Trainspotting - crni humor ljudskih sudbina i najgori škotski wc
Helly Cherry
Trejnspoting, definicija br. 1: čin ubrizgavanja heroina
Trejnspoting, definicija br. 2: hobi ili aktivnost koja nema definisan, shvatljiv i svrsishodan cilj.
Drago mi je da je trend filmskih „nastavaka“ obuhvatio i jedan od najboljih filmova sa kraja prošlog vijeka. Vijest da Trejnspoting dobija drugi dio priče obradovala je brojne fanove filma koji su ovaj, prema gledaocima najbolji škotski film svih vremena, davno gledali i u njemu uživali. Film je sa lakoćom osvajao publiku, stičući kulti status bez neke velike drame oko toga; jednostavno se uvukao pod kožu ljudi bez previše truda, a čini mi se, što je više vremena prolazilo publika ga je više voljela, citirala i ponovo mu se vraćala. To se može reći za mali broj filmova. Slobodno mogu konstatovati da je Trejnspoting (unaprijed se izvinjavam zbog očajno predvidljivog poređenja) zarazan poput droge koja vas baca na rolerkoster emocija u čijem se vrtlogu odvija, na kraju svih krajeva, jedna iskrena priča o ljudskim sudbinama.
Snimljen po istoimenom romanu Irvina Velša, Trejnspoting nam slika živote omladine Edinburga čiji su dani uglavnom ispunjeni heroinom i zavisnošću od istog, ali ako ste očekivali još jednu u nizu dramu o zavisnosti, njenim posljedicama i povratku na pravi put – prevarili ste se. Ta fabula je rezervisana za Sandru Bulok u 28 dana. Trejnspoting je zavisnost posmatrana kroz oči zavisnika, društvenog otpadnika koji se ne uklapa, koji u jednom momentu postaje svjestan opasnosti svoje situacije, a već u drugom traži upaljač da zagrije kašiku i napravi fiks. On će pokušati da se skine samo da bi naredna doza bila jača i potpunija. Zašto? Zato što je jedan trenutak te savršene sreće tako jebeno dobar, tako svemoguć da učini svakodnevnicu i teret koji ona nosi dalekom, toliko udaljenom da postaje samo tačka u nepreglednom okeanu zadovoljstva. Jedan minut tog osjećanja je dovoljan da se ostalih 1439 u danu posveti samo tom jednom cilju, toj jednoj potjeri za srećom u špricu.
Renton posmatra svijet oko sebe, društvo okorjelo u licemjerju i normama prihvatljivog ponašanja koje, kada jednom istupite iz njihovih granica, gube svaki smisao. On sam kaže: „Izaberi život. Izaberi posao. Izaberi karijeru. Izaberi porodicu. Izaberi jebeni veliki televizor, izaberi mašine za pranje, auta, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberi dobro zdravlje, nizak holesterol, zubno osiguranje [...] Ali zašto bih želio te stvari? Ja biram da ne izaberem život. Ja biram nešto drugo. A razlog? Nema razloga. Šta će vam razlozi kada imate heroin?“. Sve ove, prema Rentonu trivijalne razloge, zavisnik zamjenjuje jednim jedinstvenim, a svako djelovanje, svaki dah, svaki pokret mišića i napor misli usmjeren je ka cilju na kome ga čeka taj izvor savršenog zadovoljstva. Taj cilj je vrijedan svega, čak i smrti ili još gore – zaranjanja u dubine najgoreg wc-a u Škotskoj!
Kraj filma je svakako otvoren – Renton prevari Begbija, Sik Boja i Spada, otima zajednički zarađenih 16.000 funti (2.000 ostavlja Spadu) i bježi, ostavljajući tako mnogo prostora za nastavak priče. U pisanoj formi, Trejnspoting je dobio nastavak u vidu romana Porno, obavjenog 2002. godine, 9 godina nakon prvog dijela a 6 nakon premijere filma. Sam Porno će biti osnovni materijal za nastavak i filmske priče - deset godina nakon događaja iz Trejnspotinga ponovo srećemo istu ekipu u novom, pornografskom ruhu. Sik Boj se sada baca u snimanje pornića, Renton se otarasio kokaina i suvlasnik je uspiješnog kluba u Amsterdamu, sociopata Begbi izlazi iz zatvora i traži osvetu, a Spad pokušava da se oslobodi zavisnosti i ponovo započne normalan život sa Alison (onom koja je u Trejspotingu bila sa Sik Bojem). Porno je, prema mnogim Velšovim fanovima, suvišan roman koji bezuspiješno pokušava da nastavi započetu priču. Iako lično nisam čitao knjige, mislim da Trejnspoting definitvno zaslužuje nastavak. Jednostavno, ostavljeno je toliko prostora i nerješenih pitanja, bezbroj mogućnosti koje čekaju epilog.
Ljepota Trejnspotinga je u njegovoj originalnosti, crnohumorskoj brutalnosti u slikanju zavisnosti, kao i u fantastičnom prikazu kontrasta između pojedinih likova i sredine u kojoj se odvijaju priče njihovih sudbina. Ovaj film ne drži pridike, ne gleda sa visine na zavisnost i zavinsike niti očajnički želi da ih ispravi, promijeni i uklopi u društvo. Ovo nije Rekvijem za snove u kome posmatramo likove koji tonu sve dublje i dublje, a mi padamo u depresiju zajedno sa njima pa poslije tri dana dolazimo sebi. Trejnspoting, iako na sebi svojstven, suptilan način kritikuje narkomaniju, on podjednako kritički posmatra i ostatak društva, onaj njegov „normalni“ dio, društveno prihvatljiv ali ništa manje destruktivan. Gledalac spoznaje da je kompletna ljudska priroda zasnovana na nekom obliku zavisnosti i neutaživim željama da, postižući kratak nalet zadovoljsta, zaborave probleme koji sežu u najdublje ponore njihove duše. Nadam se da će nastavak, koji je najavljen za 2016. i koji je u najavi već tri godine, uspjeti bar približno ispuniti očekivanja i obradovati fanove koji su uz likove već skoro 20 godina. Biće interesantno ponovo gledati momke i djevojke, stara lica u novom okruženju koja će opet nasmijati gledaoca, ali ga nakon toga natjerati da dugo razmišlja o svijetu oko sebe i svim njegovim bizarnostima. Ja sam optimističan i jedva čekam da vidim šta nas to sljedeće godine čeka!
Ingvar L
Trejnspoting, definicija br. 2: hobi ili aktivnost koja nema definisan, shvatljiv i svrsishodan cilj.
Drago mi je da je trend filmskih „nastavaka“ obuhvatio i jedan od najboljih filmova sa kraja prošlog vijeka. Vijest da Trejnspoting dobija drugi dio priče obradovala je brojne fanove filma koji su ovaj, prema gledaocima najbolji škotski film svih vremena, davno gledali i u njemu uživali. Film je sa lakoćom osvajao publiku, stičući kulti status bez neke velike drame oko toga; jednostavno se uvukao pod kožu ljudi bez previše truda, a čini mi se, što je više vremena prolazilo publika ga je više voljela, citirala i ponovo mu se vraćala. To se može reći za mali broj filmova. Slobodno mogu konstatovati da je Trejnspoting (unaprijed se izvinjavam zbog očajno predvidljivog poređenja) zarazan poput droge koja vas baca na rolerkoster emocija u čijem se vrtlogu odvija, na kraju svih krajeva, jedna iskrena priča o ljudskim sudbinama.
Snimljen po istoimenom romanu Irvina Velša, Trejnspoting nam slika živote omladine Edinburga čiji su dani uglavnom ispunjeni heroinom i zavisnošću od istog, ali ako ste očekivali još jednu u nizu dramu o zavisnosti, njenim posljedicama i povratku na pravi put – prevarili ste se. Ta fabula je rezervisana za Sandru Bulok u 28 dana. Trejnspoting je zavisnost posmatrana kroz oči zavisnika, društvenog otpadnika koji se ne uklapa, koji u jednom momentu postaje svjestan opasnosti svoje situacije, a već u drugom traži upaljač da zagrije kašiku i napravi fiks. On će pokušati da se skine samo da bi naredna doza bila jača i potpunija. Zašto? Zato što je jedan trenutak te savršene sreće tako jebeno dobar, tako svemoguć da učini svakodnevnicu i teret koji ona nosi dalekom, toliko udaljenom da postaje samo tačka u nepreglednom okeanu zadovoljstva. Jedan minut tog osjećanja je dovoljan da se ostalih 1439 u danu posveti samo tom jednom cilju, toj jednoj potjeri za srećom u špricu.
Renton posmatra svijet oko sebe, društvo okorjelo u licemjerju i normama prihvatljivog ponašanja koje, kada jednom istupite iz njihovih granica, gube svaki smisao. On sam kaže: „Izaberi život. Izaberi posao. Izaberi karijeru. Izaberi porodicu. Izaberi jebeni veliki televizor, izaberi mašine za pranje, auta, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberi dobro zdravlje, nizak holesterol, zubno osiguranje [...] Ali zašto bih želio te stvari? Ja biram da ne izaberem život. Ja biram nešto drugo. A razlog? Nema razloga. Šta će vam razlozi kada imate heroin?“. Sve ove, prema Rentonu trivijalne razloge, zavisnik zamjenjuje jednim jedinstvenim, a svako djelovanje, svaki dah, svaki pokret mišića i napor misli usmjeren je ka cilju na kome ga čeka taj izvor savršenog zadovoljstva. Taj cilj je vrijedan svega, čak i smrti ili još gore – zaranjanja u dubine najgoreg wc-a u Škotskoj!
Kraj filma je svakako otvoren – Renton prevari Begbija, Sik Boja i Spada, otima zajednički zarađenih 16.000 funti (2.000 ostavlja Spadu) i bježi, ostavljajući tako mnogo prostora za nastavak priče. U pisanoj formi, Trejnspoting je dobio nastavak u vidu romana Porno, obavjenog 2002. godine, 9 godina nakon prvog dijela a 6 nakon premijere filma. Sam Porno će biti osnovni materijal za nastavak i filmske priče - deset godina nakon događaja iz Trejnspotinga ponovo srećemo istu ekipu u novom, pornografskom ruhu. Sik Boj se sada baca u snimanje pornića, Renton se otarasio kokaina i suvlasnik je uspiješnog kluba u Amsterdamu, sociopata Begbi izlazi iz zatvora i traži osvetu, a Spad pokušava da se oslobodi zavisnosti i ponovo započne normalan život sa Alison (onom koja je u Trejspotingu bila sa Sik Bojem). Porno je, prema mnogim Velšovim fanovima, suvišan roman koji bezuspiješno pokušava da nastavi započetu priču. Iako lično nisam čitao knjige, mislim da Trejnspoting definitvno zaslužuje nastavak. Jednostavno, ostavljeno je toliko prostora i nerješenih pitanja, bezbroj mogućnosti koje čekaju epilog.
Ljepota Trejnspotinga je u njegovoj originalnosti, crnohumorskoj brutalnosti u slikanju zavisnosti, kao i u fantastičnom prikazu kontrasta između pojedinih likova i sredine u kojoj se odvijaju priče njihovih sudbina. Ovaj film ne drži pridike, ne gleda sa visine na zavisnost i zavinsike niti očajnički želi da ih ispravi, promijeni i uklopi u društvo. Ovo nije Rekvijem za snove u kome posmatramo likove koji tonu sve dublje i dublje, a mi padamo u depresiju zajedno sa njima pa poslije tri dana dolazimo sebi. Trejnspoting, iako na sebi svojstven, suptilan način kritikuje narkomaniju, on podjednako kritički posmatra i ostatak društva, onaj njegov „normalni“ dio, društveno prihvatljiv ali ništa manje destruktivan. Gledalac spoznaje da je kompletna ljudska priroda zasnovana na nekom obliku zavisnosti i neutaživim željama da, postižući kratak nalet zadovoljsta, zaborave probleme koji sežu u najdublje ponore njihove duše. Nadam se da će nastavak, koji je najavljen za 2016. i koji je u najavi već tri godine, uspjeti bar približno ispuniti očekivanja i obradovati fanove koji su uz likove već skoro 20 godina. Biće interesantno ponovo gledati momke i djevojke, stara lica u novom okruženju koja će opet nasmijati gledaoca, ali ga nakon toga natjerati da dugo razmišlja o svijetu oko sebe i svim njegovim bizarnostima. Ja sam optimističan i jedva čekam da vidim šta nas to sljedeće godine čeka!
Ingvar L