Filmovi koji se slušaju - 5 saundtrekova koji zasjenjuju film

Kada govorimo o filmskoj umjetnosti, jedna stvar je svima jasna – film nije film bez muzike. To je poznata činjenica još od kad je sedma umjetnost bila u začecima; nijemi film možda jeste bio nijem, ali svakako nije bio bez zvučne podloge koja je oživljavala pokretne slike, gradila atmosferu i pružala posmatračima dublje iskustvo i veći doživljaj od onoga kojeg bi imali kada bi samo angažovali oči. Ova premisa ostala je skoro ista i danas. Muzika je zadržala svoju ključnu ulogu u tkanju ambijenta i hranjenju emocija gledalaca. Saundtrek često ide i korak dalje – nerjetko muzika korišćena za neki film postaje bolja i od samog filma za koji je upotrijebljena. Ovo je lista nekih filmova gdje je to slučaj. Neki od njih su sami po sebi loši, naravno prema mom skromnom mišljenju, dok su drugi i solidno urađeni, ali je njihova muzika ta koja se izdvaja.

Holivud posljednjih godina obožava da reciklira bajke i od njih pravi blokbastere koji, ruku na srce, imaju manje smisla od originalnih priča. Izuzetak nije ni Crvenkapica. Film je vizuelno solidan, nije loše ni predstavljen osjećaj izolovanosti sela u zabačenoj šumi kao i građenje atmosfere koja je donekle i pogođena. I to bi bilo to. Tu u suštini prestaje sva priča. Ostatak filma je odrađen po principu Twilight + Van Helsing i ne znam kako bilo ko stariji od trinaest godina može ovaj film smatrati dobrim ostvarenjem. Naravno, fabula se vrti oko zabranjene ljubavi, dogovorenom braku i mladima koji žele da pobjegnu od svijeta ali, avaj, nešto ih u tome sprječava. U ovom slučaju u pitanju je divovski vuk, u suštini vukodlak koji teroriše seljane. Long story short (što bi rekli Ameri) – njih dvoje, naravno ostaju zajedno uprkos svim šansama. Ono što ovaj film ima, a što je za svaku pohvalu jeste ,naravno, saundtrek koji potpisuju Brian Reitzell i Anthony Gonzalez (M83). Kompozicije su savršeno uklopljene, fenomenalno se nadopunjuju u ambijent koji nadmašuje kompletan film. Najvrjedniji dragulj u kruni jeste pjesma The Wolf iza koje stoji Fever Ray. The Wolf je jedna od najboljih, ako ne i najbolja pjesma koju je Fever Ray napisala. Sirova, krvava i mračna, definitivno nešto najbolje što ovaj film ima da ponudi.

Prvo moram naglasiti da je Stoker jako dobro odrađen film, svakako ga, za razliku od prethodnog, treba pogledati. Film je o porodici i porodičnim tajnama smrtonosno skrivenim ispod tepiha, jednoj djevojci koja se ne uklapa, ubistvima i uzbuđenju koje ona nose. Saundtrek je radio niko drugi do Clint Mansell koji zna kako se piše dobra filmska muzika (Requiem for a Dream, Black Swan). Prvobitno je za muziku bio zadužen Philip Glass, veliko ime klasične muzike i kompozitor koji iza sebe ima godine muzičkog iskustva. Međutim, produkcija se na kraju odlučila za Mansella, što je vjerovatno u ovom slučaju bila dobra odluka. Iz jedne Glassove kompozicije koja je ušla u zvanični saundtrek (Duet), vidi se upravo ta sklonost ka minimalizmu kojem teži njen autor a koja vjerovatno ne bi bila dovoljna za tako slojevit ambijent kakav ovaj film zaslužuje. Saundtrek počinje monologom glavne junakinje: “My ears hear what others cannot hear; small, faraway things people cannot normally see are visible to me. These senses are the fruits of a lifetime of longing, longing to be rescued, longing to be completed. Just as the skirt needs the wind to billow, I’m not formed by the things that are of myself alone.” i nastavlja se fantastičnom pjesmom Becomes the Color koju je Mansell radio zajedno sa Emily Wells. Za sve koji vole filmove sa postepenom izgradnjom likova bez serviranja zapleta i ubacivanja suvišnih stvari, za one koji cijene dobre festivalske filmove sa primjesom hičkokovske atmosfere na moderan način, Stoker je prava preporuka.

Ovo je jedan od onih filmova za koje vidite i shvatate da postoji želja da se neka poruka prenese gledaocima ali je izabrani način da se ovo ostvari sve samo ne uspiješan. Polovina ljudi će nakon odgledanog filma pomisliti: “Super akcija, zgodne cice – ja srećan.” i isti zaboraviti nakon tri piva. Druga polovina će i uloviti poruku (djevojka nakon godina zlostavljanja i nepravednog zatvaranja u ludnicu stvara izmišljeni svijet u kome se rame uz rame sa prijateljicama bori protiv zmajeva, robota, samuraja i najvećeg neprijatelja od svih – vremena, kako bi zajedno pobjegle iz tog paklenog pritvora), i iskreno će im biti žao što pravi potencijal i snaga filma ostala neiskorišćena zbog lošeg razvoja dinamike likova i njihovog međusobnog odnosa. Sucker Punch je vizuelno odličan. Volim filmove koji podsjećaju na stripove svojom ciljanom prenaglašenošću koja odrađuje odličnu stvar (slično kao kod Sin City-ja). Ovaj film je neka čudna, ipak uspiješna mješavina stripa i video igrice prožete steampunk dizajnom koji svakako plijeni pažnju gledaoca. Saundtrek je takođe jako dobar. Ono što mi se kod njega dopada jeste da ga uglavnom čine obrade – White Rabbit od Jefferson Airplane-a, Search and Destroy od Iggy and the Stooges, Sweet Dreams od Eurythmics-a itd. Zvuk varira od žestokog sa Skunk Anansie i Björk, preko psihodeličnog sa obradom pjesme Tommorow Never Knows od The Beatle-sa, sve do uproštenog i nježnog za koji je uglavnom odgovorna Emily Browning (ujedno i glavna glumica).

Dosta filmova iz kasnih 90-ih i ranih 2000-ih ima odličan saundtrek (ili to iz mene progovara nostalgija). Još uvijek se naježim kada čujem Clubbed to Death iz Matrixa ili Bloodbath remix pjesme Confusion od New Order-a kojom počinje Blade (znate onu scenu kada svi vampiri plešu u klubu dok iz prskalica sa plašona pršće krv). Slično je i sa filmom The Beach. Odlična muzika, nažalost ne tako dobro odrađen film. Radnja se vrti oko grupe mladih ljudi koji pronalaze tajni komadić raja, izlovano ostrvu na Tajlandu. Ako nas je išta naučio Gospodar muva, to je da idilična atmosfera pustog ostrva nikada ne potraje. Nakon perioda harmonije nastupa pakao i borba za goli život, a neki će učiniti sve da tajna ostrva nikada ne ispluta. Fabula na papiru djeluje dosta interesantno, vjerovatno zbog toga što je film i zasnovan na romanu, međutim upravo nemogućnost filma da dočara originalnu priču u svoj njenoj kompleksnosti čini The Beach još jednom u nizu loših Holivudskih adaptacija poznatih knjiga. Film jeste doživio veliki komercijalni uspijeh, ali on se pripisuje isključivo popularnosti glavnog glumca. Ipak, Leonardo DiCaprio je te godine bio nominovan za Zlatnu malinu. S druge strane, saundtrek se odličan – lepršave melodije poput one iz Pure Shores od All Saints-a su savršen spoj tropske bezbrižnosti i pop muzike sa početka vijeka.

Mogu da osjetim talas kolektivnog negodovanja sa samim pomenom Twilight-a. I sam se trznem dok savladavam otpor pisanju gore pomenutih riječi. Što se tiče ove franšize odgledao sam par dijelova, između ostalih i New Moon, ali, kao što bi rekla gospođa Angelina iz “Otvorenih vrata”, samo iz etnoloških razloga. Mislim da sam samo želio da uvjerim sebe kako je film zaista očajan. I jeste. ZAISTA je očajan. Od masakriranja pojma “vampir” do dijarealnih klišea po tipu ljubavni trougao, ljepotica samotnjak nesvjesna svog fizičkog izgleda, tinejdžeri koji se ponašaju i izgledaju kao tridesetogodišnjaci, nespretni dijalozi i manijakalno razmjenjivanje pogleda. Lista se samo produžava kako odmičete prema kraju. Ali moram pohvaliti saundtrek, bar što se tiče New Moon-a. Dosta kul imena i kvalitetnih muzičara se skupilo pod zajedničkim okriljem i skrojilo konglomerat zaista dobrih pjesama, npr. Meet Me On The Equinox od Death Cab For Cutie. Pored njih imamo i Bon Iver, St. Vincent, Lykke Li, Muse i The Killers. Palac gore za okupljenu ekipu i sve preporuke za pjesme. Film zaobiđite.

Ingvar L