Još na „Diabolus in Musica“ se dalo uvidjeti da kada Kerry King sam radi pjesme, albumi Slayera zvuče jednodimenzinalno i suvo. Ovaj najnoviji proizvod upravo tako i zvuči, i dodao bih da je svakako najmanje interesantan od svih Slayer albuma. I dalje je muzika beskompromisna, ubitačna i na njihov način jedinstvena, ali najvećem dijelu pjesama nedostaje onaj jedan element da ih pretvori u apsolutne rušilačke hitove. Da li muzici Slayer nedostaje Jeff Hanneman kao balans Kerry King suvoći i agresiji? Sada je i više nego jasno da je upravo tako. Mada, moram reći da je takođe očigledno da čovjek nastoji da nađe izlaz i da se trudi da svoje nedostatke ispravi. Vidljivo je, tj. čuje se u mnogim pjesmama da nastoji da uvede melodiske elemente koji mu do sada nikada nisu išli na ruku kao Jeff Hannemanu. Pa ne idu mu ni sada, ali se čovjek očigledno trudi. Treba imati snage i volje pa nakon toliko godina, nakon toliko uspjeha, i u njegovim godinama, ponovo počinjati pojedine stvari iz početka, i tu mu skidam kapu. Nema mnogo filozofije. Ovo je beskompromisni Slayer ali u slabijem izdanju.


Moram spomenuti spot za pjesmu „Repentless“ koji pati od prekomjernog nasilja i nema veze sa temom pjesme. Potpuno je idiotski prikazivati svo to nasilje u spotu. Drugo, navodno Gery Holt (osoba koja mjenja Jeffa i glavni je kompozitor benda Exodus) nije učestvovao u pisanju pjesama za „Repentless“ jer „fans aren’t ready for it“ (wikipedia). Apsolutna glupost. Čak je i sam Jeff bio oduševljen idejom da će ga Holt zamjeniti jer su bili dobri prijatelji i ne vidim ko bi bolje mogao da upadne kao koautor (pogotovo znajući impozantnu bogatu karijeru čovjeka). Eto, ostaje nam da vidimo kako će se situacija razvijati vremenom, a „Repentless“ je tu da donekle premosti taj period čekanja.

Nikola Franquelli