Pogled sa vrha kule (kratak osvrt na serijal “Mračna kula” Stivena Kinga)
Helly Cherry
„Čovek u crnom bežao je kroz pustinju, a revolveraš ga je pratio.“
Mislim da ne postoji rečenica u žanru fantastike koja sa takvom suptilnošću i lakoćom nagovještava grandioznost pripovjesti sa kojom će se čitalac suočiti kao ova kojom počinje Revolveraš – prvi roman u nizu i prvi korak na dugogodišnjem putovanju zvanom Mračna kula. Uslijediće hiljade stranica i isto toliko kilometara da sagledamo čarobni Rolandov svijet i ovu beskonačnu potjeru za neuhvatljivim ciljem koji na polju raspjevanih ruža doziva revolveraša i tjera ga na put bez povratka, put na kome sreće i upoznaje ljude koji su, kao i kula, dio njegove sudbine (njegov Ka-tet) i njegovog pohoda kojeg su pratili milioni čitalaca dugi niz godina.
Sve je počelo 1982., objavljivanjem Revolveraša (The Gunslinger). Knjiga, objedinjujući vestern i fantastiku, sama po sebi dosta odstupa od standardnog Kingovog stila, zbog čega je u početku štampana u jako malom tiražu. Izdavač (a vjerovatno i sam King) nije očekivao da će doživjeti uspjeh prethodnih djela – Keri (Carrie; 1973.), Salemovo (Salem's Lot; 1975.), Isijavanje (The Shining; 1977.), Uporište (The Stand; 1978.). Sumnje su pale u vodu nakon što je prvo ilustrovano izdanje rasprodato ostavljajući čitaoce žedne nastavka nečega što bi potencijalno mogao biti Gospodar prstenova u pulp fiction stilu. Nagomilani entuzijazam polako splašnjava i nestaje, tako da 1987., sa objavljivanjem druge knjige u serijalu – Tri tarot karte (The Drawing of the Three)– brojni fanovi počinju da se prisjećaju priče o posljednjem revolverašu Rolandu i vrele pustinje koja uokviruje njegovu zagonetnu potjeru. Tek sa drugim djelom knjige uviđa se šira slika priče koja dobija novu dimenziju uvođenjem drugih likova kompleksnih poput samog protagoniste. Upoznavanjem njihovih sudbina upoznajemo i ljudsku stranu revolveraša, stranu koja je vješto ostala skrivena u prvom dijelu Mračne kule. Čitaocima će ovog puta čekanje na nastavak teže pasti.
Pustare (The Wast Lands) su objavljene 1991. godine i direktno nastavljaju priču iz Tri tarot karte. Rolandova družina se upotpunjuje i tek tada pravi put ka kuli može da počne. U Pustarama dobijamo nagovještaje o prirodi svijeta u koji nas King tako vješto uvlači. Saznajemo za Zrake koji Mračnu kulu drže na mjestu i koji se polako ruše; uviđamo postojanje napredne tehnologije koja je nadživjela svoje stvaraoce; trčimo ulicama postapokaliptičnog Njujorka shvatajući da je Rolandov svijet slika i prilika naše daleke budućnosti koja nas čeka (bar u jednom od univerzuma) na kraju sudbinskog točka; gledamo razorne efekte napretka čovječanstva i borbe za nadmoć koja završava razaranjem civilizacije, uništavanjem nepreglednih predjela čijim radioaktivnim tlom gmižu monstruozni mutanti. Kingovo pisanje se odlikuje sposobnošću da besprjekorno oslika ovu atmosferu, tjerajući čitaoca da doživi i dotakne nesrećnu sudbinu Srednjeg svijeta postajući tako nijemi član Rolandove pratnje. Priča se prekida na najnapetijem dijelu ostavljajući čitaoce, još jednom, da čekaju punih šest godina na nastavak.
Čarobnjak i staklo (Wizard and Glass) dolazi na police 1997. godine, dajući nam uvid u Rolandovu prošlost. Saznajemo više o toku sukoba između Gileada, oblasti Unutrašnjeg svijeta iz koje dolaze revolveraši, i sluga Grimiznog kralja kao glavnog antagoniste serijala. Upoznajemo i Rolandov prethodni Ka-tet, prijatelje koji ga prate i jedinu djevojku koju je volio. Povezujemo tačke njegove tragične sudbine i sagledavamo najdublje i najskrivenije obrise njegove ličnosti još više se vezujući za njegovu ljudsku stranu koja sve više izranja da površinu. Sa krajem svakog dijela čitaocima je sve teže čekati nastavak; King prima prjeteća pisma, molbe da ubrza pisanje (slično kao Džordž R. R. Martin danas) i dovede nestrpljive čitaoce Mračnoj kuli čiji se zov vremenom samo pojačao. U jednom navratu je primio pismo od muškarca u terminalnoj fazi bolesti koji ga preklinje da mu otkrije kraj. To mu je bila posljednja želja i obećao je da će tajnu odnijeti sa sobom u grob. King je, duboko potrešen ovim pismom, odgovorio da mu ne može reći završetak i rasplet Rolandove priče jer ni sam ne zna gdje će ga pripovijedanje odnijeti. Rekao je kako revolveraševa sudbina vodi njega a ne obrnuto. To je i potvrdio u Suzaninoj pesmi (Song of Susannah), šestom dijelu koji izlazi 2004., godinu dana nakon objavljivanja Vukova Kale (Wolves of the Calla). U ovoj knjizi sam Stiven King postaje jedan od likova, igrajući se tako sa tabuom savremene pripovjedačke forme i prelazeći granicu koja priču odvaja od stvarnosti. Za Kinga stvarnost je relativan pojam; ona je samo jedna od bajki koju priča najveći pripovjedač od svih – sudbina, odnosno Ka. Uvim uplitanjem (po nekima i saplitanjem) sa svijetom fantazije King želi da prikaže svoju pasivnost u krojenju Rolandove sudbine i sudbine svih likova – on je, kao i revolverašev Ka-tet, samo instrument koji Ka bezobzirno koristi.
King ima fantastičan dar za pripovijedanje, to je nesumnjivo njegova najveća vrlina. On odlazi i korak dalje u stvaranju jedinstvene priče – Rolandovu sudbinu i ispovjest negove mučne potrage ne ograničava samo na jedan svijet (što bi revolveraš rekao „jedno kada i gdje“) i jednu realnost kao ram fabule. Mračna kula proteže svoje narativne pipke i u druge realnosti beskonačno mnogo univerzuma – upoznajemo oca Kalahana koji je ujedno i jedan od glavnih likova iz romana Salemovo; jedan od Rolandovih zakletih neprijatelja je i Valter, poznat kao Rendal Fleg, glavni negativac Uporišta. Motivi još jednog romana su upleteni u sagu o Rolandu a to je Nesanica (Insomnia; 1994.) u kojoj ulogu glavnog košmarnog demona igra sam Grimizni kralj. Ovaj roman ima najviše referenci o Mračnoj kuli, uključujući samu kulu i Rolanda, njenog vječitog sužnja. Serijal Mračna kula je svakako epicentar Kingovog stvaralaštva, njegov magnum opus i životno djelo baš kao što je sama pojava kule na polju ruža otjelovljenje Gana stvaraoca i okosnica triliona svjetova koji od nje polaze i koji se u njoj sastaju vječno kružeći u magnovenju postojanja i kosmičkog stvaranja.
Teško je pisati o ovom djelu a ne pokvariti potencijalnim budućim čitaocima jednu zaista pažnje vrijednu priču. Stiven King je majstor u slikanju ambijenta i stvaranju likova za koje je nemoguće ne vezati se. Sa njima istinski dijelite svako iskustvo, poistovjećujete se sa njihovim previranjima i zadržavate dah dok nesvjesno listate stranice i proždirete jednu po jednu knjigu. Neću pisati o manama kojih svakako ima (što je i za očekivati u odnosu na sam obim) već ću se prepustiti krajnjim utiscima koji su i više nego pozitivni. Neka vas omami vrelo pustinjsko sunce dok suve usne vape za kapi vode, osjetite oštri miris soli nošen plimom na obali Zapadnog mora čije vode skrivaju strašna Jastogovišta (did-a-čak, did-a-čam, kuckaju njihova kliješta), otvorite vrata koja lebde na plaži i zavirite iza njih jer, kao što kaže Džejk, ima još svjetova pored ovih; neka vas Zrak Medvjed – Kornjača odvede u Lud gdje vječno bije avetni ritam bubnjeva i gdje, skriven sjenkama, spava Blejn Jednošinac koji će vas prevesti preko Pustara (ne besplatno, naravno). Zaplešite pod svjetlima sutona sa žiteljima Kale (komala hajd-hajd) i odbranite njihovu djecu od Vukova; zavirite u Zemlju gromova i borite se protiv monstruoznih tahina i rušilaca Zraka, pređite Empatiku i njene vječne snjegove čiji smetovi prekrivaju sve osim beskrajne pjesme miliona crvenih ruža koji spavaju u podnožju kule. Potrčite spiralnim stepeništem, požurite na vrh crne nemanu u centru svih univerzuma i bacite pogled sa njega. Možda, ako pažljivo pogledate, u daljini vidite dine sa početka putovanja, čovjeka u crnom plaštu koji peko njih bježi i jednog starog revolveraša koji ga neumorno progoni.
Mislim da ne postoji rečenica u žanru fantastike koja sa takvom suptilnošću i lakoćom nagovještava grandioznost pripovjesti sa kojom će se čitalac suočiti kao ova kojom počinje Revolveraš – prvi roman u nizu i prvi korak na dugogodišnjem putovanju zvanom Mračna kula. Uslijediće hiljade stranica i isto toliko kilometara da sagledamo čarobni Rolandov svijet i ovu beskonačnu potjeru za neuhvatljivim ciljem koji na polju raspjevanih ruža doziva revolveraša i tjera ga na put bez povratka, put na kome sreće i upoznaje ljude koji su, kao i kula, dio njegove sudbine (njegov Ka-tet) i njegovog pohoda kojeg su pratili milioni čitalaca dugi niz godina.
Sve je počelo 1982., objavljivanjem Revolveraša (The Gunslinger). Knjiga, objedinjujući vestern i fantastiku, sama po sebi dosta odstupa od standardnog Kingovog stila, zbog čega je u početku štampana u jako malom tiražu. Izdavač (a vjerovatno i sam King) nije očekivao da će doživjeti uspjeh prethodnih djela – Keri (Carrie; 1973.), Salemovo (Salem's Lot; 1975.), Isijavanje (The Shining; 1977.), Uporište (The Stand; 1978.). Sumnje su pale u vodu nakon što je prvo ilustrovano izdanje rasprodato ostavljajući čitaoce žedne nastavka nečega što bi potencijalno mogao biti Gospodar prstenova u pulp fiction stilu. Nagomilani entuzijazam polako splašnjava i nestaje, tako da 1987., sa objavljivanjem druge knjige u serijalu – Tri tarot karte (The Drawing of the Three)– brojni fanovi počinju da se prisjećaju priče o posljednjem revolverašu Rolandu i vrele pustinje koja uokviruje njegovu zagonetnu potjeru. Tek sa drugim djelom knjige uviđa se šira slika priče koja dobija novu dimenziju uvođenjem drugih likova kompleksnih poput samog protagoniste. Upoznavanjem njihovih sudbina upoznajemo i ljudsku stranu revolveraša, stranu koja je vješto ostala skrivena u prvom dijelu Mračne kule. Čitaocima će ovog puta čekanje na nastavak teže pasti.
Pustare (The Wast Lands) su objavljene 1991. godine i direktno nastavljaju priču iz Tri tarot karte. Rolandova družina se upotpunjuje i tek tada pravi put ka kuli može da počne. U Pustarama dobijamo nagovještaje o prirodi svijeta u koji nas King tako vješto uvlači. Saznajemo za Zrake koji Mračnu kulu drže na mjestu i koji se polako ruše; uviđamo postojanje napredne tehnologije koja je nadživjela svoje stvaraoce; trčimo ulicama postapokaliptičnog Njujorka shvatajući da je Rolandov svijet slika i prilika naše daleke budućnosti koja nas čeka (bar u jednom od univerzuma) na kraju sudbinskog točka; gledamo razorne efekte napretka čovječanstva i borbe za nadmoć koja završava razaranjem civilizacije, uništavanjem nepreglednih predjela čijim radioaktivnim tlom gmižu monstruozni mutanti. Kingovo pisanje se odlikuje sposobnošću da besprjekorno oslika ovu atmosferu, tjerajući čitaoca da doživi i dotakne nesrećnu sudbinu Srednjeg svijeta postajući tako nijemi član Rolandove pratnje. Priča se prekida na najnapetijem dijelu ostavljajući čitaoce, još jednom, da čekaju punih šest godina na nastavak.
Čarobnjak i staklo (Wizard and Glass) dolazi na police 1997. godine, dajući nam uvid u Rolandovu prošlost. Saznajemo više o toku sukoba između Gileada, oblasti Unutrašnjeg svijeta iz koje dolaze revolveraši, i sluga Grimiznog kralja kao glavnog antagoniste serijala. Upoznajemo i Rolandov prethodni Ka-tet, prijatelje koji ga prate i jedinu djevojku koju je volio. Povezujemo tačke njegove tragične sudbine i sagledavamo najdublje i najskrivenije obrise njegove ličnosti još više se vezujući za njegovu ljudsku stranu koja sve više izranja da površinu. Sa krajem svakog dijela čitaocima je sve teže čekati nastavak; King prima prjeteća pisma, molbe da ubrza pisanje (slično kao Džordž R. R. Martin danas) i dovede nestrpljive čitaoce Mračnoj kuli čiji se zov vremenom samo pojačao. U jednom navratu je primio pismo od muškarca u terminalnoj fazi bolesti koji ga preklinje da mu otkrije kraj. To mu je bila posljednja želja i obećao je da će tajnu odnijeti sa sobom u grob. King je, duboko potrešen ovim pismom, odgovorio da mu ne može reći završetak i rasplet Rolandove priče jer ni sam ne zna gdje će ga pripovijedanje odnijeti. Rekao je kako revolveraševa sudbina vodi njega a ne obrnuto. To je i potvrdio u Suzaninoj pesmi (Song of Susannah), šestom dijelu koji izlazi 2004., godinu dana nakon objavljivanja Vukova Kale (Wolves of the Calla). U ovoj knjizi sam Stiven King postaje jedan od likova, igrajući se tako sa tabuom savremene pripovjedačke forme i prelazeći granicu koja priču odvaja od stvarnosti. Za Kinga stvarnost je relativan pojam; ona je samo jedna od bajki koju priča najveći pripovjedač od svih – sudbina, odnosno Ka. Uvim uplitanjem (po nekima i saplitanjem) sa svijetom fantazije King želi da prikaže svoju pasivnost u krojenju Rolandove sudbine i sudbine svih likova – on je, kao i revolverašev Ka-tet, samo instrument koji Ka bezobzirno koristi.
King ima fantastičan dar za pripovijedanje, to je nesumnjivo njegova najveća vrlina. On odlazi i korak dalje u stvaranju jedinstvene priče – Rolandovu sudbinu i ispovjest negove mučne potrage ne ograničava samo na jedan svijet (što bi revolveraš rekao „jedno kada i gdje“) i jednu realnost kao ram fabule. Mračna kula proteže svoje narativne pipke i u druge realnosti beskonačno mnogo univerzuma – upoznajemo oca Kalahana koji je ujedno i jedan od glavnih likova iz romana Salemovo; jedan od Rolandovih zakletih neprijatelja je i Valter, poznat kao Rendal Fleg, glavni negativac Uporišta. Motivi još jednog romana su upleteni u sagu o Rolandu a to je Nesanica (Insomnia; 1994.) u kojoj ulogu glavnog košmarnog demona igra sam Grimizni kralj. Ovaj roman ima najviše referenci o Mračnoj kuli, uključujući samu kulu i Rolanda, njenog vječitog sužnja. Serijal Mračna kula je svakako epicentar Kingovog stvaralaštva, njegov magnum opus i životno djelo baš kao što je sama pojava kule na polju ruža otjelovljenje Gana stvaraoca i okosnica triliona svjetova koji od nje polaze i koji se u njoj sastaju vječno kružeći u magnovenju postojanja i kosmičkog stvaranja.
Teško je pisati o ovom djelu a ne pokvariti potencijalnim budućim čitaocima jednu zaista pažnje vrijednu priču. Stiven King je majstor u slikanju ambijenta i stvaranju likova za koje je nemoguće ne vezati se. Sa njima istinski dijelite svako iskustvo, poistovjećujete se sa njihovim previranjima i zadržavate dah dok nesvjesno listate stranice i proždirete jednu po jednu knjigu. Neću pisati o manama kojih svakako ima (što je i za očekivati u odnosu na sam obim) već ću se prepustiti krajnjim utiscima koji su i više nego pozitivni. Neka vas omami vrelo pustinjsko sunce dok suve usne vape za kapi vode, osjetite oštri miris soli nošen plimom na obali Zapadnog mora čije vode skrivaju strašna Jastogovišta (did-a-čak, did-a-čam, kuckaju njihova kliješta), otvorite vrata koja lebde na plaži i zavirite iza njih jer, kao što kaže Džejk, ima još svjetova pored ovih; neka vas Zrak Medvjed – Kornjača odvede u Lud gdje vječno bije avetni ritam bubnjeva i gdje, skriven sjenkama, spava Blejn Jednošinac koji će vas prevesti preko Pustara (ne besplatno, naravno). Zaplešite pod svjetlima sutona sa žiteljima Kale (komala hajd-hajd) i odbranite njihovu djecu od Vukova; zavirite u Zemlju gromova i borite se protiv monstruoznih tahina i rušilaca Zraka, pređite Empatiku i njene vječne snjegove čiji smetovi prekrivaju sve osim beskrajne pjesme miliona crvenih ruža koji spavaju u podnožju kule. Potrčite spiralnim stepeništem, požurite na vrh crne nemanu u centru svih univerzuma i bacite pogled sa njega. Možda, ako pažljivo pogledate, u daljini vidite dine sa početka putovanja, čovjeka u crnom plaštu koji peko njih bježi i jednog starog revolveraša koji ga neumorno progoni.
Ingvar L