Stopiranjem do kraja vaseljene
Helly Cherry
(kratak osvrt na serijal „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Daglasa Adamsa)
Kao prvo: BEZ PANIKE!
Ovaj osvrt ne sadrži spojlere (bar ne mnogo njih). Čitajte bez straha. Takođe, ne sadrži ni najkraći stih vogonske poezije (za koju se pouzdano zna da je treća na listi najgore u cijelom univerzumu) tako da ne morate strahovati ni za sopstveno mentalno zdravlje ili smrti zbog unutrašnjeg krvoliptanja izazvanog lošim rimama.
Kao drugo: NE ZABORAVITE da ponesete peškir.
Svaki autostoper zna kakva je važnost peškira na međugalaktičkim putovanjima – što zbog praktične vrijednosti (npr. njime se možete pokriti i ugrijati na hladnim mjesecima Džaglan Bete ili da ga omotate oko glave da izbjegnete pogled proždrljive zvjeri Traala), što zbog važnijeg psihološkog uticaja. Lakše ćete stopirati brod kada njegov vozač primjeti da sa sobom nostite svoj peškir. On će u vama vidjeti osobu koja je dovoljno odgovorna, uprkos teškim i napornim uslovima stopiranja kroz galaksiju, da na nju može računati i imati u nju povjerenje.
Kao treće i najvažnije: UŽIVAJTE.
Autostoperski vodič kroz galaksiju ponosno nosi naslov kultnog SF serijala i bestselera već nekoliko decenija, preveden je na više od 30 jezika sa desetinama miliona prodatih primjeraka. Sasvim opravdano, ako mene pitate. Potpuno mi je jasno kako je stekao ovakvu vanzemaljsku (no pun intended) popularnost. Britki britanski humor prožet zapetljanom i naizgled haotičnom pričom prepunom neočekivanih avantura, živopisnih likova i zbunjujuće fizike (prvenstveno kršenja pravila iste) predstavljaju dobitnu kombinaciju koja već godinama i istim intezitetom osvaja srca čitalaca širom svijeta.
Ovaj multimedijalni fenomen počeo je kao radio emisija emitovana na BBC radiju 4 1978. godine. Nije prošlo mnogo vremena od skromnih početaka do objavljivanja prve knjige. Autostoperski vodič kroz galaksiju (The Hitchhiker's Guide to the Galaxy) ugledao je police knjižara 1979. i tada upoznajemo Artura Denta, mrzovoljnog i napetog (pomalo iskarikiranog) Britanca koji samo želi da sačuva svoju kuću od rušenja i spriječi da nova obilaznica pređe preko njegovog doma. Ležeći svako jutro ispred buldožera on odlaže neizbježno i kupuje vrijeme, potpuno nesvjestan činjenice da će, ne samo njegova neugledna kuća već i kompletna neugledna Zemlja, biti uništeni isti dan od strane vogonske flote kako bi se napravio prostor za novu svemirsku obilaznicu. Zahvaljujući prijatelju i vanzemaljcu – autostoperu koji već petnaest godina boravi na Zemlji, Fordu Prefektu, Artur uspijeva da preživi ovu, ni po čemu spektakularnu završnicu života kakvog poznajemo. Paralelno njima, čitalac upoznaje i predsjednika Carske galaktičke vlade Zaphoda Bilbroksa, dvoglavog lezilebovića sa Betelgeza 5 koji je postao predsjednik iz prostog razloga što su ga svi smatrali nesposobnim. On svakako jeste nesposoban kao predsjednik, ali iza privida dvije glave, jedne gluplje od prethodne, čuči nepredvidljivi genije koji će u zenitu svoje neinhibisanosti ukrasti vrhunac svemirske brodogradnje – Zlatno srce, i sa svojom boljom polovinom Trilian (koja je, pored Artura, jedini preživjeli Zemljanin), kao i vječno depresivnim robotom Marvinom, pobjeći bez traga. Zlatno srce pokreće pogon beskonačne nevjerovatnoće i zahvaljujući njemu likovi upadaju u najrazličitije, najbizarnije, najkreativnije, najnepredvidljivije i najiščašenije avanture poznate književnosti.
Drugi dio serijala, Restoran na kraju vaseljene (The Restaurant at the End of the Universe) izlazi naredne, 1980. godine. Sam Daglas Adams je za ovaj roman izjavio da je najbolji u serijalu. Meni se nije tako lako odlučiti. Drugi dio priče donosi potragu za vladarom univerzuma, povratak kroz vrijeme na praistorijsku Zemlju i obrok na najprestižnijem restoranu u poznatom univerzumu - Milivejsu, koji vječno obitava u momentu samog okončanja kompletnog svemira i postojanja. Život, vaseljena i sve ostalo (Life, the Universe and Everything) - treći dio, izlazi nakon dvije godine, tj. 1982. Roman je prvi dio serijala koji nije bio prvobitna adaptacija za radio-emisiju. Nastao je na ostacima odbačenog scenarija za Doktora Hu-a (pod nazivom Doctor Who and the Krikkitmen), i zaista se može povući paralela između likova Doktora i našeg autostopera Artura. U jednoj epizodi Doktor spašava svijet u pidžami, poredeći sebe sa Arturom Dentom koji na svoj put bez povratka kreće u ogrtaču. Brojne reference i povezanosti ova dva lika navela su fanove širom svijeta da dođu do zaključka kako oba serijala egzistiraju u istom fikcionalnom svemiru. Nije bilo zvanične potvrde ove (ne tako sulude) teorije. Treći dio prati Artura u sprječavanju uništavanja univerzuma, života i svega ostalog od strane napornih i nedokaznih sociopata sa planete Krikit. Svaka sličnost Krikita (planete) sa kriketom (sportom) je namjerna i potpuno svjesna, ma koliko to nelogično zvučalo.
Četvrti dio, Doviđenja i hvala na svim ribama (So Long and Thanks for all the Fish) prati Arturov povratak na Zemlju koja ipak nije uništena (ili jeste?), njegovo zaljubljivanje u Fenčerč, seks u vazduhu pored aviona (da, da) i još krš toga što tek na kraju knjige uspijeva da se ukopi u kompletnu priču, nastavljajući tako ovu neiscrpnu avanturu. Punih osam godina će proći da bi priča dobila nastavak – Uglavnom bezopasni (Mostly Harmless). Saznajemo o složenoj nauci paralelnih univerzuma, o postojanju stotina scenarija sudbine Zemlje, po kojima u mnogim od njih ona i dalje postoji. To smeta Vogonima, koji samo žele da je unište – ne iz mržnje već iz čiste želje da obave do kraja dodijeljeni im posao čije motive ne znaju niti ih zanimaju. U posljednjem momentu, neposredno po konačnom brisanju svih Zemalja u svim univerzumima, priča se prekida a čitalac dobija samo nagovještaj sudbina omiljenih mu likova.
Daglas Adams umire 2001. godine i za sobom ostavlja horde fanova željnih nastavaka, gladnih novih avantura Artura i njegove družine. Sam kraj posljednje knjige djeluje nekompletan i ostavlja dosta mjesta za nastavak. Tzv. „šesti dio trilogije“ objavljen je 2008. godine pod nazivom Još samo ovo... (And another thing...) od autora Oina Kolfera. Nisam pročitao ovaj dio ali sam vidio da ga na našim prostorima izdaje Laguna. Ne mogu o njemu pisati prije nego što ga pročitam, ali izgleda da su mišljenja, u najmanju ruku podjeljena. Neki ga hvale, kažu da uspijeva da zadrži karakterističan stil i humor jedinstven Daglasu i Autostoperskoj seriji, dok drugi (većina) misle kako je ovo samo pokušaj prodaje osrednjeg romana i iskorištavanje nostalgije brojnih obožavalaca zarad novca. Kad pročitam, a siguran sam da hoću, pisaću vam osvrt.
Ovakvo djelo zaista se sreće jednom u životu. Da li će okorjeli SF fanovi Autostoperskim vodičem doživjeti otkrovenje? Vjerovatno ne. Knjiga se, uprkos tematici, više oslanja na humor i donekle parodiranje žanra u koji je svrstana. Da li će se dopasti mlađoj generaciji koja odrasta i živi u vremenu u kojem je suptilni humor potisnut na margine a od čitalaca se očekuje pasivnost i premalo angažovanja? Možda. Vodič se uspiješno borio protiv zaborava, a da li će tako biti i dalje ostaje nam da vidimo. Nesumnjivo će i dalje imati svoje obožavaoce koji će mu se iznova vraćati. Samo se nadam da će u godinama i decenijama koji slijede ovaj dragulj izbjeći sudbinu Arturove kuće i opstati pokraj obilaznice savremene književnosti.
Kolike su šanse da se projektili pretvore u kita ulješuru i saksiju sa petunijama nekoliko milja iznad površine planete? Jedan prema osam miliona sedamsto šezdeset hiljada sto dvadeset osam. Kolika je šansa da će dvije osobe koje plutaju beskonačnom prazninom svemira biti spašene prolazećim brodom? Jedan prema dva na dvjesto sedamdeset šest hiljada sedamsto devet. A kolika je vjerovatnoća da će vas Autostoperski vodič kroz galaksiju nepovratno očarati i nasmijati? Jedan naprema jedan.
Kao prvo: BEZ PANIKE!
Ovaj osvrt ne sadrži spojlere (bar ne mnogo njih). Čitajte bez straha. Takođe, ne sadrži ni najkraći stih vogonske poezije (za koju se pouzdano zna da je treća na listi najgore u cijelom univerzumu) tako da ne morate strahovati ni za sopstveno mentalno zdravlje ili smrti zbog unutrašnjeg krvoliptanja izazvanog lošim rimama.
Kao drugo: NE ZABORAVITE da ponesete peškir.
Svaki autostoper zna kakva je važnost peškira na međugalaktičkim putovanjima – što zbog praktične vrijednosti (npr. njime se možete pokriti i ugrijati na hladnim mjesecima Džaglan Bete ili da ga omotate oko glave da izbjegnete pogled proždrljive zvjeri Traala), što zbog važnijeg psihološkog uticaja. Lakše ćete stopirati brod kada njegov vozač primjeti da sa sobom nostite svoj peškir. On će u vama vidjeti osobu koja je dovoljno odgovorna, uprkos teškim i napornim uslovima stopiranja kroz galaksiju, da na nju može računati i imati u nju povjerenje.
Kao treće i najvažnije: UŽIVAJTE.
Autostoperski vodič kroz galaksiju ponosno nosi naslov kultnog SF serijala i bestselera već nekoliko decenija, preveden je na više od 30 jezika sa desetinama miliona prodatih primjeraka. Sasvim opravdano, ako mene pitate. Potpuno mi je jasno kako je stekao ovakvu vanzemaljsku (no pun intended) popularnost. Britki britanski humor prožet zapetljanom i naizgled haotičnom pričom prepunom neočekivanih avantura, živopisnih likova i zbunjujuće fizike (prvenstveno kršenja pravila iste) predstavljaju dobitnu kombinaciju koja već godinama i istim intezitetom osvaja srca čitalaca širom svijeta.
Ovaj multimedijalni fenomen počeo je kao radio emisija emitovana na BBC radiju 4 1978. godine. Nije prošlo mnogo vremena od skromnih početaka do objavljivanja prve knjige. Autostoperski vodič kroz galaksiju (The Hitchhiker's Guide to the Galaxy) ugledao je police knjižara 1979. i tada upoznajemo Artura Denta, mrzovoljnog i napetog (pomalo iskarikiranog) Britanca koji samo želi da sačuva svoju kuću od rušenja i spriječi da nova obilaznica pređe preko njegovog doma. Ležeći svako jutro ispred buldožera on odlaže neizbježno i kupuje vrijeme, potpuno nesvjestan činjenice da će, ne samo njegova neugledna kuća već i kompletna neugledna Zemlja, biti uništeni isti dan od strane vogonske flote kako bi se napravio prostor za novu svemirsku obilaznicu. Zahvaljujući prijatelju i vanzemaljcu – autostoperu koji već petnaest godina boravi na Zemlji, Fordu Prefektu, Artur uspijeva da preživi ovu, ni po čemu spektakularnu završnicu života kakvog poznajemo. Paralelno njima, čitalac upoznaje i predsjednika Carske galaktičke vlade Zaphoda Bilbroksa, dvoglavog lezilebovića sa Betelgeza 5 koji je postao predsjednik iz prostog razloga što su ga svi smatrali nesposobnim. On svakako jeste nesposoban kao predsjednik, ali iza privida dvije glave, jedne gluplje od prethodne, čuči nepredvidljivi genije koji će u zenitu svoje neinhibisanosti ukrasti vrhunac svemirske brodogradnje – Zlatno srce, i sa svojom boljom polovinom Trilian (koja je, pored Artura, jedini preživjeli Zemljanin), kao i vječno depresivnim robotom Marvinom, pobjeći bez traga. Zlatno srce pokreće pogon beskonačne nevjerovatnoće i zahvaljujući njemu likovi upadaju u najrazličitije, najbizarnije, najkreativnije, najnepredvidljivije i najiščašenije avanture poznate književnosti.
Drugi dio serijala, Restoran na kraju vaseljene (The Restaurant at the End of the Universe) izlazi naredne, 1980. godine. Sam Daglas Adams je za ovaj roman izjavio da je najbolji u serijalu. Meni se nije tako lako odlučiti. Drugi dio priče donosi potragu za vladarom univerzuma, povratak kroz vrijeme na praistorijsku Zemlju i obrok na najprestižnijem restoranu u poznatom univerzumu - Milivejsu, koji vječno obitava u momentu samog okončanja kompletnog svemira i postojanja. Život, vaseljena i sve ostalo (Life, the Universe and Everything) - treći dio, izlazi nakon dvije godine, tj. 1982. Roman je prvi dio serijala koji nije bio prvobitna adaptacija za radio-emisiju. Nastao je na ostacima odbačenog scenarija za Doktora Hu-a (pod nazivom Doctor Who and the Krikkitmen), i zaista se može povući paralela između likova Doktora i našeg autostopera Artura. U jednoj epizodi Doktor spašava svijet u pidžami, poredeći sebe sa Arturom Dentom koji na svoj put bez povratka kreće u ogrtaču. Brojne reference i povezanosti ova dva lika navela su fanove širom svijeta da dođu do zaključka kako oba serijala egzistiraju u istom fikcionalnom svemiru. Nije bilo zvanične potvrde ove (ne tako sulude) teorije. Treći dio prati Artura u sprječavanju uništavanja univerzuma, života i svega ostalog od strane napornih i nedokaznih sociopata sa planete Krikit. Svaka sličnost Krikita (planete) sa kriketom (sportom) je namjerna i potpuno svjesna, ma koliko to nelogično zvučalo.
Četvrti dio, Doviđenja i hvala na svim ribama (So Long and Thanks for all the Fish) prati Arturov povratak na Zemlju koja ipak nije uništena (ili jeste?), njegovo zaljubljivanje u Fenčerč, seks u vazduhu pored aviona (da, da) i još krš toga što tek na kraju knjige uspijeva da se ukopi u kompletnu priču, nastavljajući tako ovu neiscrpnu avanturu. Punih osam godina će proći da bi priča dobila nastavak – Uglavnom bezopasni (Mostly Harmless). Saznajemo o složenoj nauci paralelnih univerzuma, o postojanju stotina scenarija sudbine Zemlje, po kojima u mnogim od njih ona i dalje postoji. To smeta Vogonima, koji samo žele da je unište – ne iz mržnje već iz čiste želje da obave do kraja dodijeljeni im posao čije motive ne znaju niti ih zanimaju. U posljednjem momentu, neposredno po konačnom brisanju svih Zemalja u svim univerzumima, priča se prekida a čitalac dobija samo nagovještaj sudbina omiljenih mu likova.
Daglas Adams umire 2001. godine i za sobom ostavlja horde fanova željnih nastavaka, gladnih novih avantura Artura i njegove družine. Sam kraj posljednje knjige djeluje nekompletan i ostavlja dosta mjesta za nastavak. Tzv. „šesti dio trilogije“ objavljen je 2008. godine pod nazivom Još samo ovo... (And another thing...) od autora Oina Kolfera. Nisam pročitao ovaj dio ali sam vidio da ga na našim prostorima izdaje Laguna. Ne mogu o njemu pisati prije nego što ga pročitam, ali izgleda da su mišljenja, u najmanju ruku podjeljena. Neki ga hvale, kažu da uspijeva da zadrži karakterističan stil i humor jedinstven Daglasu i Autostoperskoj seriji, dok drugi (većina) misle kako je ovo samo pokušaj prodaje osrednjeg romana i iskorištavanje nostalgije brojnih obožavalaca zarad novca. Kad pročitam, a siguran sam da hoću, pisaću vam osvrt.
Ovakvo djelo zaista se sreće jednom u životu. Da li će okorjeli SF fanovi Autostoperskim vodičem doživjeti otkrovenje? Vjerovatno ne. Knjiga se, uprkos tematici, više oslanja na humor i donekle parodiranje žanra u koji je svrstana. Da li će se dopasti mlađoj generaciji koja odrasta i živi u vremenu u kojem je suptilni humor potisnut na margine a od čitalaca se očekuje pasivnost i premalo angažovanja? Možda. Vodič se uspiješno borio protiv zaborava, a da li će tako biti i dalje ostaje nam da vidimo. Nesumnjivo će i dalje imati svoje obožavaoce koji će mu se iznova vraćati. Samo se nadam da će u godinama i decenijama koji slijede ovaj dragulj izbjeći sudbinu Arturove kuće i opstati pokraj obilaznice savremene književnosti.
Kolike su šanse da se projektili pretvore u kita ulješuru i saksiju sa petunijama nekoliko milja iznad površine planete? Jedan prema osam miliona sedamsto šezdeset hiljada sto dvadeset osam. Kolika je šansa da će dvije osobe koje plutaju beskonačnom prazninom svemira biti spašene prolazećim brodom? Jedan prema dva na dvjesto sedamdeset šest hiljada sedamsto devet. A kolika je vjerovatnoća da će vas Autostoperski vodič kroz galaksiju nepovratno očarati i nasmijati? Jedan naprema jedan.
Ingvar L