Top 10 filmskih preokreta

Brojni su filmovi koji se uspješno poigravaju pažnjom gledaoca, tjerajući ga da se konstantno pita šta će sljedeće da se desi. Pojedini filmovi znaju da odu i korak dalje. Oni uspijevaju da gledaocima koji ne sumnjaju ništa donesu fantastičan preokret u radnji koji potpuno mijenja doživljaj filma i izvrće percepciju onoga što smo do tog momenta gledali. Ova „Top 10“ lista je posvećena upravo takvim ostavenjima, a izabrati samo deset je bio ZAISTA težak zadatak. Svi ovi fimovi imaju jednu zajedničku crtu – uspjeli su da iznenade milione gledalaca svojim uvrnutim, zanimljivim i nadasve neočekivanim obrtima koji ih i čine poznatim. Upozorenje: ovaj tekst je jedan ogroman SPOJLER. Čitajte na sopstvenu odgovornost, i ne zaboravite da ostavite u komentaru sve filmove koje smo propustili.

Peta epizoda planetarno popularne franšize donijela je dosta dinamičnu radnju i nastavila je da razgrađuje omiljene nam junake koji koriste Silu. Ovo ostvarenje Ratova Zvijezda je vjerovatno najpopularniji nastavak sage, a jedan od razloga njegove popularnosti jeste i neočekivani preokret koji je gledaoce ostavio u nevjerici. U finalnoj borbi između Luka i Vadera duboki glas iza crne maske izgovara riječi koje i tridesetak godina kasnije važe za jednu od najpopularnijih filmskih replika. „Ja sam ti otac“, kaže Darth Vader sinu koga je prethodo obogaljio, dodatno produbljujući sjeban porodični odnos, nešto sa čime Ratovi Zvijezda itekako imaju iskustva (Luke i Leia – međugalaktički Lanisteri, namig, namig).

Legenda kaže da je u drevna vremena M. Night Shyamalan znao snimiti i pokoji dobar film. I dok mu neki od nas nikada neće oprostiti sramotu pod nazivom The Last Airbender, većina fanova će priznati da Šesto čulo spada u vrhunac njegovog opusa kao režisera. Triler sa velikim T, ovaj film je držao pažnju maestralnom lakoćom. Dodajte tome i jezivog klinca (a jezivi klinci su uvijek dobra ideja) i dobićete film za pamćenje. Radnja se vrti oko djeteta koji može da vidi mrtvace, zbog čega počinje da radi sa dječijim psihologom koga glumi Bruce Willis. Posle brojnih peripetija, saznajemo da je pomenuti doktor sve vrijeme mrtav. Preokret, možda očekivan za današnje vrijeme, i dalje važi za jedan od najpoznatijih.

Prekršiću prvo pravilo Kluba Boraca na sopstvenu odgovornost. Osnovan kao oblik protesta protiv savremenog društva i normi koje upravljaju svakodnevnim životom, Klub Boraca je za cilj imao izbacivanje negativne energije, usmjeravanje bunta i frustracija u nasilje i tuče upakovane u celofan filozofskog razmatranja života. Glavnu ulogu neimenovanog protagoniste igra Edward Norton. On je običan čovjek, birokrata koji traći život radeći besmislene poslove, zarađujući besmisleni novac kako bi kupio besmislene stvari. Kada jednom prilikom upozna prodavca sapuna Tylera (Brad Pitt) sa kojim se, u spletu čudnih okolnosti zbližava da bi zajedno formirali gorepomenuti Klub Boraca. Kako film odmiče Tylerove ideje postaju radikalnije, što stvara rascjep u odnosu sa našim glavnim junakom. Međutim, pravo iznenađenje nas čeka tek na kraju, kada saznajemo da su Tyler i „neimenovani“ zapravo ista osoba, tačnije – Tyler je podsvjesna projekcija nakupljenog gnijeva.

Hičkok je znao da sagradi atmosferu. Nerjetko njegovi filmovi imaju postepeno nakupljanje tenzije do samog kraja, da bi se u finalnim minutama, često uz preokret, radnja dovela do kulminacije. Psycho je samo jedan od primjera ove uspješne formule. Kada sekretarica ukrade novac i pobjegne u motel skriven u zabiti, upoznaje mladića koji zajedno sa majkom pokušava da Motel Bates održi u životu. Miran i povučen, Norman brzo odaje utisak dragog momka iz komšiluka sa ozbiljnim majčinskim kompleksom. Kada njegova draga majka ubije djevojku, on će pokušati da zataška zločin. Nakon policijske istrage saznaje se da je Normanova majka već dugo mrtva i da on pati od teškog slučaja podijeljene ličnosti. Odlična gluma i transformacija koja ledi krv u žilama dovela su Normana Batesa i na našu listu nekih od najboljih filmskih negativaca.

Orphan je bio još jedan u nizu horor filmova koji su te 2009. nicali zapanjujućom brzinom. Sa klasičnom holivudskom formulom za blokbaster, teško bi se mogao posebno izdvojiti među paradom sličnih filmova. Međutim, mjesto na našoj listi zaslužio je zbog svog krajnje neuobičajenog preokreta. Nakon što porodica usvoji djevojčicu iz Rusije, čudne stvari počninju da se dešavaju – ljudi umiru i tako to. Nakon niza bizarnih događaja saznaje se da je „djevojčica“ od devet godina zapravo mentalno bolesna žena sa hormonskim poremećajem koji joj onemogućava rast. Koristeći svoje stanje, ona započinje niz krvoločnih ubistava sve vrijeme se pretvarajući da je samo obično siroče.

Rijetko je koja filmska franšiza poznata po svojoj krvavosti od Slagalice strave (Saw). Prvi dio je naročito poseban, iz prostog razloga jer je urađen kao nezavisni, niskobudžetni film koji je ubrzo dostigao kultni status. Što zbog interesantnog zapleta sa veoma maštovitim spravama za mučenje, što zbog klaustrofobičnog osjećaja kada se skoro cijela radnja zgura u napušteni WC – prvi dio vam ne daje vremena da predahnete. Nakon dugotrajnog, sado-mazohističkog iskustva tokom kojeg gledalac pokušava da poveže sve dijelove slagalice (no pun intended), ostaje u šoku sa posljednjim kadrovima, jer mrtvac koji je od početka filma ležao na podu odjednom ustaje i skida masku. Sam autor paklene igre je sve vrijeme bio sa svojim žrtvama, potvrđujući teoriju da se ubica drži blizu mjesta zločina.

Svakako je jedan od najpoznatijih filmskih preokreta onaj iz Planete majmuna. Kada grupa astronauta stigne na udaljenu planetu, otkrivaju da je ona naseljena čudnim, majmunolikim stvorenjima intelektualnih sposobnosti identičnim našima. Oni su uspostavili jednostavno društveno uređenje koje imitira ono na poznatoj im Zemlji. Astronauti se ne mogu načuditi novoj planeti koju su otkirli nakon tolikog pređenog puta i stotina godina u hibernaciji. Međutim, u završnim scenama filma postaje jasno da astronauti i nisu toliko daleko otputovali. Čudnovata planeta je zapravo dobra stara Zemlja, čiji je život krenuo drugačijim evolucijskim putem nakon termonuklearnog rata izazvanog od strane, pogađate - ljudi. Kultna slika Kipa slobode koji viri iz pijeska ostaće upamćena kao jedan od najpoznatijih kinematografskih dragulja.

Filmovi o mađioničarima i iluzionistima uvijek moraju da uključuju preokret (Now You See Me ili The Illusionist). Valjda je takva norma, da filmovi sami po sebi postanu iluzija. Prestiž je upravo takvo ostvarenje, neuhvatljiv poput magičnog trika i sa „dva u jedan“ tipom preokreta. Radnja filma je koncentrisana oko dvojice iluzionista sa neprijatnom prošlošću. Njih dvojica su u konstantnoj igri mačke i miša, takmičući se međusobno i pokušavajući da nadmudre jedan drugog. Angier (Hugh Jackman) pokušava da shvati kako Borden (Christian Bale) izvodi poznati trik teleportacije, gdje se prebaci sa jednog kraja teatra na drugi. Posle niza bizarnih događaja koji uključuju i Nikolu Teslu, gledalac ostaje šokiran zbog dva saznanja. Angier je izvodio trik teleportacije upotrebom Tesline mašine za kloniranje, ubijajući sopstvenog klona nakon svakog ponavljanja trika. S druge strane, Borden je imao brata blizanca sa kojim je dijelio život potpuno podređen izvođenju teleportacije. Ponekad je bolje ne saznati šta leži iza iluzije.

Kada glavnu ulogu tumači Leonardo DiCaprio znate da možete očekivati složenu priču i lik koji će istu dočarati u najboljem svjetlu. Zasnovan na istoimenom romanu, ovaj film priča priču o dvojici istražitelja, Teddyju i Chucku koji dolaze na izolovano ostrvo zbog slučaja na kome rade – nestanak pacijentkinje Rachel. I da, čitavo ostrvo je zapravo ludnica. Debeli zidovi starih zdanja kriju brojne tajne, a Teddy će pokušati rasplesti klupko misterije koja uporno pokušava da se izmigolji. Na kraju shvatamo da je Teddy zapravo i sam pacijent kojeg su pokušali „restartovati“ nekonvencionalnim pristupom u liječenju njegove psihoze. On je ubio svoju ženu Rachel nakon što je ona udavila njihovu djecu. Ipak, spoznaja će kratko trajati i Teddy u finalnoj sceni ponovo tone u halucinaciju prijatniju od stvarnosti.

Nema filma do azijskog filma. Japan i Koreja znaju kako se pravi šokantan i napet triler-horor, sa malom (nerijetko malo većom) dozom bizarnosti. Oldoboy nije izuzetak od tog pravila. Napomena: sve osim korejske verzije je smeće. Da, obraćamo se tebi, američki rimejku iz 2013. Radnja filma je zasnovana na istoimenom manga serijalu. Biznismen Oh Dae-su biva kidnapovan nakon noći pijanstva i smješten u izolovanu ćeliju/hotelsku sobu. Preko televizije saznaje da mu je žena ubijena i da je on glavni osumnjičeni, a da su njihovu kćerku usvojili negdje u Švedskoj. 15 godina nakon zatvora budi se na krovu zgrade i dobija poziv od osobe koja ga je prije deceniju i po kidnapovala. U potrazi za razlogom svoje prinudne robije, Oh Dae-su upoznaje sa mladom Mi-Do, i njih dvoje stupaju u „romantični odnos“. Ono što šokira gledaoca jeste finalno saznanje da je Oh Dae-su zapravo otac Mi-Do, koja nikada nije nestala u Švedskoj. Njegov otmičar je zapravo školski drug koga je Oh Dae-su uhvatio na gomili sa sopstvenom sestrom. Oko za oko, incest za incest.

Ingvar L