Prije nekoliko dana sam sjedio sa društvom u omiljenoj nam birtiji i, kako to obično uz pivo i biva, potegli smo ozbiljne (da ne kažem filozofske) teme. Između ostalog pričalo se i o muzici, današnjoj i nekadašnjoj, kao i o trendu uskrsnuća popularnosti nekog benda ili određenog zvuka. Kada smo polemisali ko će ponovo, u narednim godinama, doživjeti procvat među mlađim generacijama, došli smo do jednoglasnog zaključka – Nirvana. Tačno je da ovaj bend ima svoje starije, vjerne poklonike koji ga obožavaju od starta, ali mislim da će, relativno brzo, Nirvana doživjeti ovu sudbinu recikliranja koju su dočekali brojni drugi bendovi. Pravo je vrijeme za to (ako se još niste osjetili matorim, beba sa omota albuma Nevermind danas izgleda ovako). Možda je Montage of Heck nagovještaj te budućnosti. Ovaj dokumentarac, premijerno prikazan na Sundance festivalu ove godine a 4. maja i na HBO-u u Americi, čini ono što ostali dokumentarci o životu jednog od najuticajnijih muzičara 20-og vijeka nisu – prikazuje najintimniji i najposredniji uvid u um genija, kao i crte njegove ličnosti koje drugim filmovima izmiču.


Na početku upoznajemo Kurtove roditelje Wendy i Dona, kao i priču o njihovom upoznavanju i sklapanju braka za koji Wendy sama kaže da nije nastao iz ljubavi. Ubrzo potom dobijaju sina. “I am Kurt Cobain”, kaže malac sa gitarom na starom privatnom Super 8 snimku gdje vidimo dječaka čija je okolina već na podsvjesan način znala da ovaj plavušan nije kao ostala djeca. Hiperaktivan još od malih nogu, Kurt već u najranijem djetinjstvu nailazi na nerazumijevanje okoline, uključujući i njegove najbliže i već tada postaje svjestan postepenog urušavanja privida sreće i prihvatanja. Nakon razvoda roditelja Kurt postaje neželjeni teret, vreli krompir koji se prebacuje od jednog nevoljnog domaćinstva do drugog stvarajući tako začarani krug destruktivnog ponašanja i odbijanja koji dodatno ugrožavaju njegovu delikatnu i osjetljivu narav. Tinejdžersko doba je obilježeno već prvim koracima u uzimanju droge. Kao što sam Kurt kaže, marihuana mu je u tom periodu pomagala da se nosi sa svijetom i bila je njegov izlaz kojem se on sve češće okretao.


Montage of Heck se takođe dotiče i Courtney i kćerke Frances. Courtney je bolna tačka svih fanova Nirvane, a gledajući film zaključio sam i zbog čega je tako. Iz privatnih snimaka koji prikazuju njihov život daleko od očiju javnosti lako je vidjeti koliko ju je Kurt volio. Ona i Frances su, u njegovim očima, zaista bile jedine svijetle tačke i razlog za život. Courtney mi je uvijek djelovala kao proslavljena grupi djevojka, uživajući i pronalazeći se u tom načinu života kojeg je Kurt otjelovljivao, a od kojeg je sam bježao. Njoj je prijala slava, vješto je znala da flertuje sa novinarima i da utiče na svoju sliku u javnosti koje je bila itekako svjesna. Nekako mi je djelovala isforsirana kompletna njena pojava u njegovom životu. Ali Kurt je u njoj vidio drugu polovinu sebe, drugu stranu medalje svoje ličnosti. Zbog toga mu je teško pao njen, kako to ona sama kaže, prvi i posljednji pokušaj prevare nakon kojeg je pokušao oduzeti sebi život. One su i posljednje misli na oproštajnoj poruci koju je ostavio iza sebe:

“Frances and Courtney, I’ll be at your alter. Please keep going Courtney, for Frances. For her life, which will be so much happier without me.”

Muzika, ali i umjetnost generalno, je pored droge bio jedini Kurtov način da iskaže i izbaci nakupljene negativne emocije i mračne misli. Ono što mi se posebno dopalu u filmu jeste upotreba njegovih crteža, škrabotina, podsjetnika, rečenica i tekstova (na 4000 strana koliko ih je ostalo iza njega) koje daju nesvakidašnji pregled evolucije njegove psihe i tame koja je rasla, a koja je ujedno bila i najveća hrana njegove inspiracije. Takođe, dopada mi se akcentovanje Kurta kao osobe, ne samo kao muzičara. U prvih sat vremena uspijevamo da se uvučemo u najzabačenije uglove njegovih misli, u ličnost nesigurnog i bjesnog dječaka koji je postojao prije Nirvane a bez kojeg Nirvana nikada ne bi ni nastala. Uplitanje animiranih scena koje dočaravaju upravo te skrivene momente njegovog života (prvi pokušaj samoubistva kao i prve muzičke korake) sa naracijom njegovih prijatelja, bivše djevojke pa čak i samog Kurta od Montage of Heck pravi više od običnog dokumentarca.


Montage of Heck svjedoči o Kurtu Cobainu kao muzičaru koji je stvarajući muziku želio da pobegne od svijeta, a postigao je upravo suprotno. Njegove usamljene riječi su vremenom postale glas generacije, njegovi tekstovi himne koje će trajati vječno, a sama negova pojava uzdizala se na religijski nivo. Međutim, Kurt (za razliku od Davea Grohla i Krista Novoselica) nije želio teret slave i nije znao kako sa njim da se nosi. Njegova osjetljiva priroda od početka je bila osuđena na propast, stalno nemoćna pred surovim naletima svakodnevnice. Drago mi je da se film ne bazira na njegovoj smrti kojoj je posvećeno svega nekoliko sekundi u vidu kratkog i šturog natpisa na kraju, navodeći njegovo samoubistvo u stilu novinskog naslova. Možda je u tome i najveća ljepota Montage of Heck – slavljenje života i ostavljanje smrti po strani kao teme za neki drugi dan.

Ingvar L

Pročitajte i sledeće povezane članke:
- Fotografije Nirvane pre nego što su postali poznati
- Teže od neba, biografija Kurta Kobejna
- Poslušajte demo snimke prvog Kurtovog benda "Fecal Matter"