Ned O'Millick: Ovo je moj artikulirani fuck off sistemu u srednjim tridesetima
Helly Cherry
Iza pseudonima Ned O'Millick "krije" se Nenad Milić, frontmen Tito's Bojsa hrvatskog pank benda. Pored svog solo projekta o kome ćemo najviše govoriti, Nenad je pokrenuo akciju objavljivanja tribjut albuma posvećenog Tusti i Kud Idijotima. Neno je bio raspoložen za priču te ćemo ovde stati i dati njemu reč.
HC: Poznat si po svom matičnom bendu Tito’s Bojs koji je dugo na sceni. Pre godinu ipo dana ste objavili poslednji album “Schpitzöck!”. Šta je trenutno sa bojsima, kakav je status?
NM: Status je online, zelena lampica na facebooku, tako se čujemo. Ja sam trenutno na radu u Švabiji kao tonac, gitarist Percho treba dobiti dijete, novi basist i stari drugar Marko svira u par ozbiljnih projekata, predaje na školi i radi sa mnom online na ovom projektu i na tribute-u posvećenom Kud Idijotima, bubnjar Robi svira isto povremeno, vodi SAE Institut u Ljubljani, snimao mi je tamo Lačnog Franza i Pankrte za tribute, evo i mi smo isto snimali stvar za tribute - “Sjaj”. Naš prvi novi materijal otkad je izašao album. Radimo zajedno na tim nekim muzičkim projektima i to mi se jako sviđa, nismo samo bend koji se popne na binu i drlja po repertoaru, to je sad postao samo dio cijele šire priče oko tito’s bojsa. Planiram uskoro početi i raditi skice za novi album bojsa. Sad smo tri tonca u bendu, nešto ćemo smislit da bude drugačije i otkačeno, nešto ćemo odvaljeno iskemijat.
HC: Kada i zašto se rađa ideja i želja za solo projektom pod imenom Ned O’Millick? Šta je ono što u ovom solo projektu dobijaš, a nema u tito’s bojs-ima?
NM: Pa Ned O‘Millick je anagram koji mi je dao jedan glumac iz Seattla za vrijeme mog boravka u Vancouveru. Rekao je da izgledam više irski a manje slavenski sa tim spičkanim nosom i kariranom košuljom i pošto sam sad u umjetničkom gradu moram si naći pseudonim kao svaki umjetnik ako želim funkcionirati, jer Kanađanima je teško izgovarati naše slavenske pizdarije a i koji poznati muzičar se zove Nenad u Americi. Lik je bio slikovit, bili smo u sličnim govnima, ja u potrazi za boljim životom i dekintiran a on razapet između propalog braka, alkoholizma i neostvarene karijere.. Barney se zvao, ličio je na američkog mutanta Rade Šerbedžije u mlađim danima i Williama Hurta. Pokazao mi je portfolio... glumio je u par poznatih filmova, čuo sam da je na kraju završio u Iranu kao glumac. Poslušao je moj savjet kako da spasi karijeru u smislu da igra karakterne uloge tamo gdje je egzotičan i gdje su takvi u deficitu... Ne može nikako jedan Kinez ili Iranac igrat agenta FBI u njihovim produkcijama, jedna američka trećerazredna kopija Williama Hurta to može, na kraju je tako i bilo.. Eto njemu u čast sam zadržao taj pseudonim.
Što se tiče samog projekta počeo je spontano, imao sam te neke pjesme koje sam snimio kad sam se počeo intenzivno baviti snimanjem u studiju i produkcijom, bili su to neki demosi iz sobe sa programiranim bubnjem i zvečavim akustarama, pa onda snimke sa pravim bubnjarem, pa gosti i tako je krenulo ići u širinu, htio sam solo album, ali sam na kraju odlučio da je to dosadno, crpi puno energije a i nisam ja Mick Jagger. Sad to radim u hodu pa sve nekako cijelo vrijeme ima svježinu, stalno se nešto događa.
Za razliku od tito’s-a koji funkcioniraju potpuno na prinicipu demokracije i sve se zajedno odlučuje glasanjem ovdje ja odlučujem u kojem smjeru će ići cijela priča, mada svaki gost ima potpunu slobodu da napravi šta hoće u kontekstu pjesme, priče, slike i videa.
HC: Projekat je neobičan za naše prostore. Moglo bi se reći da je u pitanju široka priča, jer svaki singl je zapravo „paket“ kako ih ti zoveš, paket koji obuhvata pored pesme koje stvaraš sa gostima, i tekstove, eseje, crteže, spot…
NM: Pa i nije nešto neobičan u smislu multimedijalnog formata, radili su to neki već. Možda je neobičan za naš noviji underground gdje se bendovi i songwriteri bore da jedva skrpaju par pjesama u suvislu cijelinu nekog EP-ija i da to onda drlje od sela do sela. Nema ništa u tome loše, ali kod puno njih na tome i ostane. Ne uspiju se razviti kao umjetnici jer baš upadnu u tu klopku, tržište zahtjeva od njih određene normative a ne da im da se plasiraju na isto i onda tu pukne sve.
Ja to nazivam paketima jer me podsjeća na humanitarne pakete gdje imaš sve potrebno da bi izgurao mjesec dana. Tako i ovo, dostavljam ljudima te humanitarne pakete za spas planete, čak se i rimuje... eto novi refren... tako to nekako ide, paketi za spas duše… uglavnom, počeo sam utilitaristički razmišljat i tako mogu konstantno štancat.. tu gosti unesu onda dinamiku pa sve zvuči raznoliko, interesanto i svježe. Ljut sam jebiga na sve, promatram kako se vrti planet na krivu stranu, gdje sve to vodi… sva ta gmo sranja, banke, ratovi, zatupljivanje preko TVa i ne mogu prihvatiti tu prljavu igru, što sam stariji to sam bjesniji. Zato sam sam odlučio da stvorim svoj svijet, gdje vrijede neka druga pravila. Ljubav, ekologija, zajedništvo. Maksimalno olakšavam svakom gostu da se izrazi u onome u čemu je najbolji, a sa druge strane interesantno mi je na kraju vidjeti kako unutar jedne pjesme dišu svi ti ljudi skupa, poznati i nepoznati, amateri i profesionalci. Imam puno prijatelja, hoću da se svi skupa upoznaju preko ove platforme, dalje surađuju i druže se - global a go-go.
HC: Do sada su se pojavila dva „paketa“. Približi nam malo obe priče.
NM: Prva je pjesma autobiografska, tematika je teška a opet se svatko može prepoznati, detalj u pjesmi je i ta jedna kafana u Karlovcu koju je držala moja mama po pola sa Dacom iz legendarnog karlovačkog benda Lorelei. Svi su tu visili, Sale iz Psihomodo Popa je maltene živio u biritiji. Pa onda Vlado i Alen iz Goblina, inače rođeni Karlovčani... tad su svirali sa Dacom u Lorelei. Počeo je rat i sve se sjebalo. Selio sam se 32 puta, još su mi stvari po kutijama i živim ko cigo, 25 godina nakon rata. Sve je to otišlo u pičku materinu, eto sto godina kasnije preko fejsa sam se povezao sa Alenom iz Goblina i on je odsvirao el. gitaru na toj pjesmi, zatvorili smo krug. Radimo taj tribute Kud Idijotima. Osjećam neku pozitivnu energiju, nakon dugo vremena osjećam opet neko zajedništvo. Našao sam se tu negdje, nešto ima u tome svemu, idemo dalje svi skupa. Živi smo, relativno zdravi. Tu je i bivši cimer na usnoj harmonici, Slovenac. Upoznao ga za vrijeme školovanja za tonca pa sam ga odvukao u studio... Nikad nije nastupao niti snimao a eto sad se našao u društvu najboljih, uz Alena i Kikija Terzića, također mog dobrog drugara i vrsnog klavijaturiste. Jako je ponosan na tu svoju odsviranu orglicu kako bi rekli Slovenci. Priču sam ja napisao da razbijem led a sliku je radio nijemac Chris Killerartworx sa kojim sam još počeo suradnju dok sam bio u Kanadi, na prijedlog jednog prijatelja. On je inače radio omot zadnje ploče tito’s bojsa. Video instalaciju je radio jedan jako pristojan, skroman i normalan čovjek iz Pule, inače veliki potencijal se skriva u momku a i nije od jučer, odradio je odličan posao. Danilo Lola Ilić mu je ime, radio je i na nekim drugim spotovima, Goribor itd.
Na drugoj pjesmi je gost legendarni Mike Watt, upoznali smo se u Ljubljani za vrijeme svirke i odmah pokopčali. On je isto šljaker, utilitarist i proleter. Pjesma je nastala spontano a kad sam ju usnimio poslao sam mu, on je odradio bas i to je to, tako počinju prijateljstva i ostaju kroz rad, jebeš kafanice u leru... nitko od toga nije postao pametniji, priču je napisao Miki iz Sixpacka a sliku odradio Leo iz Goblina, odlično su se obe stvari uklopile u zen koncept teksta pjesme i Mikeovog “we jam econo” principa. Video instalaciju će radit legendarni Mario Kovač iz Zagreba, njegov format potpuno - stari iskusni multimedijalac.
NM: Status je online, zelena lampica na facebooku, tako se čujemo. Ja sam trenutno na radu u Švabiji kao tonac, gitarist Percho treba dobiti dijete, novi basist i stari drugar Marko svira u par ozbiljnih projekata, predaje na školi i radi sa mnom online na ovom projektu i na tribute-u posvećenom Kud Idijotima, bubnjar Robi svira isto povremeno, vodi SAE Institut u Ljubljani, snimao mi je tamo Lačnog Franza i Pankrte za tribute, evo i mi smo isto snimali stvar za tribute - “Sjaj”. Naš prvi novi materijal otkad je izašao album. Radimo zajedno na tim nekim muzičkim projektima i to mi se jako sviđa, nismo samo bend koji se popne na binu i drlja po repertoaru, to je sad postao samo dio cijele šire priče oko tito’s bojsa. Planiram uskoro početi i raditi skice za novi album bojsa. Sad smo tri tonca u bendu, nešto ćemo smislit da bude drugačije i otkačeno, nešto ćemo odvaljeno iskemijat.
HC: Kada i zašto se rađa ideja i želja za solo projektom pod imenom Ned O’Millick? Šta je ono što u ovom solo projektu dobijaš, a nema u tito’s bojs-ima?
NM: Pa Ned O‘Millick je anagram koji mi je dao jedan glumac iz Seattla za vrijeme mog boravka u Vancouveru. Rekao je da izgledam više irski a manje slavenski sa tim spičkanim nosom i kariranom košuljom i pošto sam sad u umjetničkom gradu moram si naći pseudonim kao svaki umjetnik ako želim funkcionirati, jer Kanađanima je teško izgovarati naše slavenske pizdarije a i koji poznati muzičar se zove Nenad u Americi. Lik je bio slikovit, bili smo u sličnim govnima, ja u potrazi za boljim životom i dekintiran a on razapet između propalog braka, alkoholizma i neostvarene karijere.. Barney se zvao, ličio je na američkog mutanta Rade Šerbedžije u mlađim danima i Williama Hurta. Pokazao mi je portfolio... glumio je u par poznatih filmova, čuo sam da je na kraju završio u Iranu kao glumac. Poslušao je moj savjet kako da spasi karijeru u smislu da igra karakterne uloge tamo gdje je egzotičan i gdje su takvi u deficitu... Ne može nikako jedan Kinez ili Iranac igrat agenta FBI u njihovim produkcijama, jedna američka trećerazredna kopija Williama Hurta to može, na kraju je tako i bilo.. Eto njemu u čast sam zadržao taj pseudonim.
Što se tiče samog projekta počeo je spontano, imao sam te neke pjesme koje sam snimio kad sam se počeo intenzivno baviti snimanjem u studiju i produkcijom, bili su to neki demosi iz sobe sa programiranim bubnjem i zvečavim akustarama, pa onda snimke sa pravim bubnjarem, pa gosti i tako je krenulo ići u širinu, htio sam solo album, ali sam na kraju odlučio da je to dosadno, crpi puno energije a i nisam ja Mick Jagger. Sad to radim u hodu pa sve nekako cijelo vrijeme ima svježinu, stalno se nešto događa.
Za razliku od tito’s-a koji funkcioniraju potpuno na prinicipu demokracije i sve se zajedno odlučuje glasanjem ovdje ja odlučujem u kojem smjeru će ići cijela priča, mada svaki gost ima potpunu slobodu da napravi šta hoće u kontekstu pjesme, priče, slike i videa.
HC: Projekat je neobičan za naše prostore. Moglo bi se reći da je u pitanju široka priča, jer svaki singl je zapravo „paket“ kako ih ti zoveš, paket koji obuhvata pored pesme koje stvaraš sa gostima, i tekstove, eseje, crteže, spot…
NM: Pa i nije nešto neobičan u smislu multimedijalnog formata, radili su to neki već. Možda je neobičan za naš noviji underground gdje se bendovi i songwriteri bore da jedva skrpaju par pjesama u suvislu cijelinu nekog EP-ija i da to onda drlje od sela do sela. Nema ništa u tome loše, ali kod puno njih na tome i ostane. Ne uspiju se razviti kao umjetnici jer baš upadnu u tu klopku, tržište zahtjeva od njih određene normative a ne da im da se plasiraju na isto i onda tu pukne sve.
Ja to nazivam paketima jer me podsjeća na humanitarne pakete gdje imaš sve potrebno da bi izgurao mjesec dana. Tako i ovo, dostavljam ljudima te humanitarne pakete za spas planete, čak se i rimuje... eto novi refren... tako to nekako ide, paketi za spas duše… uglavnom, počeo sam utilitaristički razmišljat i tako mogu konstantno štancat.. tu gosti unesu onda dinamiku pa sve zvuči raznoliko, interesanto i svježe. Ljut sam jebiga na sve, promatram kako se vrti planet na krivu stranu, gdje sve to vodi… sva ta gmo sranja, banke, ratovi, zatupljivanje preko TVa i ne mogu prihvatiti tu prljavu igru, što sam stariji to sam bjesniji. Zato sam sam odlučio da stvorim svoj svijet, gdje vrijede neka druga pravila. Ljubav, ekologija, zajedništvo. Maksimalno olakšavam svakom gostu da se izrazi u onome u čemu je najbolji, a sa druge strane interesantno mi je na kraju vidjeti kako unutar jedne pjesme dišu svi ti ljudi skupa, poznati i nepoznati, amateri i profesionalci. Imam puno prijatelja, hoću da se svi skupa upoznaju preko ove platforme, dalje surađuju i druže se - global a go-go.
HC: Do sada su se pojavila dva „paketa“. Približi nam malo obe priče.
NM: Prva je pjesma autobiografska, tematika je teška a opet se svatko može prepoznati, detalj u pjesmi je i ta jedna kafana u Karlovcu koju je držala moja mama po pola sa Dacom iz legendarnog karlovačkog benda Lorelei. Svi su tu visili, Sale iz Psihomodo Popa je maltene živio u biritiji. Pa onda Vlado i Alen iz Goblina, inače rođeni Karlovčani... tad su svirali sa Dacom u Lorelei. Počeo je rat i sve se sjebalo. Selio sam se 32 puta, još su mi stvari po kutijama i živim ko cigo, 25 godina nakon rata. Sve je to otišlo u pičku materinu, eto sto godina kasnije preko fejsa sam se povezao sa Alenom iz Goblina i on je odsvirao el. gitaru na toj pjesmi, zatvorili smo krug. Radimo taj tribute Kud Idijotima. Osjećam neku pozitivnu energiju, nakon dugo vremena osjećam opet neko zajedništvo. Našao sam se tu negdje, nešto ima u tome svemu, idemo dalje svi skupa. Živi smo, relativno zdravi. Tu je i bivši cimer na usnoj harmonici, Slovenac. Upoznao ga za vrijeme školovanja za tonca pa sam ga odvukao u studio... Nikad nije nastupao niti snimao a eto sad se našao u društvu najboljih, uz Alena i Kikija Terzića, također mog dobrog drugara i vrsnog klavijaturiste. Jako je ponosan na tu svoju odsviranu orglicu kako bi rekli Slovenci. Priču sam ja napisao da razbijem led a sliku je radio nijemac Chris Killerartworx sa kojim sam još počeo suradnju dok sam bio u Kanadi, na prijedlog jednog prijatelja. On je inače radio omot zadnje ploče tito’s bojsa. Video instalaciju je radio jedan jako pristojan, skroman i normalan čovjek iz Pule, inače veliki potencijal se skriva u momku a i nije od jučer, odradio je odličan posao. Danilo Lola Ilić mu je ime, radio je i na nekim drugim spotovima, Goribor itd.
Na drugoj pjesmi je gost legendarni Mike Watt, upoznali smo se u Ljubljani za vrijeme svirke i odmah pokopčali. On je isto šljaker, utilitarist i proleter. Pjesma je nastala spontano a kad sam ju usnimio poslao sam mu, on je odradio bas i to je to, tako počinju prijateljstva i ostaju kroz rad, jebeš kafanice u leru... nitko od toga nije postao pametniji, priču je napisao Miki iz Sixpacka a sliku odradio Leo iz Goblina, odlično su se obe stvari uklopile u zen koncept teksta pjesme i Mikeovog “we jam econo” principa. Video instalaciju će radit legendarni Mario Kovač iz Zagreba, njegov format potpuno - stari iskusni multimedijalac.
HC: Ko je do sada sve gostovao na ovom projektu?
NM: Puno ljudi je gostovalo, a ključan čovjek u cijeloj priči je Marko Kalčić, moj veliki drugar, tonac, muzičar, alkemičar, novi basist u tito’s-ima i basist u još milijun drugih projekata i bendova. On je odsvirao bas na skoro svim pjesmama i miksa cijelu priču. Tu je i Zoran Bjelopetrović, čovjek velikog srca, pjevač i moj stari drugar, uvijek je tu kad treba. Malo je takvih ljudi danas. Ali u globalu sve su ovo ljudine na projektu. Od poznatih tu su Alen Jovanović, legendarni Jura Geci, Kristijan Terzić, Mike Watt, Mensi iz Angelic Upstartsa, Robi Bulešić iz tito’s-a na bubnju, Sandi Brajnović iz the Bills također na bubnju, Michael Rufolo, Jim Galakti, Alen Bernobić iz Barbara, Eligio Bosazzi, ima još iznenađenja.. neću sve otkriti.. ko su ti svi ljudi, pa neke od njih oni upućeniji čitatelji poznaju a one koje ne znaju neka izguglaju..
HC: Kako biraš goste, šta je ono što bi oni trebalo da poseduju?
NM: Gosti su ljudi koji su moji prijatelji, ili oni koji su se jednostavno prošetali kroz moj život ušli i ostali, ili opet neki moji idoli ili meni bitni umjetnici. Naravno moraju posjedovati vrline koje čovjeka čine čovjekom. Čast, poštenje, blagost, bunt, čisto srce, zrno soli u glavi, itd.. Vidjet ćemo kuda će otići cijela ta priča, tko zna tko će tu sve još nešto doprinijeti. Pisce, slikare i filmaše tražim u hodu, pratim zbivanja, gledam šta mi je interesantno pa onda reagiram.
HC: Nesumnjivo je da je svaki gost doneo nešto svoje. Zanima me, koliko si zbog toga odstupio od možda neke prvobitne ideje za neku pesmu, koncept i slično?
NM: Nisam puno, kad gost dobije pjesmu tu su već snimljeni bubnjevi, akustične gitare i vokal, pa unutar toga rade. Tonac sam i muzičar, uvijek mogu nešto ponovo usnimit, prilagoditi tako da nema problema. Jedino ako radim sa nekim gostom i na aranžmanu onda tu ima prostora za transformacije, tako radim na ovim novijima, dajem i gostima udio u aranžmanu. Također inzistiram na prvoj ideji, nema poliranja, pimplanja i usviravanja, ono što ti dođe kao prva ideja to ostaje i to onda usnimimo u par take-ova i to je to. Idem na impuls, tako zadržavam svježinu i sve skupa zvuči organski kao da smo skupa svirali session - to je jedan primitivan trik koji služi svrsi, naravno sound isto ne poliramo previše, točno onoliko koliko treba. To je isto filozofija cijele priče, sve organski, prirodno, što manje aditiva a što više karaktera. Ispolirane snimke su isto kao i fast food hrana, ukusno je i fino izgleda, ali ti poslije smrdi govno danima i sa vremenom dobiješ rak ako pretjerano konzumiraš. Jebeš to sve skupa. Ovo je moja priča, ne borim se na tržištu tako da mi puca kita za poremećeni industrijski standard, ja radim u svom svijetu što ja hoću. Ovo je moj artikulirani fuck off sistemu u srednjim tridesetima i hvala svim drugarima koji skupa sa mnom pokazuju srednji prst.
HC: Da li imaš neki plan, koliko „paketa“ bi trebalo da se pojavi? Da li uopšte postoji neko ograničenje, neki koncept, nešto što će zaokružiti čitavu priču?
NM: Radit ću dok ne popizdim skroz i ne odjebem u neku pećinu ili na planinu. Za sad imam deset pjesama snimljenih, radim paralelno na još par i već dogovaram neke nove suradnje, pa ću vidjeti dokle me nosi.. ako prođe par mjeseci bez da sam nešto snimio ili se angažirao, to je znak da je ciklus završen, izvor presušio i vrijeme da se okrene novi list, da li ću onda sve skupa masterirati i objaviti na ploči, možda, vjerovatno. Jebiga, meni je isto izazov, ne znam gdje će skupa otići cijela priča i koliko će trajati a to je dobro jer je samim time napeto i interesantno. Uglavnom objavljujem online pod hashtagovima #dop #revolucija #suicid #terorizam…tako bi i vjerovatno nazvao taj album, baš sa tim hashtagovima... to je to.
HC: Na kraju, pošto si inicijator tribjut albuma Tusti i Kud Idijotima, ne bih da propustim priliku da nam kažeš nešto više o tome dokle se stiglo. Koliko je za sada snimljneno pesama, da li ima nekih promena, i kada bi se taj album mogao pojaviti u javnosti?
NM: Tribute napreduje izvrsno, ima tu puno ludih stvari. Npr. da su nakon toliko godina Pankrti nešto novo usnimili pod tim imenom i to baš za tribute, velika stvar! Pa onda veličanstven odaziv bendova i senzibilitet od strane istih. Stvarno mi daje puno snage cijela ta priča, kroz to sve skupa nekako ponovo gradim vjeru u ljude, nadam se da su se i bendovi svi skupa zbližili u toj cijeloj priči, a kad izađe nadam se da će se fanovi svih tih bendova međusobno povezati. Neki su bendovi čak i započeli suradnje preko te kompilacije, što je predivno. Ako napravimo platformu zdrave međusobne komunikacije, napravili smo posao. Ja to gledam kao na povratak alternative na naše prostore, zdrava publika koja cijeni sve i sluša sve, ima političku i socijalnu svijest i zna koje su prave vrijednosti. Bit će to prava studentska kompilacija za studentske fešte, kao nekad kad su se slušale kazete Ramba Amadeusa, Laufera, Atheist Rapa, a u isto vrijeme i EKV-a, the Exploiteda, U2, klasične glazbe i KUD Idijota. Student je gutao sve. Dosta je podijela, već nas dijele na četnike i ustaše, zar treba i u muzici. Mislim da radimo pravu stvar. Samo želim da smo svi sretni i da nam je dobro, nemam stvarno nikakve skrivene namjere u životu. Ne mogu više gledati svu tu moralnu i ekonomsku bijedu oko sebe pa se trudim da promijenim situaciju sa onim šta znam i mogu. Tusta bi bio ponosan na to sve skupa. Pjesme su sve snimljene samo nisu sve još dostavljene, ali to će isto uskoro. Računam na iduću godinu da će kompilacija biti vani, brzo je to, vrijeme leti. Znam da su svi nestrpljivi a to je dobar znak, znači da je ljudima bitno. Radim sve sam uz pomoć par prijatelja, tako da imam sve pod kontrolom. Kad skupimo sve pjesme, računam do kraja ljeta, krećemo sa miksanjem pa masteringom.
HC: Hvala ti na ovom razgovoru. Želim ti puno uspeha u daljem radu, a tebi ostavljam da završiš ovaj razgovor.
NM: Hvala na podršci i dobrim željama. Samo suradnja, suživot u miru, obostrano poštovanje i komunikacija donose pozitivne rezultate i napredak. Sve drugo je kravlja balega.
Poslušajte ovaj projekat na ovoj adresi.
Sa Nenadom razgovarao... hmm pa Nenad :)
NM: Tribute napreduje izvrsno, ima tu puno ludih stvari. Npr. da su nakon toliko godina Pankrti nešto novo usnimili pod tim imenom i to baš za tribute, velika stvar! Pa onda veličanstven odaziv bendova i senzibilitet od strane istih. Stvarno mi daje puno snage cijela ta priča, kroz to sve skupa nekako ponovo gradim vjeru u ljude, nadam se da su se i bendovi svi skupa zbližili u toj cijeloj priči, a kad izađe nadam se da će se fanovi svih tih bendova međusobno povezati. Neki su bendovi čak i započeli suradnje preko te kompilacije, što je predivno. Ako napravimo platformu zdrave međusobne komunikacije, napravili smo posao. Ja to gledam kao na povratak alternative na naše prostore, zdrava publika koja cijeni sve i sluša sve, ima političku i socijalnu svijest i zna koje su prave vrijednosti. Bit će to prava studentska kompilacija za studentske fešte, kao nekad kad su se slušale kazete Ramba Amadeusa, Laufera, Atheist Rapa, a u isto vrijeme i EKV-a, the Exploiteda, U2, klasične glazbe i KUD Idijota. Student je gutao sve. Dosta je podijela, već nas dijele na četnike i ustaše, zar treba i u muzici. Mislim da radimo pravu stvar. Samo želim da smo svi sretni i da nam je dobro, nemam stvarno nikakve skrivene namjere u životu. Ne mogu više gledati svu tu moralnu i ekonomsku bijedu oko sebe pa se trudim da promijenim situaciju sa onim šta znam i mogu. Tusta bi bio ponosan na to sve skupa. Pjesme su sve snimljene samo nisu sve još dostavljene, ali to će isto uskoro. Računam na iduću godinu da će kompilacija biti vani, brzo je to, vrijeme leti. Znam da su svi nestrpljivi a to je dobar znak, znači da je ljudima bitno. Radim sve sam uz pomoć par prijatelja, tako da imam sve pod kontrolom. Kad skupimo sve pjesme, računam do kraja ljeta, krećemo sa miksanjem pa masteringom.
HC: Hvala ti na ovom razgovoru. Želim ti puno uspeha u daljem radu, a tebi ostavljam da završiš ovaj razgovor.
NM: Hvala na podršci i dobrim željama. Samo suradnja, suživot u miru, obostrano poštovanje i komunikacija donose pozitivne rezultate i napredak. Sve drugo je kravlja balega.
Poslušajte ovaj projekat na ovoj adresi.
Sa Nenadom razgovarao... hmm pa Nenad :)