Basheskia: Nemoguće je u muzici ne biti inspirisan Bahom, Đangom Rajnhartom ili topotom grmljavine
Helly Cherry
Sa Nedimom Zlatarom razgovarao sam o njegovom umetničkom imenu Basheskia, muzici koju potpisuje, knjigama, filmovima i serijama koje ga inspirišu, i pojedinim životnim situacijama u kojima su nastajale njegove pesme; i još ponečemu, mnogo čemu...
HC: Nedime, zdravo! Odmah ću reći odakle te "znam": pre desetak godina aktuelna je bila MTV Adria, koja je imala svoju "Domaćicu" (ili je ima sad, a tad je imala neku drugu emisiju domaće muzike), iz koje je moju pažnju privukla Basheskia, i to video za pesmu "Bla bla bla"; zvučala je relevantno za elektrokleš trenutak u svetu, a bilo je izvesno da je ovdašnja. Kako se sećaš toga?
B: Uvijek se rado sjetim starih hitova i slave ☺. To je bilo moje drugo solo izdanje za Gramofon iz 2006, a video, djelo Redžinalda Šimeka i Emine Kujundžić (koja je u spotu, ali ne pjeva na snimku - pjeva Imelda Ramović) bio je nenadan hit, s obzirom na to da je nastao sasvim slučajno, bez plana ili namjere. Sex se uvijek dobro prodaje, a i Britney Spears. Kada sam završio album “23/23”, i kada je već sve bilo spremno za štampu, pjesma “Blablabla bla” nije ni postojala. Nastala je veoma brzo – bili smo u klubu, gore spomenuta Emina i nekolicina nas, pokušali plesati na napadnu muziku u gužvi pijanih tijela gladnih pažnje, tada je Emina izustila: Blablabla… sex! Znao sam da moram napraviti nešto od toga. Zvao sam Imeldu koja je odlično otpjevala na prvom izdanju pjesmu “Blue”, i koja je samo čekala neki elektrokleš gruv i napravismo Blablabla bla.
HC: Ja se sećam da sam tu pesmu preporučio na privatnom forumu koji sam tada posećivao, možda sam čak spomenuo i Fischerspooner kao referencu, ali sam skoro siguran da se postavilo pitanje pseudonima, kao, šta znači? Volim igre reči, te je moja ideja bila: "Ba" od Bosna, "she" od pevačice koja se pojavljuje u videu (?), "ski", "a"? Sasvim sigurno sam sve promašio, pa ti kaži.
B: Bašeskija je nadimak koji vučem preko dvadeset godina zahvaljujući starijem bratu, znaš kakva su braća. U telefonskom razgovoru sam prečuo ime Šefkija, zapisao na cedulju “Bašeskija”, a ostalo je legenda. Sviđa mi se tvoja interpretacija i igra riječi, ali ja se ne identifikujem po patriotskoj crti, smatram se građaninom svijeta (čuj to?) ali sam (kao svi mi) žrtva politike i skučenosti ljudskog uma – ne vjerujem da je i jedan život vrijedan patriotizma u bilo kojem obliku, ali svijet je takav kakav je i svi smo obilježeni, htjeli to ili ne. Što se tiče reference, Fischerspooner, sasvim si u pravu (tu je i Tiga), tada smo baš svi slušali ponovootkriveni elektrokleš, tako da je uticaj evidentan. Inače volim s ponosom reći ko su mi uticaji (npr. na albumu “23/23” na pjesmi “Hopa” stoji zahvalnica Underworld-u, kraljevima elektronske muzike, koji su definitivno jedni od glavnih uticaja). Vjerujem da je apsurd spominjati originalnost u kontekstu da je moguće napraviti nešto što niko nikad nije prije čuo ili vidio – nemoguće je u muzici ne biti inspirisan Bahom, Đangom Rajnhartom ili topotom grmljavine, kamoli muzikom koju svakodnevno slušamo, uvijek će nešto podsjećati na nešto. Isto tako, apsolutna sloboda (muza stvaralaštva i borbe) je nemoguća, jer čim radiš ono što želiš, naći će se neko kome će to smetati. Vjerujem da treba imati mjeru u stvarima i ne zanositi se nečim što je nemoguće naći. Inače, u muzičkoj produkciji sam pobornik snimanja prirodnih zvukova, putem mikrofona bez obzira na kvalitet, jer romantično vjerujem da se tako zarobi neponovljiv trenutak, koji je autentičan. U tome pronalazim svoj put.
HC: Neku godinu kasnije, spletom slučaja upoznajem tvog vršnjaka (1977) i prijatelja, pesnika Mešu Begića, i budući da nam se dopisivanje intenziviralo, ubrzo se ispostavilo da poznaje nekog čija mi se muzika dopada, tebe. Povod za ovaj razgovor upravo je vaša saradnja, koju mi je možda još tad nagovestio, a koja je svoje konačno ostvarenje imala ovih nedelja. Reci nam malo o tome.
B: Saradnja je hladna riječ. Meša mi je drug prije svega, čovjek s kojim se nisam puno družio zahvaljujući životnim putevima, ali čovjek za kojeg imam osjećaj da ga znam od djetinjstva. Isčitavajući njegovu zbirku “Čekajući mesara” i “Savršen metak u stomak…” imao sam osjećaj da čitam svoje misli, a pošto sam fanatik po pitanju snimanja (sa gore pomenutim mikrofonom), snimio sam i nekoliko recitacija njegovih pjesama sa Jelenom Milušić čiji glas dobro zvuči kako god da je usnimljen, bez namjere da pravim muziku preko toga. Sve je nastalo jako intuitivno i moram priznati u jako dugom vremenskom periodu (na čemu se izvinjavam Meši ovim putem, jer je najviše on, poput djeteta igračku, isčekivao objavljenu cjelinu). Nismo znali šta treba da napravimo, kako treba da zvuči, niti koliko treba da traje, možda je i zato trebalo vremena, da se oslobodimo strahova. Iz iskustva znam da je najvažnije (i najteže) završiti cjelinu (pjesmu ili album) i objaviti, jer potraga za savršenstvom je alhemija – potraga za nečim što se ne može naći. Treba doza naivnosti (da ne kažem hrabrosti) pa stati na rub litice nepoznatog i skočiti. Zahvaljujući toj naivnosti sam se i našao sasvim objavljenim uratcima, jer sjećam se kada sam se počinjao baviti autorskom muzikom i snimanjem (prije 12 godina), kada je kućni studio postao realnost, mnoge moje kolege su bili na istom putu, neki bolji u mnogome od mene, ali nisu svi imali sposobnost da završe cjelinu i puste je u eter. Ali što više skokova sa litice imaš, svaki sljedeći je lakši.
HC: Predstavi svog saborca Edwarda EQ-a; osim što ste uglazbili intiman spoken word album oko Mešinih stihova iz zbirke "Savršen metak u stomak" (predstavljanje recitatora takođe je dobrodošlo), svako malo objavite neku pesmu praćenu videom. Ko je, dakle, Edward EQ?
B: Leonardo Šarić, jedan veliki čovjek (u svakom kontekstu) je pjevač sarajevske opere. Upoznao sam ga na ulici u šetnji s psom prije nekih 12 godina ili više, i od tada sviramo koncerte i radimo u studiju zajedno. Ne mogu zamisliti rad na muzici bez njega, jer pokrećemo jedan drugoga (upravo sada se spremam za prvi nastup bez njega, jer je spriječen angažmanom u operi, i to baš prvi nastup albuma “Savršen metak” i moram priznati da je grozno dosadno raditi muziku sam. Nemam s kim podijeliti radost i stres. Sav taj stres!). Imamo oficijelno jedan zajednički album objavljen “Can I play with your memories?”, dosta remixa, muziku za jedan igrani film, jedan dokumentarni film, muziku i nastup za jednu pozorišnu predstavu i još dosta toga. Saborac je dobra riječ!
Recitatori na albumu su: Alban Ukaj, jedan od mojih omiljenih glumaca, inače šminker (po stilu oblačenja naravno), čovjek čiji glas se najviše nalazi na ovome albumu, kojem je najviše išlo od ruke da usnimi odlične interpretacije Mešine poezije. Benjamin Bajramović je također glumac po profesiji, fin, visok momak najčešće sa francuzicom na glavi i bradom na licu, koji je također fantanstično čitao pjesme, iako nije znao o čemu je riječ. Amra Toska je muzikologinja, arhitektica i radio voditeljica, žena hipnotizirajućeg glasa i besprijekornog muzičkog ukusa. I tu je još i Jelena Milušić, s kojom sam imao priliku raditi na svom prvom izdanju albumu na pjesmi “Together alone”, žena posebnog glasa i izuzetna pjevačica. Sve u svemu sve su to divni ljudi ☺ Nadam se da ćemo imati priliku da radimo opet i žao mi je što se dosta materijala koji su pročitali i koji smo snimili nije našao na albumu, ali siguran sam da ćemo napraviti nešto od toga (ako ništa, publika će čuti neobjavljene interpretacije pjesama kada budem(o) izvodili Savršen metak uživo).
HC: Tvoja poetika, iako rečita ("Bla bla bla... sex"), očito je (bila) u službi muzike, a s Begićevom poezijom u (ne)jednačini, situacija se obrnula: trebalo je rasvirati pesnikovo polazište, i vi ste to na izuzetan način uradili; izdvojio bih uvodnu "Liticu" i izvodnu "Diktaturu", te treću numeru na albumu, te "Ninu Simone", ma, svih šest (iako kompozicije prate stihove mnogo više od šest pesama)! Prihvatio si sopstveni izazov, ali da li je bilo i teže komponovati na tuđe tekstove, budući da si ih verovatno birao prema svom senzibilitetu, pa ti i nisu bili tako strani?
B: Hvala ti na izdvajanju! Zaista ovakve pohvale mnogo znače. Pisati tekst na muziku je potpuno druga stvar, ja radim to intuitivno i vođen akustikom riječi (i hvala ti što ne pitas zašto pišemo tekstove uglavnom na engleskom), što neka riječ bolje zvuči, prikladnija je, bez obzira da li je u kontekstu ili da li je gramatički pravilna (kao izgovor koristim pjesničku slobodu, pozivam se na James Brown-a). Poezija, u ovom slučaju Mešine pjesme, imaju svoj ritam i tok, metriku, početak, gradaciju i poentu i mogu se doživljavati linearno, kao muzika, ali imaju i svoj kontekst ili preokret u priči. Bilo je super uzbudljivo praviti muziku za recitacije, bez tempa, metronoma, spajati cjeline koje se na prvu ne mogu spojiti, slušati recitacije, zamisliti muziku i onda pokušavati odsvirati prateći interpretaciju. Neprocjenjivo! Inače i Leo i ja volimo raditi muziku za sliku, film ili pozorišnu scenu, tako da nam je ovo leglo.
HC: Šta još čitaš i planirate li da nešto od toga muzikalizujete? Imate li u planu nastavak s Mešom?
B: Knjiga je uvijek pri ruci, trenutno sam okupiran “Umijećem ratovanja”, ne zato što se ratoborno osjećam, već što mi se sviđa kratkoća i jasnoća principa i logike shvatanja stvari. Čitam i američkog filozofa po imenu Harry Frankfurt. Nekada smo radili emisiju za Radio Sarajevo “Muzika je najbolja” i tada smo već snimali sa glumcima čitanja dijelova dobrih tekstova sa muzikom u podlozi i to je super. Nažalost, radio je zapostavljen medij i stali smo sa radom. Lično bih slušao takve stvari da ih je više. Sa Mešom naravno planiramo raditi još. On je već navalio da radimo novi album ☺ Šalim se naravno, i meni je ovo bilo odlično iskustvo i vjerujem da će nešto novo ovog tipa biti još bolje.
HC: A s obzirom na vaše video spotove, verujem da dosta toga gledate. Preporuči neki film, seriju.
B: Preporučio bih svakako “Going clear”, dokumentarac o scijentologiji koji svako treba da pogleda kako bi makar malo osvijestio prirodu religije uopšte i njen uticaj na razum, s obzirom na to da religija globalno nikada nije bila zastupljenija; živimo u apsurdnom svijetu, gdje unatoč naučnim dostignućima i (ne)naučenim lekcijama iz istorije, čovjek pronalazi glavno utočište u religiji. Od dokumentaraca bih izdvojio i “Valentine Road” iz 2013, koji je također nevjerovatna priča o borbi jednog ubijenog tinejdžera sa društvom i njegovom seksualnošću. Divan mi je film “What Maisie knew” iz 2012, veoma je aktuelan i tiče se djece i roditelja. Turski film “Zimski san” iz 2014. je također odličan, kao i “Get on up” iz 2014. o James Brown-u. A serije… ne bi ih preporučio, zarazne su, ali ne tako dobre kao “Breaking bad”. Preporučio bih serijal Wernera Herzoga “On death row”, o osuđenicima na smrt, kao i “Texting and driving”, Herzogov također, kratki dokumentarac o posljedicama korištenja mobitela u vožnji.
HC: Begić je preskočio pitanje koje se ticalo onoga što nikako ne bi trebalo da propustim kad, nadam se uskoro, dođem u Sarajevo. Nadam se i da ti nećeš preskočiti da odgovoriš, značilo bi mi. Idealno bi bilo ako je u planu neki vaš zajednički nastup, pa da svoj dolazak vežem za to.
B: Kao što rekoh, sad se spremam da pokušam nastupiti sam sa Mešinom poezijom, i ne znam još uvijek da li ću uspjeti i kako će to izgledati. Uglavnom, prvi nastup je zakazan sad za 23. maj u Sarajevu u Kriterionu. Ako bude dobro, javiću ti kada i gdje je sljedeći. Možeš doći u Beograd, 5. juna u Mikser, na koncert Dvadesetorice (tu sviram bubnjeve).
HC: Vratimo se na muziku: osim onoga što sam izdvojio iz tvoje muzičke prošlosti, i aktuelnosti o kojima smo pričali, provedi nas kroz svoju diskografiju, i dobro vodi računa da navedeš sve! :)
B: Pa prvi solo EP sa 5 pjesama je bio 2004. za Gramofon, zatim 2006, opet za Gramofon, album “23/23”, zatim 2010. album sa Leom “Can I play with your memories?”. Svirao sam na zadnja dva albuma Siktera, radio sam Validnu Legitimaciju, svirao na albumu Protesta “U zemlji karijesa”, koji nikada nisam preslušao, niti ga posjedujem, svirao sam sa bendom Vuneny, radio sam neke remikse, npr. One Piece Puzzle, Letu Štuke, Sikter, Skroz (miksao sam pola albuma “Regija” od Skroz), prošle godine sam svirao u projektu “Sevdah Mon Amour” sa Nicolas Cante-om i Božom Vrećom, sviram u Dvadesetorici i snimam njihove do sada objavljene snimke, svirao sam i snimao sa Don Guidom, legendom sarajevskog bluza, Moron Brothers, Lezi majmune!, zajedno sa Leom saborcem sam radio muziku za igrani film “Belvedere” i dokumentarni film “In the shadow of war”, kao i za pozorišnu predstavu “Put za Katmandu”, napisanu po mojim tekstovima i našem albumu iz 2010. Radio sam i dosta mladih bendova, od kojih bih izdvojio Moontrip i Ofsajd. Sigurno sam nešto zaboravio. Volim se baviti muzikom. Volim sve što vole mladi.
HC: Za kraj bih te, kao i pesnika, zamolio za tvoj trenutni muzički top pet, koji ću pustiti u e-misiji. On je odabrao sedam pesama, pa možeš i ti. I, jesi li skoro bio na nekom magičnom koncertu?
B: Top 5:
FKA Twigs – Pendulum
Seekae - Another
Active Child – Hanging on
Diskodelija – Alija
Damir Avdić – Human reich
Turkuaz – XYZ
Nick Cave – Jubilee street
James Brown – I got ants in my pants
Simpatičan je i projekat “Postmodern Jukebox”, a svakako treba znati i za “London contemporary voices” kad smo kod aranžmana. Eto, deset imena od mene za Top 5. Vodim.
Nema nažalost magičnih koncerata u Sarajevu osim za Jazz festival.
Sa Nedimom razgovarao Petar Cvetković
B: Uvijek se rado sjetim starih hitova i slave ☺. To je bilo moje drugo solo izdanje za Gramofon iz 2006, a video, djelo Redžinalda Šimeka i Emine Kujundžić (koja je u spotu, ali ne pjeva na snimku - pjeva Imelda Ramović) bio je nenadan hit, s obzirom na to da je nastao sasvim slučajno, bez plana ili namjere. Sex se uvijek dobro prodaje, a i Britney Spears. Kada sam završio album “23/23”, i kada je već sve bilo spremno za štampu, pjesma “Blablabla bla” nije ni postojala. Nastala je veoma brzo – bili smo u klubu, gore spomenuta Emina i nekolicina nas, pokušali plesati na napadnu muziku u gužvi pijanih tijela gladnih pažnje, tada je Emina izustila: Blablabla… sex! Znao sam da moram napraviti nešto od toga. Zvao sam Imeldu koja je odlično otpjevala na prvom izdanju pjesmu “Blue”, i koja je samo čekala neki elektrokleš gruv i napravismo Blablabla bla.
HC: Ja se sećam da sam tu pesmu preporučio na privatnom forumu koji sam tada posećivao, možda sam čak spomenuo i Fischerspooner kao referencu, ali sam skoro siguran da se postavilo pitanje pseudonima, kao, šta znači? Volim igre reči, te je moja ideja bila: "Ba" od Bosna, "she" od pevačice koja se pojavljuje u videu (?), "ski", "a"? Sasvim sigurno sam sve promašio, pa ti kaži.
B: Bašeskija je nadimak koji vučem preko dvadeset godina zahvaljujući starijem bratu, znaš kakva su braća. U telefonskom razgovoru sam prečuo ime Šefkija, zapisao na cedulju “Bašeskija”, a ostalo je legenda. Sviđa mi se tvoja interpretacija i igra riječi, ali ja se ne identifikujem po patriotskoj crti, smatram se građaninom svijeta (čuj to?) ali sam (kao svi mi) žrtva politike i skučenosti ljudskog uma – ne vjerujem da je i jedan život vrijedan patriotizma u bilo kojem obliku, ali svijet je takav kakav je i svi smo obilježeni, htjeli to ili ne. Što se tiče reference, Fischerspooner, sasvim si u pravu (tu je i Tiga), tada smo baš svi slušali ponovootkriveni elektrokleš, tako da je uticaj evidentan. Inače volim s ponosom reći ko su mi uticaji (npr. na albumu “23/23” na pjesmi “Hopa” stoji zahvalnica Underworld-u, kraljevima elektronske muzike, koji su definitivno jedni od glavnih uticaja). Vjerujem da je apsurd spominjati originalnost u kontekstu da je moguće napraviti nešto što niko nikad nije prije čuo ili vidio – nemoguće je u muzici ne biti inspirisan Bahom, Đangom Rajnhartom ili topotom grmljavine, kamoli muzikom koju svakodnevno slušamo, uvijek će nešto podsjećati na nešto. Isto tako, apsolutna sloboda (muza stvaralaštva i borbe) je nemoguća, jer čim radiš ono što želiš, naći će se neko kome će to smetati. Vjerujem da treba imati mjeru u stvarima i ne zanositi se nečim što je nemoguće naći. Inače, u muzičkoj produkciji sam pobornik snimanja prirodnih zvukova, putem mikrofona bez obzira na kvalitet, jer romantično vjerujem da se tako zarobi neponovljiv trenutak, koji je autentičan. U tome pronalazim svoj put.
HC: Neku godinu kasnije, spletom slučaja upoznajem tvog vršnjaka (1977) i prijatelja, pesnika Mešu Begića, i budući da nam se dopisivanje intenziviralo, ubrzo se ispostavilo da poznaje nekog čija mi se muzika dopada, tebe. Povod za ovaj razgovor upravo je vaša saradnja, koju mi je možda još tad nagovestio, a koja je svoje konačno ostvarenje imala ovih nedelja. Reci nam malo o tome.
B: Saradnja je hladna riječ. Meša mi je drug prije svega, čovjek s kojim se nisam puno družio zahvaljujući životnim putevima, ali čovjek za kojeg imam osjećaj da ga znam od djetinjstva. Isčitavajući njegovu zbirku “Čekajući mesara” i “Savršen metak u stomak…” imao sam osjećaj da čitam svoje misli, a pošto sam fanatik po pitanju snimanja (sa gore pomenutim mikrofonom), snimio sam i nekoliko recitacija njegovih pjesama sa Jelenom Milušić čiji glas dobro zvuči kako god da je usnimljen, bez namjere da pravim muziku preko toga. Sve je nastalo jako intuitivno i moram priznati u jako dugom vremenskom periodu (na čemu se izvinjavam Meši ovim putem, jer je najviše on, poput djeteta igračku, isčekivao objavljenu cjelinu). Nismo znali šta treba da napravimo, kako treba da zvuči, niti koliko treba da traje, možda je i zato trebalo vremena, da se oslobodimo strahova. Iz iskustva znam da je najvažnije (i najteže) završiti cjelinu (pjesmu ili album) i objaviti, jer potraga za savršenstvom je alhemija – potraga za nečim što se ne može naći. Treba doza naivnosti (da ne kažem hrabrosti) pa stati na rub litice nepoznatog i skočiti. Zahvaljujući toj naivnosti sam se i našao sasvim objavljenim uratcima, jer sjećam se kada sam se počinjao baviti autorskom muzikom i snimanjem (prije 12 godina), kada je kućni studio postao realnost, mnoge moje kolege su bili na istom putu, neki bolji u mnogome od mene, ali nisu svi imali sposobnost da završe cjelinu i puste je u eter. Ali što više skokova sa litice imaš, svaki sljedeći je lakši.
HC: Predstavi svog saborca Edwarda EQ-a; osim što ste uglazbili intiman spoken word album oko Mešinih stihova iz zbirke "Savršen metak u stomak" (predstavljanje recitatora takođe je dobrodošlo), svako malo objavite neku pesmu praćenu videom. Ko je, dakle, Edward EQ?
B: Leonardo Šarić, jedan veliki čovjek (u svakom kontekstu) je pjevač sarajevske opere. Upoznao sam ga na ulici u šetnji s psom prije nekih 12 godina ili više, i od tada sviramo koncerte i radimo u studiju zajedno. Ne mogu zamisliti rad na muzici bez njega, jer pokrećemo jedan drugoga (upravo sada se spremam za prvi nastup bez njega, jer je spriječen angažmanom u operi, i to baš prvi nastup albuma “Savršen metak” i moram priznati da je grozno dosadno raditi muziku sam. Nemam s kim podijeliti radost i stres. Sav taj stres!). Imamo oficijelno jedan zajednički album objavljen “Can I play with your memories?”, dosta remixa, muziku za jedan igrani film, jedan dokumentarni film, muziku i nastup za jednu pozorišnu predstavu i još dosta toga. Saborac je dobra riječ!
Recitatori na albumu su: Alban Ukaj, jedan od mojih omiljenih glumaca, inače šminker (po stilu oblačenja naravno), čovjek čiji glas se najviše nalazi na ovome albumu, kojem je najviše išlo od ruke da usnimi odlične interpretacije Mešine poezije. Benjamin Bajramović je također glumac po profesiji, fin, visok momak najčešće sa francuzicom na glavi i bradom na licu, koji je također fantanstično čitao pjesme, iako nije znao o čemu je riječ. Amra Toska je muzikologinja, arhitektica i radio voditeljica, žena hipnotizirajućeg glasa i besprijekornog muzičkog ukusa. I tu je još i Jelena Milušić, s kojom sam imao priliku raditi na svom prvom izdanju albumu na pjesmi “Together alone”, žena posebnog glasa i izuzetna pjevačica. Sve u svemu sve su to divni ljudi ☺ Nadam se da ćemo imati priliku da radimo opet i žao mi je što se dosta materijala koji su pročitali i koji smo snimili nije našao na albumu, ali siguran sam da ćemo napraviti nešto od toga (ako ništa, publika će čuti neobjavljene interpretacije pjesama kada budem(o) izvodili Savršen metak uživo).
HC: Tvoja poetika, iako rečita ("Bla bla bla... sex"), očito je (bila) u službi muzike, a s Begićevom poezijom u (ne)jednačini, situacija se obrnula: trebalo je rasvirati pesnikovo polazište, i vi ste to na izuzetan način uradili; izdvojio bih uvodnu "Liticu" i izvodnu "Diktaturu", te treću numeru na albumu, te "Ninu Simone", ma, svih šest (iako kompozicije prate stihove mnogo više od šest pesama)! Prihvatio si sopstveni izazov, ali da li je bilo i teže komponovati na tuđe tekstove, budući da si ih verovatno birao prema svom senzibilitetu, pa ti i nisu bili tako strani?
B: Hvala ti na izdvajanju! Zaista ovakve pohvale mnogo znače. Pisati tekst na muziku je potpuno druga stvar, ja radim to intuitivno i vođen akustikom riječi (i hvala ti što ne pitas zašto pišemo tekstove uglavnom na engleskom), što neka riječ bolje zvuči, prikladnija je, bez obzira da li je u kontekstu ili da li je gramatički pravilna (kao izgovor koristim pjesničku slobodu, pozivam se na James Brown-a). Poezija, u ovom slučaju Mešine pjesme, imaju svoj ritam i tok, metriku, početak, gradaciju i poentu i mogu se doživljavati linearno, kao muzika, ali imaju i svoj kontekst ili preokret u priči. Bilo je super uzbudljivo praviti muziku za recitacije, bez tempa, metronoma, spajati cjeline koje se na prvu ne mogu spojiti, slušati recitacije, zamisliti muziku i onda pokušavati odsvirati prateći interpretaciju. Neprocjenjivo! Inače i Leo i ja volimo raditi muziku za sliku, film ili pozorišnu scenu, tako da nam je ovo leglo.
HC: Šta još čitaš i planirate li da nešto od toga muzikalizujete? Imate li u planu nastavak s Mešom?
B: Knjiga je uvijek pri ruci, trenutno sam okupiran “Umijećem ratovanja”, ne zato što se ratoborno osjećam, već što mi se sviđa kratkoća i jasnoća principa i logike shvatanja stvari. Čitam i američkog filozofa po imenu Harry Frankfurt. Nekada smo radili emisiju za Radio Sarajevo “Muzika je najbolja” i tada smo već snimali sa glumcima čitanja dijelova dobrih tekstova sa muzikom u podlozi i to je super. Nažalost, radio je zapostavljen medij i stali smo sa radom. Lično bih slušao takve stvari da ih je više. Sa Mešom naravno planiramo raditi još. On je već navalio da radimo novi album ☺ Šalim se naravno, i meni je ovo bilo odlično iskustvo i vjerujem da će nešto novo ovog tipa biti još bolje.
HC: A s obzirom na vaše video spotove, verujem da dosta toga gledate. Preporuči neki film, seriju.
B: Preporučio bih svakako “Going clear”, dokumentarac o scijentologiji koji svako treba da pogleda kako bi makar malo osvijestio prirodu religije uopšte i njen uticaj na razum, s obzirom na to da religija globalno nikada nije bila zastupljenija; živimo u apsurdnom svijetu, gdje unatoč naučnim dostignućima i (ne)naučenim lekcijama iz istorije, čovjek pronalazi glavno utočište u religiji. Od dokumentaraca bih izdvojio i “Valentine Road” iz 2013, koji je također nevjerovatna priča o borbi jednog ubijenog tinejdžera sa društvom i njegovom seksualnošću. Divan mi je film “What Maisie knew” iz 2012, veoma je aktuelan i tiče se djece i roditelja. Turski film “Zimski san” iz 2014. je također odličan, kao i “Get on up” iz 2014. o James Brown-u. A serije… ne bi ih preporučio, zarazne su, ali ne tako dobre kao “Breaking bad”. Preporučio bih serijal Wernera Herzoga “On death row”, o osuđenicima na smrt, kao i “Texting and driving”, Herzogov također, kratki dokumentarac o posljedicama korištenja mobitela u vožnji.
HC: Begić je preskočio pitanje koje se ticalo onoga što nikako ne bi trebalo da propustim kad, nadam se uskoro, dođem u Sarajevo. Nadam se i da ti nećeš preskočiti da odgovoriš, značilo bi mi. Idealno bi bilo ako je u planu neki vaš zajednički nastup, pa da svoj dolazak vežem za to.
B: Kao što rekoh, sad se spremam da pokušam nastupiti sam sa Mešinom poezijom, i ne znam još uvijek da li ću uspjeti i kako će to izgledati. Uglavnom, prvi nastup je zakazan sad za 23. maj u Sarajevu u Kriterionu. Ako bude dobro, javiću ti kada i gdje je sljedeći. Možeš doći u Beograd, 5. juna u Mikser, na koncert Dvadesetorice (tu sviram bubnjeve).
HC: Vratimo se na muziku: osim onoga što sam izdvojio iz tvoje muzičke prošlosti, i aktuelnosti o kojima smo pričali, provedi nas kroz svoju diskografiju, i dobro vodi računa da navedeš sve! :)
B: Pa prvi solo EP sa 5 pjesama je bio 2004. za Gramofon, zatim 2006, opet za Gramofon, album “23/23”, zatim 2010. album sa Leom “Can I play with your memories?”. Svirao sam na zadnja dva albuma Siktera, radio sam Validnu Legitimaciju, svirao na albumu Protesta “U zemlji karijesa”, koji nikada nisam preslušao, niti ga posjedujem, svirao sam sa bendom Vuneny, radio sam neke remikse, npr. One Piece Puzzle, Letu Štuke, Sikter, Skroz (miksao sam pola albuma “Regija” od Skroz), prošle godine sam svirao u projektu “Sevdah Mon Amour” sa Nicolas Cante-om i Božom Vrećom, sviram u Dvadesetorici i snimam njihove do sada objavljene snimke, svirao sam i snimao sa Don Guidom, legendom sarajevskog bluza, Moron Brothers, Lezi majmune!, zajedno sa Leom saborcem sam radio muziku za igrani film “Belvedere” i dokumentarni film “In the shadow of war”, kao i za pozorišnu predstavu “Put za Katmandu”, napisanu po mojim tekstovima i našem albumu iz 2010. Radio sam i dosta mladih bendova, od kojih bih izdvojio Moontrip i Ofsajd. Sigurno sam nešto zaboravio. Volim se baviti muzikom. Volim sve što vole mladi.
HC: Za kraj bih te, kao i pesnika, zamolio za tvoj trenutni muzički top pet, koji ću pustiti u e-misiji. On je odabrao sedam pesama, pa možeš i ti. I, jesi li skoro bio na nekom magičnom koncertu?
B: Top 5:
FKA Twigs – Pendulum
Seekae - Another
Active Child – Hanging on
Diskodelija – Alija
Damir Avdić – Human reich
Turkuaz – XYZ
Nick Cave – Jubilee street
James Brown – I got ants in my pants
Simpatičan je i projekat “Postmodern Jukebox”, a svakako treba znati i za “London contemporary voices” kad smo kod aranžmana. Eto, deset imena od mene za Top 5. Vodim.
Nema nažalost magičnih koncerata u Sarajevu osim za Jazz festival.
Sa Nedimom razgovarao Petar Cvetković