Već nekoliko godina smo svjedoci opšte pomame za serijama koja se produkcijiskim kućama pokazala kao vrlo isplativ put. Za razliku od filmova, serije publiku duže vremena vežu za ekran, što je i logično, a i dužina trajanja pojedinačne epizode se mnogo promijenila pa su danas sve češće koncipirane po načelu „jedna epizoda – film“, naravno, ulaže se mnogo više novca nego ranije (jedna epizoda „Game of thronesa“ košta čitavih šest miliona dolara) što na kraju rezultira formulom koja donosi ogroman komercijalni uspjeh. Upravo zahvaljujući toj formuli obreli smo se u eri serija, pa imamo čitav niz imena ostvarenja koja prijete da zasijene i sam film („House of cards“, „Fargo“, „Breaking Bad“, „Hannibal“, “Outlander“, „Bloodline“, „Mr. Robot“, „Penny Dreadfull“...) a jedno od imena koje je prošle godine napravilo najveći hajp, je definitivno serija True Detective. Zahvaljujući sjajnoj režiji, briljantnoj glumačkoj postavi (Metju Mekonahi, Vudi Harelson, Mišel Monagan), odličnoj produkciji, muzici Ti Boun Barneta, i priči (koju bi, ruku na srce, možda i mogli da štrikiramo u postavci „već viđeno”) koja je ipak prikazana na vrlo osvežavajuć, neobičan i kvalitetan način serija je doživjela ogroman uspjeh, subjektivno, prva sezona „Pravog detektiva“ se može osloviti jednom od najboljih serija ikad snimljenih.


    Međutim, već nekoliko nedelja nakon završetka prve sezone, najavljen je nastavak, a nakon nekoliko mjeseci i nosioci likova u drugoj sezoni (Vins Von, Kolin Farel, Keli Rajli, Rejčl Mekadams). Javnost je sa nestrpljenjem očekivala novih osam epizoda, a ono što je najveća greška u čitavom tom iščekivanju bilo je unaprijed kompariranje sa prvom sezonom. Da li „True detecitve“ može da ispuni očekivanja?

    Može, ukoliko su ona razumna. Pri tom je jasno da moramo imati u vidu da je čitava serija zamišljena kao antologija, niz potpuno odvojenih i samostalnih sezona, sa novom pričom i novim glumcima svake godine. I ocjenu druge sezone bi trebalo da donesemo imajući u vidu ovu činjenicu. Međutim, jesu li je u vidu imali i autori?

    Neću biti strog, pri prvom pogledu na kadrovska rešenja, atmofesru, priču i ljude odmah ćete biti uvjereni – ovo jeste True Detective. Sjećam se da su ljudi bili sekptični po pitanju glumačke postave, i odmah mogu reći da su glumci svoj posao obavili onako kako je bilo očekivano. Vins Von je do savršenstva iznio ulogu kontroverznog biznismena na životnom raskršću, Kolin Farel je takođe savršeno odglumio korumpiranog detektiva i depresivnog alkoholičara sa roditeljskim problemima, Rejčl Mekadams nešto lošija ali i ona mnogo iznad prosjeka, takođe. Dakle, ako postoji problem, to svakako nisu glumci.

    Muzika? Dugo godina slušam Lenarda Koena, gotovo da nije postojala niti jedna njegova stvar koja mi se ne sviđa, sve dok nisam odslušao „Nevermind“. Dobro, dobro, neću da budem nadžak čeljade, pjesma sa početka odlično iznosi priču koju serija nosi, da budem iskren, izaziva i blago ježenje kod onog „I live among you, well desguised“ dijela, ali sve vrijeme se osjećaju određene previše urbane frekvencije koje mi se jednostavno dobro ne uklapaju uz Koenov vokal, uz to postoje i povremeni uplivi nekog ženskog vokala, fragmenti na arapskom, to ćete čuti samo ako odslušate full verziju na jutjubu. Dakle, iskreno, uvodna stvar mi se toliko i ne sviđa. Međutim, kasnije je sve savršeno komparirano u vidu sjajne kantautorke – Lera Lin u skoro svakoj epizodi ima svojih nekoliko minuta, sjajan vokal, primamljiv gitarski zvuk, sve upakovano u paket iz kojeg možete izvući predivne stvari („My least favorite life“ genijalan soundtrack za određene životne momente), ako već niste, obavezno preslušajte. Dakle, i muzika je na mjestu. 

    Drugi dio serije se odigrava u Los Anđelesu, tačnije u fiktivnom gradiću Vinčiju, sa vrlo malim brojem stanovnika, ali vrlo velikim problemom sa zagađenim vazduhom i kriminalom. Ok, ako serija već mora da bude preseljena iz sela Luzijane u neku urbanu sredinu Vinči je sasvim pristojno rešenje. 

    Kadrovi su sjajni, malo je reći da je pravi užitak posmatrati tmurne i mutne scene iz avionske perspektive koje su nam prikazane u vrlo sporim pokretima kamere. U tom pogledu, druga sezona je zadržala iskonsku prepoznatljivost i šmek koji je Nik Picolato stvorio u prvoj sezoni.

    Dakle, glumci su dobri, muzika relativno dobra, atmofesra koja ispunjava očekivanja, kadriranje na nivou... Šta onda nije u redu?

    Likovi, priča. Jednostavno je osam epizoda premalo da bi svi likovi bili prikazani ponaosob i da bi njihove priče bile ispričane odvojeno. Jednostavno, publika nema vremena da ih upozna i da se navikne na svakog od njih, tokom većeg dijela sezone oni se samo povremeno i susreću, ostatak je prikazivanje njihovih problema sa alkoholom, novčanom krizom, neprihvaćenom seksualnošću, opsesivnom nimfomanijom i slično. Tu je i još jedna stvar, da bi osobine jednog lika bile naglašene skoro pa je neophodno da postoji drugi, njemu suprotan lik (Kao što su u prvoj sezoni detektiv Rast i detektiv Marti, u “Brejking Bedu” Volter Vajt i Džesi, kao što su kod Servantesa Sančo Pansa i Don Kihot, kao što su Dilan i Gručo, Šerlok i dr Votson, Poaro i kapetan Hejstings...) u tom pogledu likovi jednostavno djeluju isprazno, jer su u svojim pričama vukovi samotnjaci. Jedini aspekt u kojem nisu isprazni, je konstantni šapat. Pobogu, zar je u Vinčiju toliko tiho pa ljudi savršeno čuju iako neprestano šapuću jedni drugima? A priča.. Jebiga možda mi je i žao ovo da kažem, nekako obična. Da, “obična” je pravi naziv. Ako izuzmemo vrlo skupu opremu, odličnu produkciju, sjajnu glumačku postavu, dobijemo samo jako lijepo snimljenu, ali ipak običnu policijsku priču, sasvim konvencionalnu krimi dramu, sa jednostavnim rešenjem – na kraju pobjeđuje kriminal. Dakle, prosječna priča o policajcima koji bivaju savladani tokom borbe za pravdu, upakovana u prelijepu glazuru efekata, stila, glumačkih sposobnosti i sjajne produkcije.

    Kao što već rekoh, nije pošteno porediti drugu sa prvom sezonom, druga vuče jednostavno, vrlo drugačiju priču i bazirana je na sasvim drugačijoj filosofiji, svoju kulminaciju dostiže na kraju. Detektiv Velkoro (Kolin Farel) doživljava subinu koja mu je i bila predodređena, Frenk (Vins Von) je borac i bori se do kraja (čuvajte se, opaki spojler) najupečatljivije su scene kad pred smrt bukvalno razgovara sa svojom prošlošću (ocem, suprugom, pa i sa samim sobom),  Pol Vudru (Tejlor Kič) takođe biva poražen, Eni Beziridis (Rejčel Mekadams)  na kraju uspijeva jedina da se iščupa iz memle i zaludnog života u Vinčiju, a sve te scene jasno ukazuju na poruku koja se kao vodeća floskula čitavog serijala nameće od početka – dobijamo svijet koji smo zaslužili.

Ocjena: 7/10.

Stefan Sinanović