Francuska – zemlja kulinarstva, umjetnosti, bageta, kroasana, snobovskih manira i mršavih ljudi sa beretkama i mornarskim majicama koji sa visine posmatraju ostatak Evrope i njene kmetove koji ne znaju da uz gaudu nikako, ali nikako ne ide chardonnay, već isključivo merlot (znanje na nivou francuske osnovne škole). To je jedina evropska nacija koja od nečega kao što je puž ili žaba može napraviti minijaturni obrok pretencioznog imena. Koliko Francuza je potrebno da se zamjeni sijalica? Jedan. On je drži a ostatak Evrope se okreće oko njega.

Iskarikirane predrasude i šale na stranu, Francuska je zemlja jedinstvenog senzibiliteta koji je građen vijekovima i koji se ocrtava u svemu što nam iz te države dolazi, uključujući naravno i muziku. Ovo su neki od predstavnika francuske muzičke scene koji, po mom skromnom mišljenju, zaslužuju da se o njima malo i kod nas piše.

1. M83 (synthpop, ambient)

Ovaj nekadašnji duo već skoro deceniju funkcioniše kao projekat vođen samostalnom dirigentskom palicom Anthonyja Gonzaleza. Još od 2001. godine stvaraju muziku koja se, prije svega, odlikuje jednistvenošću – dugo će vremena proći prije nego što se na sceni pojavi još neko sa pritajenom harizmom u elektronskoj muzici ambijentalnog karaktera. Prepoznatljivi stil, koji se svakim albumom usavršavao i polirao, je M83 učinio svim osim globalno popularnim. Čak i nakon što su njihove pjesme našle svoje mjesto u prestonici komercijalizice – Hollywood – M83 je i dalje na marginama popularne muzike. Genijalni saundtrek za Oblivion (2013.) u kome sarađuju sa fantastičnom Susanne Sundfør prošao je manje-više nezapaženo podjelivši (nezasluženo) komercijalni neuspjeh sa filmom. Pjesma I Need You je bila uvrštena u Divergent, a Wait u film The Fault In Our Stars; ipak, pjesme uključene u saundtrek ovih filmova su, iako kvalitetne, dosta svedenije i jednostavnije. U njima nije postignut maksimalni potencijal kompleksnog i slojevitog ambijenta kakav svakako odlikuje brojne druge numere. Ipak, ne treba tek tako otpisati „francuski Röyksopp“. U poštovaocima ovog žanra oni će uvijek imati svoje obožavaoce.

Najbolje pjesme: Night, Slowly, Midnight City, Intro (feat. Zola Jesus), Oblivion (feat. Susanne Sundfør).

2.  Justice (electro house, electro rock) 

Tamo gdje je stao M83 nastavio je Justice (bar što se tiče popularnosti). Ovaj muzički dvojac je stekao relativno veliki uspjeh, prvo u Evropi a zatim i „preko bare“ gdje dobijaju i Grammyja za remiks pjesme Electric Feel od MGMT-a. Upravo su remiksima i stekli početnu slavu prije nego što su izdali album prvenac † (čitaj - Cross). Pjesme sa njega su bile osvježavajuće i zarazne, nesumnjivo kvalitetne. Sadržavale su zvuk koji neodoljivo podsjeća na rani Daft Punk, oživljavajući elektronski zvuk kasnih 80ih sada u novom ruhu 21og vijeka kojeg prihvataju i mlađe, ali i one starije daftpankovske generacije. Drugim albumom - Audio, Video, Disco spuštaju loptu i preorjenišu se više ka elctro rock-u, što slušaoci doživljavaju kao regresiju kvaliteta i gubitak početnog zaleta. Zbog toga album ne doživljava uspjeh prethodnog.

Najbolje pjesme: We Are Your Friends, D.A.N.C.E., D.V.N.O., Civilization.

3.  The Shoes (indie rock, dance)

Ovaj bend je jedan od onih slučajnih otkrića na koja nabasate izgubljeni u lavirintu pod nazivom YouTube. Tako sam i ja jednog dana, nakon nebrojeno klikova i linkova naletio na The Shoes i toj slučajnosti sam sam zahvalan i danas jer bez nje bih bio uskraćen za jedan zaista kvalitetan sastav. Osnovan 2007., bend je objavio dva albuma – Scandal (2008.) i Crack My Bones (2011.) s tim da su obrade nekih pjesama iz prvog uvrštene i u drugi album (Bored i Crack My Bones po kojoj je i album dobio ime). Dok Scandal sadrži mjestimično neformiran i nezreo zvuk, drugi album je već „odrasla verzija“ svog prethodnika sa kvalitetom koji Scandal nije mogao postići. The Shoes su obavezna stanica za sve ljubitelje osvježavajućeg zvuka koji svedoči da kvalitetna indie muzika itekako postoji.

Najbolje pjesme: America, Crack My Bones, Stay The Same, Bored, Time To Dance.

4.  Woodkid (neofolk, baroque pop)

Yoann Lemoine, poznatiji u muzičkoj industriji i kao Woodkid, pravi je primjer multitalentovane osobe - pjevač, tekstopisac, režiser, grafički dizajner i šta sve već ne. Njegovo ime stoji kao potpis na režiji brojnih spotova za svjetski poznate (Katy Perry, Taylor Swift, John Legend, Rihanna...) i one manje poznate muzičare, npr. režiju spota za pjesmu Bored od The Shoes-a je radio upravo Woodkid. 2011. je odlučio da se preorjentiše i na sopstvenu muzičku karijeru i nakon dvije godine izbacivanja singlova došao je red i na prvi pravi album – Golden Age (2013.). I to kakav album! Poetski tekstovi nadovezani na grandioznu, orkestarsku i nadasve moću muziku ostavljaju vas naježene kože i bez daha. Iskustvo stečeno radom koji je prethodio albumu se svakako isplatilo a Woodkid ga je iskoristio da napravi savršen mozaik od albuma gdje nijedna pjesma nije ništa manje od epskog savršenstva. Upravo je to okosnica njegovog stvaralaštva – umjetnička eksplozija baroknog, limenog zvuka i neobičnog vokala koji se ne sreće svaki dan.

Najbolje pjesme: Iron, Run Boy Run, Conquest of Spaces, The Golden Age.

5.  The Dø (folk rock, indie rock)

Šlag na kraju, miljenici i nezaobilazni Francuzi sa mojih plejlista - The Dø. Francusko – finski duo koji se na prvo slušanje ne ističe ali se polako ušunja u uvo, zgrabi i više ne pušta. Upravo je to i ljepota ovog benda – nijedna pjesma nije revolucionarna, njihova muzika i pojava nije ništa novo i neviđeno ranije, Olivijin glas nije toliko drugačiji od mora kavzihipsterskih pjevačica; ali čitav paket ovih prosječnosti zajedno formira bend koji ima sve ono što jedan indie sastav treba da ima – harizmu, jednostavnost i ljepotu u tom uproštenom i decentnom zvuku. Sa posljednjim albumom, Shake Shook Shaken se mjestimično, ali ne previše, dotiču i elektronskog zvuka što je dobar pravac za njih i u potpunosti odgovara evolucuji njihovog stila. Pustio sam nekoliko njihovih pjesama svojim prijateljima za koje smatram da se razumiju u muziku. Samo su rekli: „Koji si ti hipster!“ znajući da mi je to tačka niskog udarca i stvar koju smrtno negiram (što oni uvijek okrenu u samo-pravi-hipster-negira-da-je-hipster pravcu i tako zatvaraju začarani krug). Ali za The Dø bih se , ako je to potrebno, i javno deklarisao kao hipster – samo ako je to cijena da i dalje uživam u njima.

Najbolje pjesme: Dust It Off, Slippery Slope, Gonna Be Sick, On My Shoulders, Despair, Hangover & Ecstasy.

Ingvar L