Noć. Međuvrijeme u kojem se neodređenost jutra i dana određuje (subjektivnom?) percepcijom mraka. Prvo putovanje prema Grajaú, kvartu na samom jugu São Paula, prolazi potaknuto sjećanjima. Automobil, Avenija Belmira Marin, lijevo, desno. Kriva ulica. Osjećam se kao da me voda nosi. Išla sam pravo, u smjeru... tamo ispred... mjesta gdje završava avenija. Na vodi. Na trajektu, koji prolazi kroz tminu, put za otok Bororé.

Ovdje nisu toliko važni slučaj i same okolnosti, već to kako naši prolasci – i mjesta kojima prolazimo – određuju naš boravak u gradu. Kako dolazak, bivanje, interakcija i kasnije ostanak ili odlazak određuju kamo želimo ići. I kako, u prolazu, nalazimo nešto zajedničko: ljude.

„Ljudi stvaraju jedan emotivni odnos za drugim. Teško možeš otići na neko mjesto kako bi s njim stvorio emotivni odnos. Eh, voljet ću se sa zidom. Ne. Svemu posreduje interakcija. Tamo se nalazi uspomena na čovjeka zbog kojeg si došao tamo – ili kojeg si tamo pronašao. Razgovarat ćete... a grad će vas obuhvaćati i širiti se sve više.“

Susret s drugim srž je doživljaja u gradu. Više od toga: kad je priroda susreta sloboda, drugi je ograničava. Ta stara priča: naša sloboda završava gdje počinje tuđa. Problem je, ili možda bogatstvo, što ulicu čine drugi. A kad netko odabere posao ograničen na javni prostor, bira gledati u drugog; drugi taj prostor artikulira kao mjesto. Zajedničko mjesto.

„Nisam htio da me drugi grafiteri govore što i kako trebam raditi, je li dobro ili nije. Htio sam da to rade ljudi na ulici. Tako moja slobada završava kad u drugom pronađem granicu. Budući da je ulica javni prostor, sve je drugi. Nema ništa što si ti. Ona je za sve druge. Kad radiš na ulici shvatiš da ne možeš sprovoditi unaprijed smišljene ideje. Moj rad počinje tamo – od čitanja znakova grada i svijesti o tome da su u njima najvažniji ljudi. Zid je samo zid, ali ovisno o mjestu na kojem je zid, koje značenje ljudi pridaju tom mjestu, kakve scene ti tamo pronalaziš, kakvo je on sredstvo, onda zid više nije samo zid.“

Urbana se intervencija proizvodi kao i pisana. Zid je papir. Grad, scena. Ljudi, likovi i čitatelji. Sve je u nitima i svi smo isprepleteni. Stvaranje tog mjesta izraza – koje izražava i pušta izražavati – daje gradu dušu. Dijalektička igra između diskursa onog tko radi i čitatelja koji gleda. Gdje se komunikacija jednostavno događa, nalazi svoj mir ili nemir, gdje nam je dopušteno gledati... i biti gledani (zašto ne?). U gradu gdje je granica čovječnosti izbrisana, a pogledi se ne susreću iz straha da ne bi bili pročitani, možda je pogled prvi korak u zauzimanju javnog vremena i prostora. Možda nam fali indiskrecije! Straha je, naravno, i na pretek.

„Većina je ljudi na ulici u strahu. Ulica je prijeteće mjesto. I mislim da je tako za čitav svijet. Ali većina ne uspijeva biti otvorena kako bi čitala informacije koje ulica pruža. Mnogo ljudi živi mehaničkim životom. Logika automobila je u ovom smislu jako simptomatična. Prođi, prođi, kreni, kreni. Grad kao mjesto prolaska. To guši – stalno ideš od jednog do drugog mjesta, ali nikad ne staješ. Urbana umjetnost to preispituje. Već je prisutnost umjetnika u procesu rada na ulici velika stvar. Ja običavam reći da graffiti nisu djela po sebi: nastaju iz proceduralne prirode, performativni su prije no što postanu gotovo djelo. Tko prolazi tamo i vidi neko vrzmanje na ulici – koje je okrenuto ulici – odmah shvaća da taj prostor postaje glasan. Govori: gle! ovo se može zauzeti. (...) Intervencija je učinjena. Intervenirati je osnažiti značenje, ili izvrnuti značenje, ili označiti iznova. Svako djelovanje koje intervenira u ovom smislu, osvaja prostor – pa i tag!“


O proizvodnji diskursa


Više od intervencije po sebi, čin (i poziv na) intervencije. U mjeri u kojoj ovaj ili onaj zid budu grafitirani, u njima će se stvoriti diskurs; rez u gradu; pukotina; preispitivanje; jedno zato što zato; „ideš, burki, ovo je brutalno“. Sve ovisi o tome koliko je prolaznik rešen da stane, uđe, uroni u skrivene vene što mu ih grad nudi. U Grajaú, na primjer, ogromno dijete uništava kuće, diskursom koliko dječačkim, toliko i profinjenim.

„Nešto me zvalo da se vratim u Grajaú. Nije bila slučajnost. Moja je zadnja intervencija bila na panelu dimenzija 15x32 m, na Centru za obrazovanje djece 'Navegantes'. To nije zid okrenut na ulicu, nego prema bloku kuća, prema kvartu (...) Nije toliko bitno mjesto, nego diskurs u opticaju, i njegov dijalog s tim mjestom. (...) Dok sam radio me neki lik pitao: nego, ona se igra? Jer meni se čini da uništava kuće.“

Dihotomija je srž diskursa i tema intervencije pod imenom „Zaplijena“. Ukrštena, ali ne i antagonistička, kompozicija igre i uništenja; nevinosti bez posljedica; raditi ono što voliš i voljeti što radiš.

Scena, koja se ostvaruje u stvarnosti, sa čestim izvlaštenjima u regiji, piktoralno prikazuje dijete koje se igra kućicama. Prizor je sam po sebi nevin. Igra koja se rađa iz uništenja napokon postaje stvarna. Kućice također nisu poput dječjih igračaka. Prikazuju pravi kroj periferije: izložene cigle, ravne krovove, sobu, kuhinju i ljude unutra.

Fantastično ide na račun proporcije. U sredini panela je golemo dijete – izašlo iz filmske fikcije, sjećanja stvaraoca. Sjedi leđima okrenuto žarištu svoje igre-uništenja, Grajaú, jednostano je tamo, ali se ne brine o tome što je iza njega. Nema eksplicitnu namjeru uništavati, ali neće oklijevati u slučaju da ga igra odvede tim putem.  Istovremeno je okrenuto prozorima susjeda, u položaju nemarne, skoro bezbrižne, izloženosti pogledima promatrača. Ali tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Čupa jednu kućicu, a s drugom se igra sve dok... Sljedeći korak, možda ju strpa u usta, kao King Kong. Osjećaj pri zaustavljanju pred radom: biti progutan.

„To je platno metafora ljudskog. To predstavlja dijete, jer ljudi prolaze kroz čitav život tako: poput djece. Ljudi nauče da ne smiju stavljati prst u utičnicu, ali zauzvrat nastavimo raditi hrpu izrazito štetnih stvari. Kad razmišljam o održivosti razmišljam o neodrživosti, upravo zbog toga što toj ideji pristupamo tako šizofrenično. Mi sami smo neodrživi. Ljudsko je biće nespremno na povezivanje sa sobom samim, a kamoli s drugima. Prisutnost djeteta također nosi ideju kontinuiteta (i naše konačnosti!). Tako da je zahvalno promišljati o djetetu kao da se bavi gradskim urbanizmom, premještajući kućice... dječja igra protiv logike protiv odrasle logike manipulacije svijetom. Ova dva stava nužno vode sukobu. Što zapravo stvaramo?“

Poruka (i glas kojim se prenosi) će i dalje biti stvarana u samom materijalu koji se koristi. To je neka vrsta metonimije, u intervenciji se rabi tehnika onečišćenja na bezbojnom akrilnoj bazi, u kojoj je onsnovni pigment sama gradska čađa. To je dio projekta „Kosturnica“. Čađa – ovaploćena u tunelima São Paula – je već oslikala zidove diljem svijeta, a ovo je prva takva intervencija u gradu.

O interakciji s gradom: sjećanje.


Moglo bi se, dakle, reći kako zabati teških boja, zidovi ili čak podzemne gradske galerije uokviruju estetski lijep, obojen, fantastičan, monumentalan graffiti pokret; no, prije svega, uokviruju stvaranje predodžbe; način mišljenja generacije; diskurs i manifestacija trenutnog i promjenjivog povjesnog bućkuriša; sjećanje – individualno i kolektivno – grada, ljudi koji u njemu žive i koji na njemu djeluju. A ako je sjećanje izmišljanje... tko će znati koliko ih se prenosi, križa, otkriva, pronalazi, ostaje tamo, stvara grad kao mrežu odnosa. Naših odnosa.

„Ljudi nisu samoodrživi, nisu vječni. Sama ideja vječnosti prolazi kroz drugog – nastavlja se u drugom. To me zanima! Motivacija je baš u ideji da informacija koju ja proizvedem ide nekom drugom. Zbog toga trud... da se dođe do drugog“, kaže urbani umjetnik Alexandre Orion.

Alexandre Orion je brazilski multimedijalni umjetnik. Njegove radove možete pogledati na http://alexandreorion.format.com/#.

Piše: Carolina Gutierrez
Prijevod s portugalskog: Ivan Tomašić