Kraj osamdesetih je doista bio nevjerovatan za svjetsku metal scenu. Svi imalo relevantni bendovi su tokom tih nekoliko posljednjih godina izdali albume koji su im označili karijere, i, kao što je slučaj sa „... and Justice for All“, i jednu dekadu i kraj jedne ere kreativnosti tokom koje su stasala imena poput Iron Maiden, Metallica, Slayer, Megadeth, Kreator, Sodom i mnogi drugi. 

Vladala je euforija i veliko isčekivanje u metal krugovima što će Metallica objaviti nakon „Master of Puppets“. Da li mogu da se ponove? Da li mogu da urade nešto još bolje? Da li će smrt basiste Cliff Burtona i dolazak Jason Newsteda uticati na bend? Odgovor je došao 1988 godine u obliku jednog suvog, i radikalno drugačijeg albuma. Snimili su pjesme koje su korjenito bile drugačije i poljuljale su samopouzdanje mnogih slušalaca. Pjesme su između 6 i 10 minuta dužine, nešto nečuveno sem kod gigantskih rock bendova sedamdesetih čije polučasovne tripozne improvizacije su bile okidač da metal zajednica, poput punka, krene u kraće, kompaktne i energetski nabijene pjesme. Izrazito suva produkcija Flemming Rasmussena, lišena eha i odsječna kao žilet brijača, je takođe bila nečuvena do tada i samo je dodala benzin na vatru. To je bilo nešto sasvim novo, nečuveno, pravi šok za uši koje su bile naučene na bogate produkcije metal bendova osamdesetih i rock bendova sedamdesetih (ruku na srce, Motorhead su imali nešto slično početkom osamdesetih, ali tolika lišenost eha je bila neviđena). Čim je izašao, „... and Justice for All“ je odmah izazvao buru emocija. Dobro se sjećam recenzija tadašnjih svjetskih i domaćih, čak i mainstream časopisa (da, šok je bio toliki da su i mainstream časopisi uveliko pisali o albumu). U jednima su pokopavali i album i bend, a u drugima su ih dizali u nebesa. Vrlo jasno su prenijeli emocije cijele svjetske metal baze fanova. „... and Justice for All“ je bio ili omražen, ili obožavan. Nije bilo sredine. 

Drastično drugačija produkcija, drugačije pjesme, pa čak i činjenica da su izdali svoj prvi ikada spot za pjesmu „One“, te skoro nečujna Newstedova bas gitara, su bili na udaru (danas na netu možete naći remixovana izdanja sa navodno jačim zvukom bas gitare, ali ne nasjedajte na priče jer su to samo nezgrapni pokušaji da se manipulacijom gotovih i zatvorenih pjesama poboljša zvuk bas gitare. U startu pokušaj osuđen na propast). Gledano danas, izgleda čudno, ali tada je pojedinim slušaocima bilo teško skapirati novine koje je bend uveo i do tada neviđenu težinu pjesama poput „Eye of the Beholder“, „The Shortest Straw“, „Blackened“ ili „Dyers Eve“. No, nakon prvog šoka, ubrzo pjesme počinju da ležu na svoje mjesto i album je vrlo brzo počeo da kupi lovorike i da privlači na desetine hiljada fanova, po cijeloj planeti, a svi koji su ga do tada kudili, brže bolje su zaćutali, i album je ubrzo postao svojevrsni benchmark po kojem su se vagali drugi albumi, kako Metalicae, tako i drugih bendova. 

Na omotu „... and Justice for All“ albuma je predstavljena Justicia, boginja pravde, tradicionalno u obliku žene povezanih očiju koja drži vagu u jednoj ruci i mač u drugoj. Kip je uzdrman, sam napukao, sa tasovima koji se prelivaju novcem i konopima koji vuku i ruše „pravdu“. Sve pjesme su u istom duhu, o istim temama. Ko bi rekao da će bend samo par godina nakon Justice ponovo uzdrmati duhove i korjenito promjeniti i imidž, i muziku, i stav. Nažalost, ovoga puta u sasvim neočekivanom pravcu komercijalizacije. Pitanje „Da li će smrt basiste Cliff Burtona uticati na bend?“ je dobilo svoj odgovor tek nakon Load/Reload albuma. Cliff je bio, pored Hetfilda i Larsa, treći bitan čovjek i kompozitor benda, te je posjedovao urođeni osjećaj za liderstvo. Govorim čisto u svoje ime, ali da se nije dogodila nesreća, da nije preminuo, uvjeren sam da bi kurs Metallicae danas, ako bi uopšte postojala, bio sigurno mnogo drugačiji – mnogo pošteniji. Danas je i više nego očigledno da je Lars generator svih loših poteza u karijeri (finansijski nikako nisu bili loši. Govorim o muzici i imidžu, o mp3 industriji itd), dok je Hetfield između težeg ali poštenijeg i lakšeg ali ljigavijeg puta odabrao ovaj posljednji. Donekle je Hetfieldov odabir jasan jer, budimo iskreni, odbiti toliku slavu i tolike prihode je vrlo teško; dok su se Kirk i Newsted jednostavno priklonili opštem trendu u bendu. Sva sreća pa se barem Nested osvijestio i krenuo svojim putem (dok su ga bivše kolege u nekoliko navrata javno ismijavali, što je lijepo zabilježeno na kamerama, i što je naj tragičnije, objavljeno upravo od strane Metallicae). 

 „... and Justice for All“ je jedan od najvećih metal albuma, u kamenu uklesan talenat i snaga koju su imali ovi ljudi, ali je ugled ukaljan sumnjom da je stav benda bio samo jedna velika šarena laža i obmana. 

Nikola Franquelli