilo. Lilith je uzela maleni nožić pa počela rezati konopce koje je sama pretvorila u čvorove. Marea se počela bacati, te se sve više oslobađati od krute špage. Mahala je rukama i prijetila silom. Lilith se i dalje smiješila, dok je Eva bila u šoku. Ubiti Mareu neće biti lako. I Lilith je to znala. Zato ju je i odabrala.
Kada se Marea u potpunosti oslobodila, te nastavila normalno gutati slinu, skočila je ravno na Lilith. Udarala ju je šakama, vrištala je, psovala. Lilith je pala na pod. Naglo je počela gubiti bitku. Pokušala je dozvati Evu, ali čvrsti stisak gospođice Martelli to nije dopuštao. Gušila se dok Eva još uvijek nije bila sigurna u svoju ulogu. Stajala je poput strvine na zubu debele hijene, sve dok se Lilith nije potpuno ugasila disanjem. Zatim su Evini kotačići započeli radnju. Strah je preskočio ogradu i nestao u postopoljini sa sasvim druge strane svijesti. Milost je sahranila vlastito značenje riječi. Svijeću nije palila, vijenac položila, ali zato je srditost oživjela!
Lilith je ostala ležati na tlu. Eva je skočila, preduhitrivši kuju Martelli u nakani da napadne.
Nije dugo trajalo. Eva je s poda pokupila nožić kojim je Lilith izrezala konopce, pa ga je (tako kratkog i tanašnog) zabila ravno u lijevu nosnicu podivljale Martelli. Bol je bila razorna, pa Marea više nije marila za sadašnjost. Urlici su dodali plus na pobjedu, stoga je Eva nastavila ubadati u istu ranu još nekoliko puta. Kada se nosnica u potpunosti raspala, počela je kopati oči. Bila je brza, žrtva je jedva ispustila uzdah i najednom više nije imala osjet vida. Bacala se po podu držeći dlanove na licu, moleći za milost. Tada je Eva odlučila zadati posljednji udarac, presjeći dotok zraka, zaklati. Nož je ušao u grkljan, pa izašao, opet i opet. Začulo se samo pištanje zraka i krvi koju je Marea gutala kao posljednju okrjepu među živima.
Sve se smirilo naglo kako je i počelo. Eva je zadihano gledala u svoju prvu žrtvu brišući njenu krv sa svoga lica. Drznula se i okusiti ju, uživati u metalnom okusu ljepljive, guste životne tekućine. Osjećala se poput životinje. Potpuno je zaboravila na sestru, divlja strast ju je nadvladala i znala je da više nikada ništa neće biti isto. Sagnula se do lica mrtve Martelli te je pljunula. Podigla je oko s poda, mali suvenir, malenu uspomenu na prvo ubistvo.
Lilith najednom otvori oči. Ustala je, Eva to nije primijetila, samo je začula duboki uzdah i riječi: „Prošla si test.“
Mario Lovreković